Paul Anthony Harris (22. srpnja 1948. – 24. svibnja 2018.) boravio je na biogradskom području tijekom 1993. godine. Njegova reportaža o ratnim prilikama u gradu Biogradu na Moru objavljena je 20. lipnja 1993. godine u „Scotland on Sunday“, škotskom tjedniku koji je u to vrijeme izlazio, i danas još uvijek izlazi, nedjeljom.
Bilo je to samo 6 dana nakon što su 14. lipnja 1993. godine „zvončići“ iz Orkana ispaljenih od strane srpskog agresora s tada okupiranog dijela Republike Hrvatske, iz biogradskog zaleđa, oko 14 sati i 30 minuta na plaži usmrtili petero mladih i osmero ih ranilo. Poginuli su u Biogradu na Moru tada Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić. Još osam osoba bilo je tada, u tim satima užasa, teško ranjeno: Tanja Tolić i Sebastijan Pešić iz Biograda na Moru, Dalibor Drlić iz Radošinovca, Neven Maleš iz Zadra, Stevo Jergović iz Sunje u Sisačko-moslavačkoj županiji, Dalibor Čović iz Širokog Brijega i Mladen Galić iz Splita i osma osoba neutvrđenog identiteta.
U vrijeme svjetske medijske blokade početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je jako važno da istina o ratu u Hrvatskoj izađe na vidjelo. Paul Harris je svoju istinu iz ratnog Biograda na Moru u taj okrutni svijet pravodobno poslao vijest.
No njemu ovo nije bio prvi bliski susret s ratom. U Sloveniji se zatekao 26. lipnja 1991. godine, kada je njegov Airbus pogođen u napadu na ljubljansku zračnu luku. Od tada je nastavio izvještavati s prve crte. U svijet je slao fotografije ranjene hrvatske djece, izbjegličkih kolona, poginulih iz mrtvačnica u vrijeme Došašća. Njegove reportaže objedinjene u knjizi „Somebody Else’s War“ objavljene su 1992. godine.
Preveli smo za vas njegovu ratnu reportažu iz Biograda na Moru:
NA OBALI ZA VRIJEME RATA
Strahote u Bosni dominiraju posljednjih godinu dana, ali u Hrvatskoj postoje naznake ponovnog rata. Paul Harris izvještava s Jadranske obale iz Biograda, 2 milje udaljen od srpskog naoružanja.
Boravio sam u hotelu u Biogradu i u bolja vremena. Sad je na 12 stopa od moje sobe u kojoj sam odsjeo prošlog prosinca minobacačka rupa. Sve staklo je nestalo s donje strane hotela. A požutjeli savijeni letak na recepciji veliča radost boravka u „biseru Jadrana“. Upraviteljica Ljubica kaže: „Lijepo smo živjeli, a sada živimo samo dan za dan.“
Biograd na Moru nema stratešku važnost. Ima marinu, ali ne i luku. Više nema ni industrije, samo zatvorene i napuštene barove i suvenirnice. Hoteli su prepuni izbjeglica koji su unatrag dvije godine izbjegli iz Krajine čim su započeli sukobi između Srba i Hrvata. Hotel Ilirija djelomično je uništen artiljerijskom vatrom i prepun je vojnika.
Normalno bi u ovo doba godine bilo 25.000 turista smještenih po hotelima, kampovima, sjedili bi u kafićima i odmarali na plažama. Prošli tjedan samo nekoliko hrabrih, nezaposlenih lokalaca je rezignirano ležalo na plaži. Desetak ljudi se skupilo oko otvorenog bazena. I 12-godišnji Davor mi je rekao da nije bio u školi zadnjih 6 mjeseci jer je u nju udarila raketa, i od tada ne igra ni nogomet.
Sve što bi trebalo biti sastavni dio normalnog života, ovdje je, jednostavno, postalo preopasno. Na ulici možete primijetiti kombi vozila staklara, vojnike u kamuflažnim odorama, kako se guraju u redu za telefon, i kamione s trupama koje idu u obranu grada.
Trećeg lipnja bio je najgori dan za Biograd. Palo je oko 200 granata. Prošli ponedjeljak srpske snage iz susjedne Krajine ispalile su 100 minobacačkih granata i raketa na grad. Petero ljudi je poginulo, a više od 30 ih je ranjeno u 90-minutnom napadu.
Biograd je napadan nekoliko puta tjedno bez prethodne najave, a građani su svjesni toga da su srpski vojnici samo na 2 milje udaljeni od centra njihovoga grada.
Biograd je postao poprištem smrti zbog svog sve šireg strateškog značaja. To je područje na kojem su se Srbi najviše približili moru. Srbi iz Krajine svu svoju zalihu trenutno dobivaju kroz uski koridor koji vodi preko sjevera Bosne do same Srbije.
U Krajini nedostaju najvažnije stvari – naročito gorivo, lijekovi i cigarete. Morska luka bi riješila sve probleme krajiških Srba, a doći na samu hrvatsku obalu Jadrana, u Biograd, njihove snage bi kontrolirale obalnu cestu i imale mogućnost napredovanja prema Zadru i Šibeniku. Podijeljena na dva dijela Hrvatska bi bila osakaćena, a stanovništvo Splita i Dubrovnika bi bilo odsječeno od ostatka zemlje.
Život je već sad sam po sebi težak na ovom dijelu obale. Struje nema od 7.30 ujutro do ranih večernjih sati. Vode nedostaje, a čak ni mala količina kiše uobičajena u ovoj regiji nije pala ove godine.
Stanovništvo postaje sve kritičnije prema očiglednom manjku brige Zagreba prema njihovoj nevolji. Ukoliko Srbi uspiju odsjeći južni dio na pola, neće proći dugo da se sruši sva nada u normalni život.
Ovo bi trebao biti važan vikend za sve, i za hrvatsku obalu i Krajinu. Jučer i danas održava se referendum u Krajini o njihovoj budućnosti o takozvanoj nezavisnoj republici: pitanje je, žele li se oni ili ne žele pripojiti Srbima iz Bosne. To bi bio ultimativni korak ka kreiranju Velike Srbije. Krajiške vlasti u Kninu su objavile opću vojnu mobilizaciju.
Danas ističe mandat UN-a na spornim područjima Krajine. Srbi i dalje čvrsto drže okupiranu trećinu teritorija Hrvatske, unatoč nastojanjima UN-a da se svi protjerani Hrvati vrate na okupirana područja.
Područja okupacije zovu se još „UNPA’s – UN protected areas“ (UN-ova zaštićena područja). UN se pokazao neučinkovitim da vrati okupirana područja Hrvatskoj i da demilitarizira teritorij. Sada – nakon srpskih uspjeha u Bosni i de facto međunarodnog prihvaćanja okupiranog teritorija silom – nema dokaza o bilo kakvom kompromisu ili prilagodbi od strane Srba. U isto vrijeme vlada Franje Tuđmana je pod velikim pritiskom zbog 600.000 izbjeglih Hrvata koji provode dane u izbjegličkim kampovima i napuštenim turističkim hotelima.
Prošli tjedan jake trupe su viđene duž Jadranske obale, sve od Zadra do Šibenika. Postavlja se jedino pitanje, hoće li hrvatske trupe polako krenuti u obranu svog teritorija, sada kada su bolje naoružane i istrenirane, ili će započeti ofenzivu kao što su to učinili prošlog siječnja. U međuvremenu kninski radio je obznanio zabrinjavajuću vijest, za koju se ispostavilo da je bila obična propaganda. Da je drevna i lijepa zadarska luka povijesno srpski grad. Srbi čine 10,5% populacije, stoga može postojati tek jedan loš razlog za emitiranje takvih gluposti. Teško je ne predvidjeti da se obje strane pripremaju na rat.
U Biogradu Davor je svoj kafić pored mora zaključao i zaštitio vrećama pijeska. Trgovina preko puta ceste više ne prodaje razglednice, a nema ni prodaje suvenira koji bi sjećali na bezbrižne dane na suncu. Prošli tjedan otišli smo na bazen. Na rubu bazena je rupa ispunjena pijeskom. Granata je tu pala prije nekoliko tjedana. Nije eksplodirala i još je tu, zakopana u pijesak.
I dalje je uzavrelo u Biogradu. Izgubi li se Jadranska obala, rat će zasigurno izbiti na širem području. Hrvatska je ponovno naoružana – oko 170 milijuna funti potrošeno je na oružje samo u prošloj godini – i njene trupe su sve bolje uvježbane. Dva suparnika sada bi ušla u borbu daleko goru i krvaviju od rata koji je započeo prije dvije godine
Prijevod: Sanja Lakić Bojanić