Osvanuo je toga ponedjeljka, 18. studenog 1991. godine, u Ravnim kotarima sunčan dan i za mjesec studeni relativno topao, kolnici suhi, vidljivost dobra, priroda pitoma, požutjeli listovi tiho su opadali sa stabala kao i uvijek… Iste te godine Škabrnja i Vukovar i ostala napadnuta hrvatska mjesta već su treći mjesec odolijevali napadima agresora, napadima srpskih paravojnih formacija potpomognutim jedinicama JNA. I tako sve do toga kobnoga 18. studenoga kada je nebom zagrmjelo, a tlo podrhtavalo…
Dogodili su se na današnji dan stravični, nemilosrdni, brutalni zločini i masakri u Škabrnji i Vukovaru za koje gotovo nitko nije odgovarao. I danas ih se, s posebnim pijetetom prema svim nedužnim žrtvama i herojima obrane, prisjećamo.
Diljem Hrvatske i svijeta obilježava se danas obljetnica stradanja Škabrnje i Vukovara, mještana civila i slabo naoružanih hrvatskih branitelja koji su agresoru herojski pružali otpor mjesecima tijekom najstrašnijih dana stradavanja Hrvata u novijoj povijesti Hrvatske.
I Biograd na Moru s tugom i ponosom prisjeća se tih najtežih dana Domovinskog rata. Večer uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje spontano okupljeni građani duž Vukovarske ulice u Biogradu na Moru ujedinjeni u tuzi protiv zaborava, poštujući sve epidemiološke mjere koje su na snazi, položili su upaljene lampione u znak sjećanja na sve nedužne žrtve obrambenog Domovinskog rata. Ulicu u Biogradu na Moru koja nosi naziv ranjenog, ali ponosnog grada heroja, u noći sa 17. na 18. studeni 2020. godine, u kilometarskom nizu obasjali su lampioni. Svojim svjetlom prenosili su poruku koja se i danas nosi u srcu svakog hrvatskog čovjeka: da žrtva nije bila uzaludna.
Molitvu je među okupljenim građanima predvodio don Nikola Tokić, župnik župe Svetog Ivana na Kosi, Torovima. Također je uputio prigodne riječi povodom sjećanja na ovu veliku žrtvu u Domovinskom ratu i u spomen na heroje obrane. Neka im je vječna slava i hvala!
Osim u Vukovarskoj ulici, kod pošte u Biogradu na Moru na Trgu hrvatskih velikana, pripadnici Udruge navijača Hajduka – Torcida Biograd vijenac s cvijećem i upaljene lampione položili su ispred murala na kojem je u simbiozi iscrtan vukovarski Vodotoranj i grb Hajduka te ispisani stihovi „Bili cvitak je na spomen jednoj vječnoj ljubavi“. Ovom prigodom odali su i oni počast i zasluženo priznanje za hrabrost i žrtvu Vukovara i Škabrnje te iskazali suosjećanje s obiteljima žrtava, njihovim prijateljima i čitavim hrvatskim narodom.
Snažnom raketno – topničkom paljbom započeo je 18. studenog 1991. godine ujutro agresor – srpske paravojne formacije potpomognute jedinicama JNA pod vodstvom Ratka Mladića, svoj konačni, zadnji napad na Škabrnju, a nakon toga je s tridesetak tenkova pristiglih iz pravca Zemunika Gornjeg i Biljana ovo čisto hrvatsko mjesto stavio u okruženje.
Ujutro oko 7:30 sati toga dana srpski agresor, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi potpomognuti zrakoplovstvom JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa s Ratkom Mladićem na čelu, započeo je svoj krvavi pohod na Škabrnju.
Nakon 50-ak odbijenih napada agresora i potom sloma otpora slabo naoružanih hrvatskih branitelja, mještana od kojih su velika većina njih prvi put pušku držali u rukama ali su imali hrabro srce, toga dana započinje križni put Škabrnjana. Iz skloništa podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci… Zločin koji je počinjen toga dana stravičan je. Samo je toga dana u jednome danu u Škabrnji ubijeno 48 civila i 15 branitelja. Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana.
O kakvom je neljudskom činu bila riječ govore podatci s Patološkog odjela zadarskog Medicinskog centra: eksplozivne i strijelne ozljede glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i mnoge druge strašne ozljede.
Selo je bilo u potpunosti devastirano, uništene su kuće, crkvene građevine i gospodarski objekti. Nakon što je selo uništeno, čitav kraj je miniran, zbog čega je kasnije poginulo još civila koji su pokušali pobjeći iz Škabrnje.
Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava.
Ratko Mladić i 9. Kninski korpus upravo su na Škabrnji „ispekli zanat“ za svoje daljnje krvave pohode diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Ovdje se posebno spominje Vasilije Vidović kojeg je 1994. godine Vojislav Šešelj proglasio četničkim vojvodom .
Hrvatski pjesnik Miljenko Mandža napisao je antiratnu pjesničku zbirku nazvanu po mjestu pokolja koji je uslijedio kasnije toga dana – „Zaklana Škabrnja“. U nastavku je naslovna pjesma iz navedene zbirke:
Stotine kuća samo jedan dim
Bože Škabrnja gori
ne trešnje ne jabuke ne kruške
ne, vješaju ljude
a sada gola stabla ko božićna drvca
mrtvima okićena
nakiti strave
iz umnobolne glave
Jesen je smirila plodove vaših trudnih ruku
a nećete dočekati svadbe
dozrijeva vino u bačvama
vime vinograda na dugim sijelima
nećete ga piti
Kako će sutra zatrudnjeti njive
U smrti ste izmiješali imena
što zbore vaše ugašene oći
nevini težaci
što rasporenih grudi gledate u nebo
stiskaju se prestravljene njive
kao da se mole
tuguju ucviljene za vašom ljubavlju
odjedanput toliko smrti
odlazite mnogi ne oplakani
A psi idu od kuće do kuće
i ne mogu prepoznati svoje gospodare
isječene mržnjom
Škabrnja gori
iz dima u zrak katedrala raste
prema nebu
i moja olovka plače
kao dijete bez naručja
