Kao i mnogo puta do sada, bili smo na najnovijem događaju u organizaciji Grada Biograda na Moru, Zavičajnog muzeja Biograd na Moru, Gradske galerije Biograd, Turističke zajednice Grada Biograda na Moru i drugih, nazočili smo promociji „Dnevnika jedne skitnice“ i svečanosti otvorenja izložbe fotografija Teodore Grgić-Jeličić, biogradske neviste, što je svojevrsni izazov i ostalim biogradskim nevistama da se uključe u kulturni dijalog grada. Iako se trudimo ostati nevidljivima i nenametljivima i mnogi nam ne znaju ni ime, potvrdili bi vam to i brojni drugi gosti na ovome događaju a koje smo prethodno popratili na njihovom predstavljanju, počevši od vrsnih fotografa Vinka Pešića, Borisa Kačana, Roberta Šangulina Fjake, kiparice Nives Čičin-Šain, poetesa Radice Rade Vrančić i Rajke Anđelić Maslovarić i brojnih drugih, najprije kao novinari raznih portala, potom kao blogeri. O tome svjedoče i naši mnogobrojni zapisi pušteni u opticaj na društvenim mrežama i portalima i na našoj stranici. Tako ćemo i ovaj put truditi se objektivno prenijeti i opisati ovaj događaj koji je u četvrtak, 10. kolovoza 2023. godine, započeo svirkom Tomislava Milačića ispred zgrade muzeja, njegovi topli tonovi saksofona grijali su ljetnu noć. Za mikrofon se mašio dr. sc. Tonći Jeličić, Teodorin suprug, koji je pozdravio, najavio gošću muzeja, važne goste, Selu Tecilazić – ravnateljicu Škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju Split, od koje smo štošta u nastavku večeri saznali i o samoj autorici radi koje smo se okupili. Po 16-i put ove godine u ulozi domaćina ravnatelj biogradskog muzeja – Draženko Samardžić , pozdravio je sve, prenio je pozdrave gradonačelnika Kneza iz Japana, održao je u posebno emotivnom tonu uvodni govor koji je u više navrata nagrađen pljeskanjem nazočne publike. Između ostalog govorio je Samardžić za nas važnoj obnovi zgrade muzeja.
„Nije više do nas, mi smo save napravili. Postoje gotovi projekti, postoji scenarij, gotove su muzejske postave, aktualna je građevinska dozvola, mi smo sve to kandidirali za EU fondove i mi sada čekamo, a koliko ćemo biti uspješni, vidjet ćemo“, rekao je, naglasivši da se Ministarstvo kulture RH zainteresiralo za ovaj projekt na inicijativu je gradonačelnika Kneza.
„Mi imamo ovdje jako puno fotografija, imamo jako puno novinskih članaka koji nam ništa ne govore. Kako ne govore? Na tim fotografijama nema imena, nema prezimena, nema godine…“, započeo je slikovito opisujući Samardžić, „dakle, novinski članak piše, ali mi ne znamo tko ga je napisao, koja je to godina, koje je to vrijeme, koji je to autor. Večeras imamo priliku ovdje svjedočiti jednome vremeplovu jedne gospođe koja se zove Teodora Grgić-Jeličić, koja je strastvena putnica i koja ima svoje suputnice, ja sam ih nazvao supatnice jer nije lako putovati. I one su to vrijedno bilježile, znači postoji vrijeme, točno se zna tko je putovao, kada je putovao, gdje su putovali i ona je sve to zapisivala u svom „Dnevniku jedne skitnice“ i to vam je dokaz, to su vam najbolji argumenti.“
Završio je svoj govor crticom sa svojeg putovanja iz Knina povodom „Oluje“, kada je na Hrvatskom katoličkom radiju slušao jednog slavonskog psihoterapeuta koji je na radiju govorio o tome da kada umre jedan čovjek, to je kao da umre cijela knjižnica. Isto tako, sve ono što je Teodora napisala, ostavila u slikama, u pričama, ostat će trajno, zaključio je. Nije zaboravio poimence zahvaliti svima koji su pomagali: Ivanu Knezu, Goranu Ražnjeviću, medijima koji ih prate i nama osobno i drugima.
Dr. sc. Tonći Jeličić govorio je potom o tehničkim rješenjima knjige, dnevničkom tipičnom spiralnom uvezu, broju stranica, jednim uhom na tijeku utakmice splitskog „Hajduka“ s PAOK -om, čiji smo prijenos djelomično pratili u obližnjoj pizzeriji. Njegove dosjetke izazivale su salve smijeha, osobito kad je zatražio od svoje supruge da pjeva pjesme tipične za destinacije koje je posjetila ili kad je za buket govorio da je posuđen u cvjećari.
Ugodnim glasom, lijepom dikcijom i uvjerljivošću u govoru pozdravila je svih Sela Tecilazić, ravnateljica škole u kojoj Teodora radi i za koju je procijenila da u njoj ima dovoljno sličnosti i stručnosti za temu koju u Biogradu promoviramo, knjigu i izložbu koja je u muzeju postavljena..
„Tema su stvarna putovanja, dnevnici, daljine, sjećanja, gradovi, arhitektura, priče i druženje, sve ono zapravo zbog čega putujemo.“, započela je Sela, predstavila se ne samo kao ravnateljica, već i njena prijateljica, govorila o tome zašto je ovaj događaj bitan i za njihovu školu, za njihove učenike.
„Tea je ipak profesorica vizualnih komunikacija i grafike, usput i turizma, dakle sve što večeras vidimo je Tein habitus i ukazuje da se ova izložba upravo morala njoj desiti baš ovakva i na ovaj način, i grafički i sadržajno. U njoj je gotovo sve ujedinila.“, govorila je Sela navodeći kako je dobila materijal iz „Dnevnika“ ranije i usput, sva njena putovanja pratila na Facebooku, gdje su objavljene izložene fotografije snimljene običnom kamerom mobitela kasnije prilagođene za izložbu, majstorski uređene od strane dvoje vrsnih grafičara, bračnog para Tonćija i Tee.
„Međutim, čak i u toj nesavršenosti, meni su sjajne jer imaju ono što smo spomenuli, nečeg reporterskog, upravo spontanog u nastanku i ta jedna ležernost i sveprisutnost fotografije kojom danas smo okruženi. Prije nismo imali mogućnost toliko fotografirati kao što to imamo danas i upravo te male greškice daju šarm, iskrenost i vjerodostojnost svemu što ćemo vidjeti. Naime, ja tu prepoznajem Teinu ležernost i kreativnost koja je dio njene naravi, jer svi imamo u džepu mobitel, ali baš ne pravimo svi tako dobre fotografije kakve ćemo vidjeti. Jasno se vidi njeno oko za kadar, boju, temu koju pokriva svaka fotografija. Potom, isto mi se sviđa ideja da se te fotografije slože mirno, kako ćete vidjeti, u isti format, što me jako podsjetilo na filmski, reporterski, dokumentarni kadar koji teče pred našim očima. Sad kad uđete unutra cijela ta soba puna fotografija, baš kao film uvlači nas u srž njenih putovanja. Kad uz to čitate „Dnevnik“ koji to prati, onda smo stvarno bili s njom ili s njima. Osjetimo pokret, mirise juga, šarenilo hrane, boje, vedrinu sjevera, fine detalje kamena, gradove, arhitekturu, te uvijek atmosferu galerija i umjetnosti koje ju inspirira. Uz ove fotografije prekrasno grafički oblikovan i nevjerojatno lijep „Dnevnik“, on je u stvari putopis i scenom i dr. lice svih ovih fotografija koje su izložene, tako da smo u jednom cjelovitom, potpunom doživljaju i skoro performansu. I zato je sve to zanimljivo, dakle izložba i tekst koji to prati na jedan osebujan način. Ja iz svega toga vidim, jer je znam dobro, Tein pogled na život, motive i razloge njenog lutanja, odgajana je tako još u roditeljskom domu, otvorena i radoznala, a iste poruke ovim divnim testamentom, ja bih ovo nazvala testamentom, jer ona tako u uvodu, u posveti govori iste te poruke koje poručuje i svojoj djeci i obitelji.“, govorila je Sela, potom pročitala iz uvodnika „Dnevnika“ Teodorin tekst gdje je ostalo zapisano:
„Rado putujem s obitelji i to su mi ona najdragocjenija jer smo u djecu usadili ljubopitljivost i želju za istraživanjem. S druge strane, s prijateljicama je opuštajuće i uvijek začinjeno onim ženskim malim razgovorima, sjećanjima i pretresanjima svakodnevnog života. Sva putovanja su moje malo bogatstvo – moj treasure box!“
U nastavku je govorila o važnosti i značaju putovanja i zašto ljudi u stvari imaju potrebu putovati:
„Putovanja nas vode u nove svjetove, upoznavanja novih ljudi, različitih kultura. Istovremeno učimo o razlikama, ali i o sličnostima.“, započela je i nastavila o vještinama koje se razvijaju na putovanjima i koje su trajni životni benefiti u vidu socijalne i opće inteligencije i kulture, suosjećanja, elastičnosti, jezičnim komunikacijama te o autorici i ljudima koji su puno putovali.
„I zato primjećujemo u kontaktu s ljudima koji su puno putovali da su im ta putovanja proširila umne spoznaje. Oni su drugačiji, otvoreniji, autentičniji ljudi. Nisu zarobljeni u lokalne razine. Uvijek su spremni za promjene, nove zadatke i kreativne uloge. Jel’ to naša Tea? Da, to je naša Tea i njen kozmopolitizam prepoznajemo u njenim stavovima, ona zna puno stvari npr. koliko je metro karta u Londonu, kako bukirati najpovoljniji smještaj u Norveškoj, gdje jesti u Istanbulu, do vođenja vrlo stručnih i zanimljivih tema o kulturi.“, zaključila je Sela i vratila se na opet izložbu i dnevničke zapise gdje se izložene fotografije „natječu svojim sadržajem i ljepotom trenutka kada su nastale, spojene s tekstom u cjelovitost i predstavljaju kolaž Teinog života, berem njenih zadnjih godina koje je putopisno zabilježila i svoja znanja ujedinila“. Govorila je o tome da Teodora motivira svoje učenike na iste duhovne izlete, potiče ih na istraživanje vlastite kulture i baštine kroz mnoge projekte koje u školi pokreće kako bi učenici mogli razumjeti i poštovati tuđu ali i vlastitu kulturu i identitet, jer je to uvijek povezano. Mišljenja je da bi ova izložba trebala preseliti u hol škole kako bi je vidjeli svi učenici, kolege, profesori i cijela prosvjetna zajednica Splitsko-dalmatinske županije.
„Osim Teine kreativnosti koja se u ovoj izložbi, ovom „Dnevniku“ vidi, škola bi ponosno istaknula neraskidivu vezu između učenika i profesora, te činjenice da jedino kreativan profesor može prepoznati i potaknuti kreativnost kod učenika, što je kod Tee i u ovom slučaju upravo to. Eto, draga moja prijateljice, profesorice, skitnice, umjetnice Tea, iskreno ti čestitam kao i tvojoj obitelji, Tonćiju, djeci Paoli i Karlu. Želim da dobro iskoristite ovaj vodič za život i da njena djeca nastave ovim kozmopolitskim porukama koje im Tea daje.“, završila je Sela i uputila i ostalim akterima ovog događaja čestitke, dok je sama autorica, iznenađena ovim lijepim i pohvalnim ravnateljičinim rečenicama (od kojih smo većinu zapisali) reagirala emotivno i ispričala ponešto iz svog ranog djetinjstva, kada je u nižim razredima osnovne škole imala poteškoća s čitanjem i pisanjem.
„U osnovnoj školi dopala me učiteljica Ljuba u Kaštelima. Otac i ona su se poznavali s onih poznatih radnih akcija. U 3. razredu pozove ona njega, ali doma, u Kaštel Stari. i kaže aj povedi i malu. Posila ona mene na kauč, dala neke kekse, a njih dvoje udrili po kavi i keksima, razvezali o radnim akcijama, poznatim ljudima, a maloj dosadno. U neko doba ona govori, ma znaš, pozvala sam te jer ti moram nešto reći, gleda otac nju, pa mene, a ja se s nelagodom počela vrtit žvačući kekse i pijući sok. Gledan u učiteljicu ka u Boga, jer bila je autoritet. Kaže Ljuba: – Ma znaš, ova tvoja mala, sve u redu, dobro je to dite, ali slabo čita i slabo nekako piše, uzela ona moju ruku i u nju stavila olovku, sva dica drže olovku na isti način, a ona ka’ da kopa, ka motiku.“, započela je s pričom iz djetinjstva i progovorila o neugodnim emocijama koje su je u ono vrijeme pratile.
„Ja i Nerzo, bidan Nerzo je bio Ozren, ali je uvik naopako pisao svoje ime. Kaže ona, ma bistra ti je ona, dobra s brojevima, u glazbenom, tjelesnom, a posebno likovnom, a kad bi to reka u ono doba to kao da si nekomu da trisku. Nastavi, morat ćeš s njom vježbati čitati i pisati, to kao u ono doba bio si lin ili glup kad nisi bio dobar sa slovima. Danas to ima svoje ime! Rekao naš kolega, vrsni kipar, kod nas je izlagao – nešto nam je oduzeto, ali nešto smo s druge strane i dobili.“, progovorila je autorica i istakla ulogu kolegica i profesorica koje su korigirale njene tekstove i pomagale u realizaciji „Dnevnika“, koje putuju s njome i podržavaju je, od kojih su većina nazočne i na ovome događaju, grupirane u njenim WhatsApp grupama „Kokošinjac“ i „Gyn tonic“, kojima je svakoj posebno i zahvalila te između ostalog kazala:
„Puno toga smo prošle, puno toga smo doživjele zajedno, pokušale smo na jedan duhovit i jedan otvoren način sva ta naša putovanja zaokružit u cjelinu, pa evo je kroz ovaj „Dnevnik“ u šest cjelina koje su posveta svim tim mojim prijateljicama koje su sa mnom putovale.“
jednoj od njih, Lidiji pripala je čast otvoriti izložbu:
„Što reći a biti kratak?“, nakon svega započela je Lidija i nastavila: „Svijet je zanimljiv onoliko koliko smo radoznali, a Teodora Jeličić je jako radoznala i svoju radoznalost je oplemenila u riječi i slici u svome „Dnevniku jedne skitnice“ Inače redovito pratim na društvenim mrežama sve njezine objave i drago mi je, kao što je spomenuo gospodin ravnatelj muzeja, da će osim uspomena ostati nešto trajno, osim ove izložbe ostat će i ovaj „Dnevnik“ i za uspomenu, možda i kao putokaz nekim budućim putnicima. Čestitke na izvrsnom dizajnu vama, suprugu i na potpori ravnatelju muzeja. Budimo svi radoznali i pogledajmo izložbu!“
Uz razgledanje izložbe, Teodora Jeličić je poklanjala i potpisivala svoj „Dnevnik jedne skitnice“, jedan primjerak potpisala je i meni kao „vjernoj pratiteljici“ njihovih događanja. Izložbu u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru možete pogledati do kraja ovog mjeseca, do 31. kolovoza 2023. godine. Budite radoznali i pogledajte.
Pogledajte i našu “vrtilicu” koju smo priredili za uspomenu i dugo sjećanje na ovaj kulturni događaj u Biogradu na Moru: