NEK’ NAM JE SRETNA NOVA 2022. GODINA

Većini je najbitnija vremenska jedinica jedna godina. Vremenski ciklus koji traje od Božića do Božića (točnije od jednog zimskog solisticija do drugog). Još tu dobijemo, bolje rečeno ukrademo desetak dana kako bismo zastali, zaustavili vrijeme, produžili slavlje. Jer je slavlje zavodljivo, lijepo je dok traje, kao i pijanstvo. Upravo zato što znamo da iza pijanstva slijedi triježnjenje koje nije nimalo ugodno, slatko je odgađati taj trenutak.

Ne zato što bi trijezna stvarnost bila posebno loša ili nepodnošljiva, naprotiv – sve ljepote i jesu u stvarnosti, već zbog povratka u granice koje je opijenost privremeno makla.

Cijeli naš život bi se mogao pronaći u nekom crno-bijelo otisku (kad bi takvog bilo) na kojem bi ostao zabilježen put bježanja od neugode ka ugodi, od boli do ne-boli, od ružnog ka lijepom. Otud i naše čestitke, želje – da vrijeme donese čim manje ružnog, čim više lijepoga. Lijepo bi postojalo i bez ružnoga, samo je upitno bismo li znali onda da je lijepo – lijepo.

Sve oko sebe prepoznajemo u suprotnostima, ili je nula ili je jedan. Čini se da mora biti jedno od toga, i jest, ali samo u nekom trenutku. Svo ostalo vrijeme je između toga i zove se život.

Oko nas je mnoštvo ljepota koje ne registriramo do trenutka u kojem se ne pojave njihove suprotnosti. To neprepoznavanje je istinska božja kazna. Imaš, a ne znaš da imaš pa stremiš ka onomu čega nemaš, misleći da će ti to što nemaš, jednom kad ga osvojiš donijeti sreću, zadovoljstvo.

I donese. Osvojili smo i sad smo konačno bolji od drugih? Ako jesmo, što će nam dokaz da smo bolji? Ako nismo bolji, koliko god medalja skupili, to istinu neće promijeniti. Mudrost je shvatiti da kao djeca Božja nismo bolji od drugih, to je početak odrastanja. Drugačiji jesmo, svatko sa svojom ulogom na ovom svijetu, sad i ovdje.

Nekad je bilo sve puno jednostavnije, ovaj svijet je kompliciran. U njemu previše stvari koji odvlače pozornost, previše toga što nas mami, zove i traži – imaj me, kupi me, mijenjaj svoje vrijeme, trud, rad, vještine za mene, običnu stvar nevrijednu tvog vremena. To se shvati kasnije. Možda. Uglavnom shvaćanje zamijeni sljedeća stvar, sjajna, zavodljiva.

U materijalnom svijetu je sve materijalno i bez stvari se ne može. Bilo bi glupo odricati ih se, ono čega se trebamo odreći jest to da stvari upravljaju s nama.

Unatoč svim htijenjima, svim željama, nema garancija da će nam teći med i mlijeko, da će sve ići kao po loju. I znamo da neće, samo što se nadamo da će teškoće biti manje teške i rijetke.

No, i teškoće ovise o nama, našem statusu (ne onom društvenom, nego onom koji proizlazi iz naše duhovne pozicije), prepreke izranjaju same, savladive uz trud.

Neka nam prepreke ne budu previsoke, nek’ želimo ono moguće dok stremimo ka nemogućem i nek’ nas na putu nosi vjera onoliko koliko mi vjeru nosimo u sebi.

Sretno u Novoj!

Autor: Dino Perica