U četvrtak, 19. listopada 2023. godine u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru održana je tribina pod nazivom „Književnost bez granica“ uz gošće Alis Marić, blogericu i urednicu portala „Čitaj knjigu“, te Ivanu Bakija Glavaš, glavnu urednicu uspješne nakladničke kuće „Iris Illyrica“. Time je, zapravo, u Biogradu na Moru otvorena ovogodišnja manifestacija „Mjesec hrvatske knjige“ koji na nacionalnoj razini u fokus stavlja prevoditeljice i prevoditelje, a održava se pod motom „književnost bez granica“.
Dvije gošće s renomirane hrvatske književne scene pozdravila je Tihana Jurišić, ravnateljica biogradske knjižnice koja je i tijekom večeri na odjelu za odrasle književnu raspravu i moderirala. Gošće je vrlo kratko predstavila: Alis Marić, vlasnicu bloga, Facebook i Instagram profila „Čitaj knjigu“, inače poliglotu koja govori čak četiri strana jezika i diplomiranu pravnicu; Ivanu Glavaš Bakija profesoricu hrvatskog i engleskog jezika i književnosti te glavnu urednicu nakladničke kuće „Iris Illyrica“ koja je izdala nekoliko desetaka iznimno kvalitetnih knjiga. S pitanjima je krenula od djetinjstva i knjigama koje su imale utjecaja na njih, jesu li oduvijek voljele čitati, koje su knjige obilježile te prve početke upoznavanja s književnošću.
„To me uvijek pitaju. Otkad znam za sebe i otkad sam svjesna sebe, ja sam s knjigom, to je meni osnovni predmet i to sam očito naslijedila od svoje majke, jer ona je imala jednu zavidno lijepu biblioteku koja je bila u kutu naše dnevne sobe i ja svaku knjigu, svaki hrbat knjige, naziv, autore i dan danas vidim.“, započela je Alis te govoreći da joj je majka čitala do pete godine, kada je i sama krenula čitati, što joj je kroz djetinjstvo bila glavna zanimacija. Kasnije u školi čitala je u razredu, imala je razrednicu iz hrvatskog jezika, oduvijek je voljela lektiru i raspravljati o pročitanim knjigama. Međutim, danas se preispitiva zašto nije studirala književnost ili bibliotekarstvo. Roditelji su joj usadili neko uvjerenje, smatra, da su medicina, pravo, farmacija, strojarstvo, građevina jedini „pošteni“ fakulteti, pa je završila pravo. Ipak, to pravo pomoglo joj je da kasnije krene u poduzetničke vode, smatra. Kako je jedno vrijeme živjela u Njemačkoj, na granici sa Švicarskom, u Schwarzwaldu, tako i po tom planinskom krajoliku iz djetinjstva pamti „Hajdi“, zatim trilogiju „Male žene“, „Koko u Parizu“ i sva djela Ivana Kušana, kasnije je čitala Perl Bak, Dreisera, Remarquea i ostale pisce.
Ivana je također vrlo rano naučila čitati, voljela je hrvatski i strane jezike, općenito društvene predmete. Radila je u školi, kao prevoditeljica, lektorica u izdavaštvu, da bi krenula u samostalne i našla se u tome. Od omiljenih knjiga koje su joj obilježile djetinjstvo istakla je „Blizanke“ Eriha Kestnera, kasnije „Dnevnik Ane Frank“, „Kroz pustinju i prašumu“, djela Julesa Verna i Karla Maya, kasnije „Ime ruže“ Umberta Eca, „Strah od letenja“ Erice Jong itd.
Sljedeće pitanje bilo je koliko se danas u Hrvatskoj knjige čitaju, kupuju li se odnosno prodaju li se. Tihana je istakla da je u odnosu na broj stanovnika Biograda zadovoljna članstvom u knjižnici. O tome nam je govorila Ivana:
„Ima puno izdavačkih kuća, istina je da neke bolje zarađuju, neke manje. Važno je imati u ponudi komercijalne naslove.“, smatra ona da se u Hrvatskoj može živjeti od knjiga, te da ne može u ponudi imati nešto što je hermetički, umjetnički vrijedno, da svaka knjiga mora imati naslovnicu da izgleda privlačno. Idealan spoj kad može objediniti i komercijalno i kvalitetno i to joj je cilj. Usporedila je izdavaštvo u francuskoj i Hrvatskoj. U Francuskoj knjiga poezije, prvo izdanje, proda se 15 000 primjeraka, u Hrvatskoj 300, a to je prema nekim mjerilima najnekomercijalniji žanr za nekog pjesnika početnika. U Francuskoj su prosječne naklade od 60 000 primjeraka i više, kod nas 1 000, zbog toga se naša kultura sufinancira, izdavači se javljaju na natječaje, objasnila je.
„Komercijalnije su knjige samopomoći, ljubići, trileri, krimići, ali i neki pjesnici, kao što je npr. Monika Herceg ili Olja Savičević Ivančić.“ konkretizirala je, nadodajući da ljudi vole poeziju i kupuju vječne klasike poput Tina Ujevića ili Antuna Branka Šimića.
Alis se pridružila raspravi nadodajući da je danas zahvaljujući Instagramu poezija opet dobila na važnosti, jer se pjesnici izražavaju putem društvenih mreža i tako dotiču jako puno ljudi. Za primjer je navela Rupi Kaur, Indijku koja živi u Kanadi i koja svoju poeziju čita u rasprodanim dvoranama. Potom je govorila o svom iskustvu s „Čitaj knjigu“, stranicu koju na društvenim mrežama, bilo na Facebooku, bilo na Instagramu, prati 750 000 ljudi i u stalnom je porastu.
„“Čitaj knjigu“ nije samo o knjigama, književnosti, ima tu puno i osobnog razvoja, iskustva mojeg, to je moja glava, to su moje misli koje se kroz dan provlače u meni, ja imam potrebu to prenijeti. U početku nisam razmišljala da ću imati toliko pratitelja, razmišljala sam da ću ih imati 500, da ćemo pričati o knjigama i ja ću biti sretna. I onda je to eksplodiralo. Očito znam tu energiju koja je iskrena i autentična prenijeti na druge i to sam zaista ja i to se vidi.“, započela je i nastavila da su joj neki predviđali da će se tiome baviti nekoliko mjeseci, pa nekoliko godina, a ona traje već deset godina i ni jedan dan ne prođe da ne postavi 15-20 objava. U međuvremenu je sredstvima EU otvorila i web shop i zaposlila sebe i još dvoje ljudi, jer potporu od hrvatskih kulturnih institucija ili ustanova dobila nije. Njeno je iskustvo da 80% knjiga koje se preko nje prodaju su knjige osobnog razvoja.
„Ljudi imaju potrebu za tim, ljudi imaju beskrajno puno problema, nisu dobro sami sa sobom, nisu sretni u životu, nemaju prave partnere, nemaju onaj posao koji vole, kao roditelji se ne snalaze i traže odgovore u knjigama. To su knjige koje se konstantno kupuju. Nevjerojatan omjer u odnosu na romane. Koliko god mi neki roman sjedne i stvarno o njemu pričam s entuzijazmom, možda prodam deset komada.Ja mislim da ljudi te romane posuđuju u knjižnicama da ih ne gomilaju.“, ispričala je svoje iskustvo u prodaji i zaključila da ljudi u Hrvatskoj čitaju, ali ne dovoljno. Ipak, nije sve tako crno kao što nam s Interlibera uvijek „zapletu“. Kod spomena Interlibera uključila se Ivana s opaskom da taj prostor u kojem se održava više nije lijep i da vapi za obnovom. Osim toga, Alis je upozorila na zastrašujući podatak da je Hrvatsku u zadnjih deset godina napustilo više od 500 000 ljudi za koje je sigurna da čitaju., jer je riječ o intelektualnoj srednjoj klasi.
„Ti su nam ljudi izgubljeni, njihova djeca neće više čitati hrvatske knjige, čitat će strane knjige.“, rekla je Alis, na što je Ivana istakla da imaju dosta narudžbi ljudi koji žive u Europi i koji žude za hrvatskom knjigom. S druge strane, požalila se Alis, da je vrlo teško prodavati knjige ljudima koji žive u našem širem okruženju, primjerice Srbiji, Crnoj Gori, zbog administrativnih zapreka i zavrzlama, a to je čitateljstvo kojima nije potreban čak ni prijevod. Smatra da bi trebalo postojati jedno tržište i da bi trebalo nešto učiniti da te knjige brže i efikasnije kolaju između tih zemalja, kao što je platforma Amazon.com.
U nastavku smo saznali što je važno da knjiga ima, postoje li neki unificirani atributi koje bi knjiga imala da bi se unaprijed znalo da će ona postati hit, da će biti čitana. Ivana smatra da bi knjiga trebala što jednostavnije napisana, što prohodnija i da nema presloženih misli, što je karakteristika svih bestselera, premda nema ni u tome pravila. Alis smatra da knjiga, uostalom kao i sve u životu, mora imati ono nešto, neku iskru, neku karizmu, neku vibru, nešto bizarno, nešto što nije uobičajeno. Kao primjer istakla je novo izdanje knjige „Mi djeca s kolodvora ZOO“ koja je uvijek aktualna. Niti knjige za osobni razvoj ne bi trebale biti stereotipne, smatra. Sve knjige trebaju imati nešto od autora njegovo, autentično, neko iskustvo koje je autor prošao. Ona osobno voli čitati autobiografije, one su je izgradile, otkrila je. Ono što je bitno za knjigu jest naslovnica, vrsta papira, veličina slova i sve ostalo. Postoje knjige koje su uvijek aktualne, koje nisu zaboravljene, koje uvijek žive i imaju svoje čitatelje, uvijek su aktualne, tako smo došli do „Malih žena“ koje su napisane davno, još 1868. godine, knjige koja promovira obiteljske vrijednosti , a nanovo je izdana baš u „Iris Illyricy“.
Ivana je ispričala zanimljivu priču kako je teklo izdavanje knjige, koju je istovremeno htjelo i „Znanje“. Uz dosta upornosti i muke uspjeli su je objaviti pred Interliber, a „Znanje“ tek tri mjeseca poslije. Imali su čak tri prevoditeljice koje su radile na knjizi, imali su urednicu , Ministarstvo kulture odabralo je baš njihovu knjigu jer je imala bolji prijevod, knjiga je doživjela i drugo izdanje. Njena kuća je objavila i cijelu trilogiju iste autorice i one su objedinjenim snagama ponovno učinile popularnim te i ostale klasike. Pokrenule su novi trend i na tragu toga i ostale izdavačke kuće počele su više izdavati klasike.U tom duhu Ivana je ponosno najavila da će iduće godine njena „Iris Illyrica“ objaviti dva vrhunska klasika, dvije knjige, a to su „Moja Afrika“ Karen Blixen i „Strah od letenja“ Erice Jong.
Gdje nađe tekst, kako ga pročita, do krajnjeg produkta odgovarala je Ivana. Izdvojila je nekoliko načina, da izdavači hodaju po sajmovima, razgovaraju s agentima, tko zastupa kojeg autora, treći način je da sami pronalaze rukopise. Zatim traže prevoditelje, ako su strani autori. Ivana je za sebe rekla da je vrlo izbirljiva kod traženja prevoditelja, jer smatra da je književno prevođenje poseban talent koji osoba mora imati da bi se time bavila. Kad prevoditelj prevede tekst, urednik ga čita, šalje na lekturu, ide na prijelom, dizajner prelama knjigu, onda ide korektura, pa se još jednom čita i idu još neke zadnje ispravke. S dizajnerom se dogovara naslovnica, biraju fontove, veličinu slova, kako će se svako poglavlje označavati i sl., dogovara tiskaru. Poslije tiska radi se marketing novog naslova, uz društvene mreže je lakše. Neke knjige odmah zažive, a drugima treba vremena, treće dožive ponovni procvat. Kao primjer navela je autobiografiju Andre Agassija koju je izdala 2018. godine. Ta knjiga nije bila toliko popularna i dok nije Luka Modrić 2019. godine imao presicu na Interliberu povodom izdanja svoje autobiografije, gdje je izjavio da je sam bio inspiriran autobiografijom Andre Agassija i onda je ta knjiga praktički preko noći i Hrvatskoj otkrivena.
„Nikakvi agenti, treba imati nos za knjige, kao i za parfeme.“, rekla je Alis koja nam je ispričala da je ona i sama trenirala tenis, živjela u tom svijetu, sudjelovala na turnirima, te da je ona sama odabrala i predložila Agassijevu biografiju nakon što je pročitala na njemačkom jeziku i spoznala vrijednost knjige. Niki Lauda je još jedna knjiga koju je ona čitala na njemačkom jeziku, a to je zapravo jedina, vrlo inspirativna i konkretna koju će on ikada imati, budući da nije pristajao niti na intervjue, a kamo li takvo što, što je potaklo našeg izdavača na novi posao. Jedinu njegovu biografiju objavili su i u Hrvatskoj i onda je i on, na sreću, došao u isto vrijeme u Zagreb.I uvijek bi im se tako posrećilo.
Da su „Male žene“ izdane kad i film, obznanila je Alis i nastavila: „To je taj nos. Odem na sajam u Frankfurt i vidim biografija Tine Turner, na njen 80. rođendan.“
Sve im se poklapalo jer su iskrene i autentične i rade taj posao s ljubavlju. U nastavku večeri predstavile su knjige „Kuća“ Ivane Đilas s pričom tipičnom za naše podneblje, zatim emotivnu ispovijest „Takvo što događa se svaki dan“ autorice Isabel Gilles s temom preljuba. Posebno su obje istakle dr. Kenana Crnkića kao autora i njegove uspješne knjige „Pazi kojeg vuka hraniš“, „7 tajni uspjeha“ i „Nadživjeti život“.
U nastavku su zanimljivi bili odgovori na pitanja pročitaju li sve knjige, pa i one koje im se ne sviđaju. Naravno da ne, nitko to ne radi. Alis mjesečno pročita desetak knjiga. A koliko nam mediji formiraju čitalačku publiku spomenule su na primjeru „50 nijansi sive“, s tim da su društvene mreže novi mediji, naglasila je Alis. Dakle, mediji mogu promovirati knjige koje će biti prihvaćene, složile su se, ali tu je i TikTok, Book Labovi, Oprah…Da film koji je snimljen po nekoj knjizi može biti zanimljiviji nabrajale su po primjerima filmova i serija: „Mostovi okruga Madison“, „Notebook“, „Ptice umiru pjevajući“, „Kramer protiv Kramera“, „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, „Harry Potter“, „Genijalna prijateljica“, „Mračna kći“…
I tako se večer u ugodnom ambijentu dnevnog boravka približavala svome kraju. Ostalo je još nekoliko „spomenar pitanja“ iz kojih smo saznale što gošće trenutno čitaju. Alis čita Irca O’ Kalahana, Ivana knjigu „Skitnice“ južnoafričke spisateljice Rešoketšwe Manenzhe u nakladi „Iris Illyrice“, kako bi se što bolje pripremila za intervju s autoricom koji planira odraditi idući tjedan. Zatim su govorile o knjigama koje bi svatko trebao pročitati. Preporučile su „Male žene“. Alis je izdvojila Marquezovu „Sto godina samoće“, Ivana je preporučila južnoameričke autore Marija Benedettija i Eduarda Galeana i nabrajala je još neke poput „Genijalnih prijateljica“, „Put u Indiju“, „Moby Dick“, „Primirje“, „Strah od letenja“. Sastale bi se na kavi s autorima poput Halida Hoseinija i Stieg Larssona. Iz publike su prštala pitanja poput onih koliko prevoditelju treba za prevođenje knjige i koliko se prevođenje plaća, može li umjetna inteligencija zamijeniti prevoditelja, traže li Srbi da se knjiga Danijele Martinović prevede na srpski jezik, a našu slikaricu i pjesnikinju Emu Petrik zanimalo je koliko treba vremena da se izda knjiga poezije, te je ovom prigodom dobila korisne savjete. Među publikom se našla i naša draga pjesnikinja Rajka Anđelić Maslovarić. Njoj će Ivana pregledati pjesmu „Veliko otkriće male zrake sunca“ i postoji mogućnost da upravo s tom njenom pjesmom objave slikovnicu za djecu.
I to je to. Par fotografija pogledajte u našoj “vrtilici”: