Kad smo početkom listopada spominjali neke nastavnike koji su nam u Biogradu na Moru obilježili školovanje, izdvojili smo neke od njih: Peraića, Zaninovića, Dominisa…a u komentarima ste se sjetili i profesora Mile Maretića koji je nekima bio i razrednik.
Mile Maretić rođen je 21. kolovoza 1940. godine u selu Podumci, zaseoku Maretići, u Općini Unešić kod Drniša. Otac mu se zvao Joso, majka Stana, rođena Burić. Sa suprugom Jelom, rođenom Bogdan, koja je također bila nastavnica, ima sina Juru.
Osmogodišnju školu Maretić je završio u Šibeniku, a klasičnu gimnaziju u Splitu. Na Pedagoškoj akademiji u Zadru završio je studij matematike, a zatim je diplomirao na Pedagoškom fakultetu u Rijeci.
Kao nastavnik matematike radio je gotovo punih petnaest godina u Osnovnoj školi „Marija Eškinja“ u Biogradu na Moru, od 1970. do 1984. godine. Ravnateljem biogradske srednje škole, koja se u ono vrijeme nazivala Centar za odgoj i obrazovanje „Ante i Dečan Zorica“, postao je 1. travnja 1985. godine. Dužnost ravnatelja obnašao je do 6. listopada 1990. godine. Za njegova mandata ovu školu pohađalo je 450 učenika raznih zanimanja, a najviše ih je bilo u ugostiteljskoj struci.
Na prvim demokratskim izborima 1990. godine Mile Maretić izabran je za prvog predsjednika Skupštine općine Biograd na Moru, a dužnost predsjednika obnašao je do 1993. godine, jedan cijeli mandat. Po prestanku mandata zaposlio se kao ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta u Biogradu na Moru, gdje je ostao do umirovljenja.
U dokumentarnom filmu „Suza u oku“ Igora Dominisa snimljen je na nekoliko mjesta. Godine 1991. održao je dojmljiv govor za „Bedem ljubavi“, pokret majki čiji su se sinovi početkom rata nalazili u JNA, od 26:44 minute:
Govorio je i na svečanoj prisezi pripadnika 134. brigade ZNG-a RH 15. siječnja 1992. godine, ali taj govor nije snimljen. Bio je poprištu povijesnih zbivanja ovoga grada. Odgovorno i savjesno u ratnim uvjetima obnašao je dužnost općinskog predsjednika, a kasnije je u dva mandata bio vijećnik novoosnovanog Gradskog vijeća Grada Biograda na Moru. Godine 2009. Grad Biograd na Moru dodijelio mu je Nagradu za životno djelo.
„Samo Biogradac zna“ je Facebook stranica koja izvlači na površinu nostalgična sjećanja Biogradaca i u jednoj objavi prisjetili su se Mile Maretića kao nastavnika:
„Mile Maretić sidi za katedrom. Osmi razred piše, muva se more čut od tišine. Odjedanput otvaraju se vrata. Mali prvašić (Grga), nemaš ga šta vidit’, sav se pripa kad je vidija di je zabasa, pripozna je Milu i vikne: „Mile!“. I onda nakon tri duuuge sekunde: „Evo ti bonbon!“ . I donese mu bombon do katedre, okrene se i pođe ća. A mi udri u smij, valjaj se po podu…
Naravno, na objavu su se nadovezali i brojni komentari od kojih izvajamo:
„Ajmo zadatak: tri četvrt’ne plus dvi pet’ne.“,
„Mali ispravak, „tri četvrt’ne led’ne zasijane kuruzom, jedna četvrt’na ‘šenc’om.“
Bivši Maretićevi učenici prisjetili su se uobičajenih nedopuština koje su činili u školi, primjerice znali su mu zalijepiti žvaku na stolicu, pa bi uneredio nove rebatinke. Prisjetili su se i načina kako ne pisati test iz matematike: skinuli bi osmaši vijke koji su pričvršćivali kvaku za vrata. Profesor bi nakon toga povukao kvaku i ostala bi mu u ruci, pa bi pokrenuo istragu tko je od učenika to napravio. Znali bi učenici ukloniti i cijela vrata. Za takve činove nisu bile neuobičajene triske koje bi padale na lijevi ili desni obraz, što bi dobili ako nisu znali s koje strane je bila kvaka, što je danas nezamislivo. Autoritet profesora bio je neupitan.