Povodom Svjetskog dana knjige i Dana hrvatske knjige svojim programima diljem Hrvatske nacionalnoj manifestaciji „Noć knjige 2023.“, pridružile su se brojne knjižnice, knjižare, antikvarijati, online trgovine nakladnika i online knjižare, između ostalih 324 različite ustanove – od škola, vrtića, muzeja, fakulteta do domova za umirovljenike i bolnica. U programima sudjeluje 257 gradova i mjesta širom Hrvatske, a jedan od njih je i Biograd na Moru. Glavni cilj ove manifestacije jest potaknuti kulturu čitanja i uvažavanja knjige kao civilizacijskog dosega te dati poticaj o važnosti i statusu knjige u suvremenom društvu. Kako je sve to otprilike i potvrdila Tihana Jurišić, ravnateljica biogradske knjižnice koja je u četvrtak, 20. travnja 2023. godine, obilježila manifestaciju poezijom:
„Večeras smo ovdje kako bismo obilježili „Noć knjige“, nacionalnu manifestaciju koja promiče čaroliju i radost čitanja i pisanja i organizira se već 12 godina u povodu Svjetskog dana knjige.“
Da je u središtu zanimanja ovogodišnje manifestacije umjetna inteligencija, otkrila je Jurišić te glavnu temu ovogodišnjeg izdanja koja glasi „Sanjaju li roboti električne knjige?“ koja se bavi propitkivanjem fenomena umjetne inteligencije, koja polako, ali sigurno, unosi promjene u poimanje umjetničkog, pa onda i književnog stvaralaštva, te nameće pitanja vezana uz originalnost, autorstvo i autorska prava, ali i nudi rješenja koja čovjeku mogu biti od pomoći – pa i pri čitanju knjiga.
„Međutim, mi se nekako nismo baš previše poistovjetili s ovom temom odnosno htjeli smo napraviti tradiciju da nam „Noć knjige“ bude posvećena poeziji, jer nekako tijekom godine je vrlo često poezija zanemarena i onda barem da imamo neku tradiciju da nam svake godine „Noć knjige“ bude upravo posvećena poeziji.“, obznanila je Jurišić te najavila gošće knjižnice, autorice Emu Petrk, Radicu Radu Vrančić i Rajku Maslovarić. Pozvana je bila i pakoška pjesnikinja, izvrsna Anka Maksan, koja se ovom prigodom za svoj nedolazak ispričala zdravstvenim razlozima .
Uz tri pjesnikinje gostovali su u biogradskoj knjižnici učenici i profesori Glazbenog odjela Osnovne škole Biograd na Moru koji su dali poseban obol večeri poezije. Prof. gitare Ivan Šare prebiranjem po žicama tijekom večeri uz poezije stvarao je jedinstvenu glazbenu podlogu, dok su svoje glazbene brojeve na klaviru odnosno flauti izvele učenice Marta Lukšić i Ana Dretvić.
„Kad sam rekla ovo „umjetna inteligencija“ ipak smo se dotakli ovih tema tako da smo vam mi prije početka ove književne večeri tj. naša kolegica Kristina održala je jednu zanimljivu radionicu s djecom, gdje se otvarala vremenska kapsula koju su djeca zapečatila prije 5 godina“ kazala je Jurišić te najavila sličnu zamisao i za ovaj susret: „Mi smo to zamislili i na večerašnjem događaju. Tu smo pripremili jedne obrasce koje ćemo na kraju tko želi ispuniti i imate postavljena pitanja pa je zamisao ovu vremensku kapsulu otvoriti za punih 10 godina – tko živ, pa ćemo vidjeti što će nas tako dočekati.“
Za početak je rekla da su gospođe Maslovarić i Vrančić već etablirane pjesnikinje, te postavila upit koliko svaka od njih ima zbirki izdanih, na što je Maslovarić odgovorila da ima 5, a Vrančić nešto više:
„Ja 9-u zbirku poezije, kratkih priča 3, 5 knjiga raznih, miješano i sada evo ova mi je u tisku 10-a, oko 20 knjiga sve skupa.“
Ema Petrk svoje pjesme čuva u bilježnicama i nada se da će ih jednoga dana sabrati i objaviti prvu zbirku. Budući da su pjesnikinje Rajka Maslovarić i Rada Vrančić domaće, Ema Petrk, koja je inače iz Vinkovaca a u Zadru živi otprilike 13 godina, večer je započela svojom pjesmom „Majko raširenih krila“. Krenula je za njom Vrančić rodoljubnom „Domovino moja mati“. Rajka Maslovarić najprije je pozdravila sve nazočne, a posebno svoje umirovljenike iz Udruge umirovljenika i poseban pozdrav uputila svom Biogradu bez kojih, kazala je, ne bi bilo njenih 5 pjesama, jer su joj svi bili velikodušni i pomagali joj, tako je prvom pjesmom i stihovima „Ako netko za Biograd pita…“ uz kratku pjesmu „Čitam poeziju“ pozdravila Biograd.
„Volim pisati o Slavoniji, da se prisjetim na neku tradiciju, da se ne zaboravi, znači ima dana kad mi fali Slavonija i tako pišem o Slavoniji“, otkrila je Petrk, dok je Maslovarić s Hvara, a Vrančić iz Tkona te pišu na dijalektu. Petrk je recitirala „Kiša nad gradom“, „Noćna svjetla“, „U mojoj kući“, Vrančić „Biograde naš uzore“ i jednu o svome mistu pod nazivom „Tamo“ da, kako je rekla, ne zaboravi svoje Bodule. „Osoljena hrid“, „Pišeš mi“ i „Agava umire cvjetajući“ su pjesme koje je u nastavku recitirala Maslovarić, posljednja o agavi koja poslije 50 godina procvjeta i ugine.
„Zanimljivo da od sve tri još nismo čuli jednu ljubavnu pjesmu, imate dosta domoljubnih, više su pejzažne.“, ustvrdila je Jurišić , pa smo u nastavku čuli pjesme „Raj“ (Petrk), „Zraka ljubavi“, „Ljubav“ (Vrančić) i „Čekati“ (Maslovarić). Potom je Marta Lukšić na klaviru izvela svoju glazbenu točku, a nakon toga saznali smo što ove naše autorice inspirira, kad pišu, kako stvaraju.
Petrk je krenula prva: „Kad vani kiša pada, obzirom na vrijeme, o kiši, o suncu, složim si sliku u glavi, komadić po komadić, pa kad je cjelina složena onda je oživim, pa kad je oživim opišem svaki detalj, svaku sitnicu, tako ja pišem na svoj način. Vidim to po slici, nekad mi ispadnu iz konteksta i kroz drugu pjesmu pokušam vratiti taj doživljaj.“
Vrančić: „Još dok su bile „Modra lasta“, „Pionir“ itd. moje pjesme su ondje bile, pa poslije u Zadru „Studentski list“ itd. Puno je toga bilo. Međutim te svoje pisme ja nikad nisam smatrala da je to neko stvaranje, nego jednostavno onako kako bi mi palo iz duše ili što bi doživila u ono vrime i sada, u momentu kad nešto mi se desi istog trena mogu o tome na papir priniti bez obzira o čemu se radi, je li radost, žalost, tuga, opis. Eto tako to dođe i toga se nakupilo, preko 1 000 i nešto pjesama imam i sada, ali svaku tematiku, nema tematike kojoj sam sklona nego jednostavno moment kad se nešto dešava.“
Da su joj pjesme vrlo slikovite, pomogla joj je Jurišić, na što se Vrančić složila te obzanila da joj sve pjesme, priče, drame, igrokazi nisu stvaralaštvo nego joj jednostavno dođu spontano.
Maslovarić: „Ja sam bila sklona poeziji još mladih dana, moji su sastavi školski uvijek bili na tablama školskim i tako, pisala sam ljubavne pjesme, ali kako su moji roditelji i oni roditelji tada bili patrijarhalni te su ljubavne pjesme bile hahaha…, tabu, zatvorene. Nekako sam izašla iz toga i život me odnio dalje, to je u meni nekako stalo i u mirovini se je to probudilo. I tako, sve što vidim oko mene je lijepo i krasno i drago i vrijedno je to reći i pokazati i tako, a obično rano ujutro pišem.“
„Znači, tek su počele pjesme nastajati u mirovini, odnosno u ranom djetinjstvu i tek onda u mirovini.“, iznenadila se Jurišić, a Maslovarić je nastavila:
„Ali to su pjesme vezane uz djetinjstvo i mladost, samo su pisane sada. A što je najvažnije, sad me preokupira ta prekrasna priroda kojoj moraš posvetiti pažnje i reći joj da je lijepa i krasna kroz mali, kratki stih koji se zove haiku. Ali njega ću vam na kraju.“
Svoje najdraže pjesme „Mornari“, „Ako me tražite“ i „Noć“ podijelila je Petrk, Vrančić je čitala pjesmu posvećenu kornatskoj tragediji „Ponosni kornatski križevi“ i pjesmu „Di sam gleda“ iz njenog djetinjstva i pjesmu „U kantunu sama“ iz njene svakodnevice.
Maslovarić je na dijalektu recitirala „Jezik moje matere“, „Loza“ i „Niku veče“ , a prisjetila se i Jesenjina i njegovog „Pisma majci“. Potom je Ana Dretvić sa svojoj profesoricom izvela još jedan glazbeni broj. Petrk je nastavila s pjesmama „Jesen“ i „Knjižnica“, Vrančić s pjesmama „Što me pitaš“ i „Svjetlo poslije mraka“, Maslovarić s haiku pjesmama o medu, bagremima, košnici, medu, jabuci, gušterici, cvijetu, pčeli, stablima…od kojih su neke uvrštene u antologije američke haiku poezije i nagrađivane.
Petrk se potom svojim pjesmama ponovno vratila u „Jesen“, Vrančić je pjesmom opisala „Gaj“, Maslovarić nas je počastila stihovima za djecu „S prvom zrakom sunca…“ Potom su zaredale pjesme: Petrk „Knjiga i more“, Vrančić „Makar u mislima“, Maslovarić opet poezijom za djecu. Pročitali smo za kraj prvu pjesmu o Biogradu koju je sastavila umjetna inteligencija i ispunjavali formulare za vremensku kapsulu. Zaključili smo da umjetna inteligencija u poeziji ne može mjeriti s čovjekom.