Prošle godine bila sam u Vukovaru sudionica na petom po redu susretu hrvatskih braniteljica obrambenog Domovinskog rata Republike Hrvatske. Ove godine, Zadar je bio domaćin ovog godišnjeg okupljanja, ali dio susreta odvijao se i u našem Biogradu na Moru. Naime, svake se godine, prve subote u lipnju, hrvatske braniteljice susreću u jednome od gradova organizatora te će iduće, 2025. godine, domaćin susreta biti grad Osijek. U Zadru i Biogradu na Moru Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“ bila je nositeljica čitavog ovog projekta, a susret se odvijao pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Grada Zadra, Zadarske županije i Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH). Organizatori su, vodeći se mišlju da žene nisu imale svoju postrojbu, ali nije bilo postrojbe u kojoj nije bilo žena, željeli podići svijest o važnosti uloge žena u obrani domovine, budući da se u Domovinskom ratu u obranu Republike Hrvatske uključilo 23.080 žena odnosno 5% u ukupnom broju Hrvatske vojske, 186 ih je poginulo, preko 1200 ih je ranjeno, 33 braniteljice se još uvijek vode kao nestale. Pozdrav svim hrvatskim braniteljicama ma gdje bile, vidimo se, ako Bog da, i dogodine u Osijeku!
Nekoliko riječi o ovogodišnjem susretu slijedi u nastavku. Navečer, 31. svibnja, Jadranka Birkić i moja malenkost smo u Kamp parku Soline dočekivale hrvatske braniteljice koje su ondje bile smještene zahvaljujući gostoprimstvu Ilirije d.d. i Gorana Ražnjevića, predsjedniku Uprave, a doputovale su u naš Biograd iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bilo ih je ovdje smješteno oko 300. Koristim prigodu na ovome mjestu nabrojati sve udruge koje su na ovogodišnjem susretu sudjelovale. Riječ je oko 400 hrvatskih braniteljica koje su na susret u Zadru došle pojedinačno ili okupljene u svojim udrugama i klubovima od kojih: UDRUGA BRANITELJICA DOMOVINSKOG RATA VINKOVCI, UDRUGA VETERANKE DOMOVINSKOG RATA VUKOVARSKO SRIJEMSKE ŽUPANIJE, UDRUGA ŽENE U DOMOVINSKOM RATU SLAVONSKI BROD-VETERANI, VETERANKE 4.GBR-UDRUGA VETERANA 4 GBR, KLUB BRANITELJICA URV 9.GBR VUKOVI GOSPIĆ, KLUB ŽENA SUDIONICA DOMOVINSKOG RATA ŠIBENSKO-KNINSKE ŽUPANIJE, BRANITELJICE DOMOVINSKOG RATA RH, VETERANKE DR BRODSKO POSAVSKE ŽUPANIJE, KLUB ŽENA DOMOVINSKOG RATA 110 BRIGADE ZNG HV KARLOVAC, ŽENSKA AKCIJA SABORSKO, UDVDR RH SPLITSKO DALMATINSKE ŽUPANIJE, UDRUGA ŽENA BRANITELJICA PULA, HRVATSKA UDRUGA MEDICINSKIH SESTARA I TEHNIČARA I DRUGIH RADNIKA U ZDRAVSTVU U DR, KLUB ŽENA UDVDR SMŽ OGRANAK PETRINJA, UVDR VETERANI GRADA PETRINJE, UDRUGA ŽENE U DOMOVINSKOM RATU BJELOVARSKO BILOGORSKE ŽUPANIJE, UDRUGA RATNIH VETERANA DOMOVINSKOG RATA CRNE MAMBE, KLUB ŽENA UHBDR SLUNJ, CETINGRAD I RAKOVICA, UDRUGA BRANITELJICA OSJEČKO BARANJSKE ŽUPANIJE, PRIPADNICE HVO-a DOMOVINSKOG RATA IZ BOSNE I HERCEGOVINE, UDRUGA ŽENA BRANITELJICA 2. GARDIJSKE BRIGADE HVO-a, UDRUŽENJE GRAĐANA „SVJETLO“ VITEZ.
Prvi dan, subota, 1. lipnja 2024. godine
Hrvatske braniteljice iz cijele Hrvatske i pripadnice Hrvatskog vijeća obrane, njih više od 400, okupile su se ujutro u Zadru. S Tomom Medvedom, potpredsjednikom Vlade i ministrom hrvatskih branitelja, s Brankom Dukićem, gradonačelnikom Grada Zadra i s Božidarom Longinom, županom Zadarske županije, najprije su pokraj spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u uvali Jazine na Relji položile ruže i upalile svijeće. Uz pripadnike MORH-a, Orkestar hrvatske vojske i Zadarske mažoretkinje, predstavnice udruga braniteljica sa zastavama i druge pristigle članice i one koje nisu članice udruga, postrojile su se na Trgu kneza Višeslava, gdje su razvile i hrvatsku zastavu dugu 50 metara, te je s tog mjesta gradskim ulicama preko Obale kneza Branimira, Gradskog mosta, Narodnog trga, Široke ulice (Kalelarge) do katedrale Svete Stošije održan veličanstveni mimohod.
Misno slavlje u katedrali Svete Stošije predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. U svojoj kratkoj propovijedi u kojoj je tema „obrana života“, naglasio je da su žene i braniteljice temelj obrane i rađanja života, kako u ratu svojim aktivnim sudjelovanjem tako i u miru, po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju, slobodnim hodom kroz život, pokazuju svu njegovu ljepotu, zahvaljujući Bogu darivatelju života, darivatelju ovog prekrasnog dana i druženja. Po završetku sv. mise, župnik je prisutne upoznao s poviješću zadarske prvostolnice i ujedno najveće crkve u Dalmaciji čiji početak gradnje datira još u 4.stoljeću, a nakon što biskup Donat 808. godine od bizantskog cara dobiva moći sv. Anastazije, u Zadru zvane Stošija, crkva je dobila njezino ime. Posebno se osvrnuo na povijesna razaranja i ponovnu obnovu od 1202. godine od strane Mlečana pa do najnovijih razaranja u Domovinskom ratu kada je prilikom granatiranja Zadra znatno bila oštećena i katedrala.
Nakon misnog slavlja u prostoru Hrvatskom narodnom kazalištu grada Zadra, gdje su bile izložene ratne fotografije hrvatskih braniteljica iz vremena Domovinskog rata, održana je svečana akademija. Prilikom Svečane akademije, okupljenima su se obratili predsjednica udruge “Žene u Domovinskom ratu – Zadar” Ivana Haberle, zadarski gradonačelnik Branko Dukić, župan Zadarske županije Božidar Longin te ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.
„Dobro došle u naš grad Zadar i Zadarsku županiju! Dobro došle u grad koji je ‘91. bio grad na prvoj crti, grad koji je bio napadan s kopna, mora i zraka, bez struje i vode mjesecima. Grad kojemu je granatirana bolnica, naročito odjeli pedijatrije i ginekologije, unatoč oznakama Crvenog križa. Dobro došle u grad otpora, slobode, i ljubavi. Bili smo grad s ožiljcima, a danas smo živući suvenir prošlih ratnih vremena. Sjećanje na te dane stvaranja i rađanja Hrvatske su u nama, iako je dosta vremena prošlo, ona su još svježa. Žene Hrvatice su u tom čudesnom vremenu dale sebe na raspolaganje i tako postale neizostavne karike u lancu obrane i stvaranja Lijepe naše. Najhrabrije su otišle na prvu crtu i bez ikakve razumske kalkulacije dale se u službu domovine.“, kazala je Haberle i zaključila: „Statistički brojevi nam sada ništa ne znače, radujemo se jedna drugoj jer nas je svake godine sve manje. Nama su prošle godine u Zadru, u našoj županiji, umrle dvije braniteljice. Susret je nešto najljepše što možemo u ovom trenutku imati.“
Zadarski gradonačelnik prisjetio se ratnih vremena kada je imao priliku susresti se s hrvatskim braniteljicama, prisjetio svojih ratnih dana koje je na ratištu proveo kao liječnik i koji je, kako je kazao, i svoju suprugu upoznao u vojničkoj odori, a u Domovinskom ratu su mu sudjelovali i roditelji.
„Ovo je i vaš grad koji se ponosi pobjedničkom hrvatskom vojskom i ne zaboravlja svoje branitelje i braniteljice. Posebno ističem vrijednost vašeg okupljanja kako bismo se još jednom prisjetili, a naši mladi upoznali s činjenicom kako su Hrvatsku branile i oslobodile hrvatske vojnikinje. Vi ste pisale budućnost naše Hrvatske na bojištima, a mnoge naše majke i kćeri, radeći u bolnicama, humanitarnim ustanovama i proizvodnim pogonima. Kao ratni liječnik, surađivao sam s medicinskim sestrama, susretao se s braniteljicama na prvoj crti i dobro se sjećam njihove srčanosti, čak i pretjerane hrabrosti. Pogled na moje suborce budi sjećanja na ta ponosna vremena i kao branitelj ponosan sam što sam bio rame uz rame s vama dok je našoj domovini bilo najvažnije.“, izjavio je gradonačelnik Dukić.
„Povijest ljudskog roda, nažalost je i povijest ratovanja, povijest patnje i povijest žrtve. Sve vi koje ste danas ovdje itekako to dobro znate. Bez previše razmišljanja, ostavile ste svoje obitelji, svoje kuće i krenule na bojište. Krenule ste boriti se za onu lijepu, dragu i slatku slobodu: za slobodu svoje djece, svojih roditelja, za slobodu svoga naroda. Vi ste ravnopravno stajale, rame uz rame, uz bok svojih muških suboraca, stražarile ste, pucale, smrzavale se, znojile se, strpljivo podnosile nedostatak sna, stalno u opasnosti od neprijatelja. Čuvale ste domovinu dostojanstveno i junački i na kraju uspjele pobijediti. Gledajući vas danas ovdje i znajući da iza svakog lica ima neka životna priča, priča o hrabrosti i žrtvi, pitam se tko bi se usudio nazvati vas onom starom sintagmom “slabiji spol”.“, rekao je župan Longin.
„Radujem se da sam danas ponovno s vama i da sam kao pokrovitelj ovog 6. susreta braniteljica Domovinskog rata zajedno s vama prošao ulicama grada Zadra. Lijepo je biti danas ovdje u Zadru, gradu koji je dao nemjerljiv doprinos u Domovinskom ratu. Vama, drage braniteljice koje ste od prvog trenutka osnivanja postrojbi, Ministarstva unutarnjih poslova, dragovoljačkih postrojbi, postrojbi HOS-a, Zbora narodne garde, svih brigada, pukovnija i samostalnih bojni Hrvatske vojske, preko naše veličanstvene operacije Maslenica, do Oluje dale svoj doprinos, hvala i čestitam vam na tome. Pokazale ste kako se ljubi i kako se brani svoja domovina.“, zahvalu braniteljicama uputio je ministar Medved.
Na svečanoj akademiji govorila je i Ana Vukojević, kći “majke hrabrosti” Kate Šoljić: „Poginula su mi četiri brata, 12 godina sam ih sahranjivala, a moj muž Ivan Vukojević se i dalje vodi kao nestali. I sada apeliram da se nestali nađu, netko zna gdje su.“
Ana Vukojević je došla u Zadar 1991. s dvojicom sinova , kosti svog supruga Ivana Vukojevića još nije pronašla, kad je počeo rat javila se u ZNG i postala prva žena-mornar u Odredu naoružanih brodova.
Na svečanoj akademiji nastupili su Ivica Sikirić-Ićo i ženska klapa „Kandelora“ iz Zemunika.
Nakon službenog dijela programa, organiziran je ručak i druženje na poznatoj zadarskoj plaži Punti Bajlo u Arbanasima, gdje su svim sudionicima, u znak sjećanja na ovaj događaj, uručeni prigodni pokloni. Ovdje su organizatorima pripomogli iz Udruge veterana i dragovoljaca Domovinskog rata Zadarske županije.
Drugi dan, nedjelja, 2. lipnja 2024. godine
Žene, hrvatske braniteljice obrambenog Domovinskog rata, koje su bile smještene u „Ilirijinom“ Kamp parku Soline u Biogradu na Moru, zajedno s Udrugom hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije i Udrugom Žene u Domovinskom ratu-Zadar, organizatorom 6. susreta hrvatskih braniteljica Domovinskog rata u Zadru i Biogradu na Moru, 1. i 2. lipnja 2024. godine, polaganjem vijenca i paljenjem svijeća kod spomenika odale su počast stradalim civilima (djeci) i hrvatskim braniteljima na plaži Soline pod nazivom „KRVAVA PLAŽA“. Ovom prigodom čitala su se i svjedočanstva zapisana o tom događaju iz 1993. godine. Kobnog 14. lipnja 1993. godine pobunjeni Srbi napali su, raketnim sustavom Orkan, Biograd na Moru. U tom napadu na biogradskoj plaži Soline život je izgubilo petero mladih ljudi – Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, dok ih je osmero teško ranjeno. O tome smo i do sada u više navrata pisali, a sada ćemo ponoviti, da se nikada ne zaboravi.
Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Polić, Jozo Tomić i Karlo Paić bili su jedni od mnogih koji su raširili ručnike i osvježavali se u moru:
“Bio je lijep, sunčan dan, rano poslijepodne. Na Solinama je bilo na desetke mladih ljudi, momaka i djevojaka, nešto malo starijih. Netko se kupao, netko se na obali sunčao i izležavao, igrala se briškula, sjedilo se, ćakulalo. Ništa nije slutilo na tragediju”, ispričao je svjedok događaja Sebastian Perišić Mofa.
Boran Ivanović, pirotehničar koji je sa svojom ekipom pirotehničara neposredno nakon napada stigao na ovu plažu opisao je prizor koji su ondje zatekli: “Zatekli smo samo razbacanu odjeću, obuću, pribor za plažu, džip, tragove krvi, tzv. zvončiće te kumulativnog i fragmentalnog djelovanja eksplozivnih granata. Zbog svega viđenog na plaži bili smo na trenutak pomalo u šoku“.
Prisjetio se Ivanović pronalaska prve žrtve: “Muškarac na molu leži potrbuške glavom okrenut prema obali u kupaćim hlačama. U desnoj ruci su šlape za plažu i sunčane naočale, u lijevoj uredno složen ručnik i kratke hlače. Pristupamo. Ne diše, nema bila, tragovi su očiti. Lijevo pored glave nekih 50 cm karakteristična rupa kumulativnog punjenja i zvjezdasti trag čeličnih kuglica. Desno po boku isti takav trag. Pomislio sam, imao bi neke šanse da je stajao na nogama”.
Ivanović je potom opisao pronalazak još jedne žrtve: “Žao mi je reći, ako to nekog može utješiti, smrt je bila trenutna. Takvu eksploziju pored glave i boka na toj blizini ne može se preživjeti.”
Lidija je imala tek 23 godine, a njezina prijateljica Danijela trebala je za deset dana maturirati. Marijan, Jozo i Karlo bili su pripadnici specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske koji su tog dana bili na odmoru. O njihovim ljudskim i vojničkim veličinama danas svjedoče njihovi suborci od kojih su neki teško stradali i dugo se oporavljali od posljedica ovog zločina za koji nitko nije odgovarao.
Marijan Pulić rođen je 17. prosinca 1966. godine u Šibeniku. U srpnju 1991. dragovoljno pristupa Hrvatskoj vojsci te sa 113. šibenskom brigadom sudjeluje u obrani rodnog grada. U lipnju 1992. primljen je u djelatni sastav Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojnu „Matija Vlačić“. S postrojbom se borio na zadarskom i šibenskom bojištu, obnašajući dužnost zapovjednika Satnije za intenzivna djelovanja u Četvrtom borbenom sektoru. Pokopan je na mjesnom groblju u Skradinu.
Jozo Tomić rođen je 21. lipnja 1973. u Donjem Gracu kraj Širokog Brijega u Hercegovini. Zbog početka rata nije uspio završiti srednju elektrotehničku školu. Početkom rata priključio se Hrvatskom vijeću obrane kroz Pukovniju „Ante Bruno Bušić“. Nakon kratke obuke odlazi na livanjsko bojište, a u srpnju 1992. priključuje se Specijalnoj postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojni „Alpha“. Završio je zahtjevnu obuku za dubinsko izviđanje, ističući se u borilačkim vještinama i treninzima izdržljivosti. U travnju 1993. odlazi s postrojbom na zadarsko bojište. Pokopan je na mjesnom groblju u Donjem Gracu.
Karlo Paić rođen je 14. srpnja 1959. godine u Šibeniku. Osnovnu školu završio je u Skradinu. Volio je sport. Igrao je košarku za Košarkaški klub „Krka“ i Košarkaški klub „Šibenik“. Putovao je diljem svijeta radeći na velikim putničkim brodovima. Potaknut agresijom na Hrvatsku, vraća se kući iz SAD-a i 1991. dragovoljno pristupa 113. šibenskoj brigadi Hrvatske vojske. Kasnije je postao pripadnik Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojne „Ban Jelačić“ u kojoj je obnašao i dužnost zapovjednika. S njom prolazi teške borbe na livanjskom bojištu te se ističe svojom hrabrošću i znanjem kao jedan od najboljih diverzanata. S postrojbom 1993. odlazi na šibensko bojište. Pokopan je na mjesnom groblju u Skradinu.
Za ovaj ratni zločin, koliko je nama poznato, do sada nitko nije kazneno odgovarao.