Uz Planinarsko društvo Belveder u Biogradu na Moru obilježen Međunarodni dan planina

U Gradskoj knjižnici Biograd na Moru nedavno se okupilo društvo sastavljeno od članova biogradskog Planinarskog društva Belveder, stalnih članova knjižnice i vjernih posjetitelja svih događanja u organizaciji ove gradske ustanove, između ostalog ljubitelja prirode i zdravog načina života. Sve nazočne pozdravila je ravnateljica knjižnice Tihana Jurišić , koja je uvodnim slovom obrazložila povod ovom okupljanju, predstavila goste i koncept predavanja:

„Dobro veče, hvala svima, zaista mi je drago da smo se okupili ovdje povodom Međunarodnog  dana planina i što smo ugostili naša dva mladića iz Planinarskog društva Belveder, a to su predsjednik društva Robert Pejić i član Izvršnog odbora i pročelnik markacističke sekcije, u prijevodu s više funkcija, Marin Mitrović. Ja ću samo kratko reći što je tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana planina 2019. godine, a to je važnost planina za mlađe naraštaje. Ovogodišnja se tema fokusira na mlade, kako bi upravo oni preuzeli aktivnu ulogu u pozitivnim promjenama prema zaštiti planinske prirode. Naravno, neophodno je kvalitetno educirati djecu i mlade o važnosti planina za naš opstanak na Zemlji, jer nam upravo one omogućavaju svježu vodu, hranu, čistu energiju i rekreaciju. Ovo predavanje održat će nam zapravo večerašnji gosti, a u predavanju će biti riječi o samom Međunarodnom danu planina, čut ćemo ponešto i o razlici između onoga što planinarenje jest, što planinarenje nije, jer smo , naravno, svako ljeto suočeni s onim planinarima koji odlaze u japankama i bez zaliha vode. Također ćemo upoznati rad i djelovanje Planinarskog društva Belveder, a kako su ovdje većinom planinari te imamo nekoliko „neplaninara“, nadamo se da će nakon ovog večerašnjeg predavanja se neki od njih možda odlučiti da postanu planinari.“

Predsjednik Robert Pejić je nakon pozdrava nazočnih riječ prepustio Marinu Mitroviću koji je održao veći dio predavanja i započeo prezentaciju kratkim filmom Organizacije za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO) o tome što Međunarodni dan planina jest i zašto postoji.

„Međunarodni dan planina, 11. prosinca, proglasila je Opća skupština UN-a 2003. godine nakon što je 2 002. godina bila Godina planina. Naime, pokazala se potreba za osvješćivanjem u svezi značenja planina i održivog razvoja i okoliša te za očuvanje kvalitetnog životnog staništa, budući su planine sve ugroženije.“, započeo je Mitrović.

Za više informacija uputio je na BBC-ev dokumetarac „Planet Eart“ gdje se u prvom ili drugom dijelu spominju planine, a u uvodnom dijelu objasnio je i sam pojam planine:

„Teško je reći što su planine, jer ne postoji jedinstvena definicija termina planina. U školskim udžbenicima učimo da su planine uzvisine veće od 500 ili 1 000 m, kako koji autor navodi, međutim, kad bi mi to rekli nekom tko živi u Nepalu, on bi nam se, naravno, nasmijao budući je kod njih sve veće od 8 000 m. Prema definiciji Ujedinjenih naroda planinska područja su ona koja su viša od 300 m, ako je nagib sa širinom od 7 000 m. Dakle, može to biti doslovno brežuljak, poput onoga koji postoji u Nizozemskoj, a njima je najveći vrh oko 300 m, ako prevladava konstantan uspon od oko 7 km, može biti planina. U biti, prema onome kako to definiraju Ujedinjeni narodi, što je planina više ovisi o tome koliko je to stanište teško i zahtjevno za život.“

Mitrović ovom prigodom izdvaja i nekoliko osnovnih razloga zašto je u UN proglasio Međunarodni dan planina, a to su da planine pokrivaju oko 22% površine Zemlje, skoro četvrtinu zemaljske kugle, gdje se nalazi 25% kopnene biološke raznolikosti i 28% šuma na Zemlji, a planine nam osiguravaju približno 60-70% svjetskih zaliha slatke vode. Pritom je zorno objašnjavao problem voda u kontinentalnom dijelu Europe, u dolinama velikih rijeka, koje se prije uporabe moraju filtrirati budući da sadrže  soli, teških metala i ostale tvari štetne po zdravlje, ali je istaknuo besprijekornu čistoću vode u dubinama ledenjaka, gdje je voda, osim površinskih zagađenja nakon industrijske revolucije, posve sigurna za uporabu. Uz biološku raznolikost i šume planina spomenuo je nekoliko prehrambenih kultura, od ukupno 620 najvažnijih, koje potječu iz planina, a to su krumpir, kukuruz, ječam, sirak, jabuke i rajčice.

„Sirak se danas uzgaja kod nas na selu, od toga se rade metle, ali on je inače jestiv i koristi se kao zamjena za brašno.“, govorio je Mitrović te nastavio: “Planine su najkasnije naseljena područja na zemaljskoj kugli, čak su prije njih Arktik i Antarktik bili naseljeni. Zbog nedostatka kisika ljudsko tijelo ondje puno teže funkcionira.“, te za primjer navodi Europljane koji su svojedobno u južnoj Americi nastanili planinske predjele, ali su na potomstvo čekali i po 30-40 godina iz razloga što žene nisu mogle održavati trudnoću zbog nedostatka kisika.“

Danas planine, prema Mitroviću, privlače 15-20% globalnog turizma. „Nevjerojatno je da jedna Austrija ljeti ima puno više turista od Hrvatske i 7-8 puta više zarađuje od turizma, iako nema more.“, naglasio je. Surfajući po Internetu naišao je na jedan članak prema kojem se planinarenje ubraja među 10 najskupljih hobija na svijetu, gdje zauzima treće mjesto (prva dva su posjedovati avion i skokovi padobranom).

„Malo je aktivnosti koje zahtijevaju toliko emocionalne, fizičke i mentalne snage kao planinarenje. Također mnogo novaca i vremena potrebno je za popeti se na najviše snježne vrhove svijeta. Već za samu fizičku pripremu potrebno je potrošiti oko 1 000 dolara, a za profesionalnu planinarsku opremu oko 10 000 dolara. Također za ozbiljne uspone vam treba dozvola koju izdaje lokalna uprava. Dozvola za penjanje na Mount Everest, najviši vrh svijeta, koštat će vas oko 10 000 dolara, a za cijelo putovanje, što uključuje medicinske troškove, hranu, piće od nekoliko dana, ali ne i avionske karte, izdvojit ćete preko 100 000 dolara.“, pročitao je Mitrović dio članka, no upozorio je da je riječ o ekspediciji na Mount Everest, koje i jesu dio planinarenja, a nekada davno i najbitniji i gotovo jedini dio.

„Ali to je danas prevaziđeno i danas se ekspedicijski tip planinarenja jako rijetko koristi. Koristi se većinom taj tzv. alpski stil planinarenja, gdje se ide u malim skupinama, čak se sada preferira po 2-3 čovjeka, a ne više po 50 ljudi.“, zaključio je Mitrović i nastavio da ljudi sam pojam planinarenja povezuju sa sportskim penjanjem i ekspedicijskim planinarenjem, kao da se svaki dan netko penje na Mount Everest, gdje je i Stipe Božić bio „sam“ dva puta.

„Premda to i jeste dio planinarenja, sama ta riječ koja se u hrvatskom jeziku koristi za aktivnost kojom se mi bavimo ne opisuje najbolje tu aktivnost. Možda bi najbolja riječ za to bila u engleskom govornom području „hiking“ ili u njemačkom „wanderung“ ili francuskom „randonne“, što u principu označava hodanje po prirodi. Većina planinara, njih 99%, su ljudi koji jednostavno vole šetati u prirodi i to nema veze ss nekakvim velikim akrobatskim skokovima.“, objasnio je Mitrović. Također je spomenuo drugu stvar koju ljudi povezuju s planinarenjem tj. da ga često pitaju za divlje životinje, medvjede, vukove, zmije otrovnice poskoke, no on ih uistinu vrlo rijetko viđa po prirodi. To je potvrdio i Robert Pejić koji je k tome još nadodao: „Njih obično vide oni koji ih se najviše boje i to je činjenica.“!

Da bi objasnili što jest planinarenje gosti biogradske knjižnice pripremili su prezentaciju Planinarskog društva Belveder iz Biograda na Moru, gdje su govorili iz vlastitih iskustava, prisjetili se lijepih trenutaka uz pomoć fotografija.

„Većina ljudi krene planinariti tako, kad su bili mali, imali su nekog učitelja ili učiteljicu, profesora ili profesoricu, koji je bio ljubitelj planina i koji je njih vodio u planinu“, započinje Mitrović s drugim dijelom predavanja uz fotografije na kojima su neki prepoznali profesora Adamovića, te je nastavio: “Većinom se nakon određenog vremena javi želja da se tu svoju ljubav, znanje i volja prenese na druge. Tako je i naš predsjednik Robi, inače idejni začetnik, osnivač, utemeljitelj društva, alfa i omega, El Presidente, osnovao Planinarsko društvo Belveder.“ Spomenuli su još iz publike neke učitelje u Zadru, Posedarju, Medicinskoj školi, Općoj gimnaziji…

Robert Pejić kazao je nekoliko kratkih riječi o samom osnivanju Društva: „Odmah na početku crni bor je u amblemu našega Društva. Žalosno ali istinito, ovo je jedan od zadnjih crnih borova na Belvederu. Točno brojkama bilo je 9 takvih borova, danas nemamo niti jednog. Fotografija je zadnji dokument ovoga bora i to su 2 000. godine slikali Vinčenco Doljanac kada smo tražili ideju za grb, ono što povezuje Belveder, naišli smo na taj bor na kamenoj uzvisini koji nam je danas naš simbol.“

„Glavna zamisao osnivanja planinarskog društva kao takvog jest promoviranje zdravih navika, druženja, boravka u prirodi, pridonošenja društvu.“, podsjetio je Mitrović istovremeno pokazujući nekoliko fotografija na kojima su članice i članovi društva u gotovo svakodnevnoj odjeći, čak i u patikama, ističući da to moraju biti patike za trail, a ne za šetnju po gradu, dok se zimi obavezno nose gojzerice.

„Bit samog planinarenja jest da vi u svakom trenutku možete izabrati neku turu koja vam odgovara. Ne moraju to biti zimski uvjeti, skokovi, teška oprema i penjanje.“, nadovezao se Robert Pejić.

Zamisao druženja i pridonošenje društvu pretočili su s riječi u djelo, tako da su iza njih brojne akcije čišćenja plaža, čišćenja staze za škraping, radne akcije sađenja borova, potražne akcije, markiranje staze za Park prirode Vransko jezero, kuhinja za Biogradsku noć i druge manifestacije.

Daj 5 za Vukovar

„Odnedavno su u điru dugoprugaške staze, dakle hodanje u nekoliko dana po par 100-ina kilometara. Nažalost, većina ljudi koji to rade, rade to kao projekt da bi isfinancirali sebi neke svoje druge stvari i prodali knjigu. A ono što su Robi i Nemo napravili bilo je iz čistog altruizma.“, započeo je Mitrović novu stranicu iz povijesti ovoga Društva uz televizijski prilog o trojici dragovoljaca, Robertu Pejiću, Nenad Peričiću i Mladenu Ćoso, koji su dana 31. svibnja 2011. godine iz Biograda na Moru krenuli pješice 530 kilometara dug put do Vukovara, a dnevno su prelazili prosječno 35 kilometara, u akciji „Daj 5 za Vukovar“. Sa sobom su nosili platno oslikano dječjim dlanovima biogradske djece. Putem su prikupljali slična platna i iz drugih hrvatskih škola,  bilo ih je 50-ak, i sve zajedno su putnom šivaćom mašinom spajali u jedno platno dugačko 300 metara. Bilo je to na 20. obljetnicu pada Vukovara, gdje su oni iz čistog altruizma proveli ovu akciju s ciljem osvješćivanja djece i građanstva o Vukovaru kao nacionalnom simbolu.

„Nakon te akcije platno se vratilo u Biograd, gdje je bilo izloženo preko cijele rive, a danas se čuva u vukovarskom muzeju.“, kazao je Robert Pejić ističući posebno pozitivne rekcije ljudi koje su ih pratile, dočeke i vesele, žive boje kojima su oslikana ta platna. Posebno je pohvalio svog imenjaka Roberta Pelicarića za kojeg kaže da je cijeli taj put osmislio i trasirao.

Hajdemo do Vrane

„Jedan od članova našeg društva, naš kolega Paki, ima neku staru kuću u Vrani i povremeno smo odlazili tamo i iz toga se iskristalizirala jedna ideja. Uz pomoć jednog domaćeg čovjeka iz Vrane koji je pomagao Robiju i Pakiju u istraživanju terena. Njegovo ime i prezime je Mile Vođera, nažalost,  preminuo je ove godine s nepunih 50 godina. Čovjek o kojem bi se najmanje tri knjige mogle napisati, jedna o razdoblju prije rata, jedna za vrijeme rata i treća o onom poslije rata. Kad pomislim na boema, onda je to Mile Vođera, boem u duši.“, započeo je Mitrović novo poglavlje Društva, te nastavio: „Izrodila se jedna ideja prema kojoj će naše društvo postati najpoznatije, a to je ideja za stazu koja se naziva „Hajdemo do Vrane“. Inače do te ideje je došlo, osim što je Robi vidio ondje dosta lijepih terena za stazu, i kada je u biogradskom muzeju ravnatelj Samardžić Robiju spomenuo izletnu crticu „Hajdemo do Vrane“ dr. Luke Jelića. Zatim je progovorio i nekoliko rečenica o dr. Luki Jeliću, prvom tajniku Planinarskog i turističkog društva Liburnija, osnovanog 1899. godine u Zadru, kada je plemić Borelli uz Jelića i neke zadarske velikaše s ciljem promoviranja Dalmacije i njenog turističko-planinarskog prometa inicirao njegovo osnivanje i oni su, tvrdi Mitrović, već tada u načinu razmišljanja bili otprilike 120 godina ispred svih naših današnjih turističkih zajednica. Dobili su tada na upravljanje tvrđavu Sv. Mihovil, samostan Ćokovac koji je tada bio napušten, nešto terena oko Splita i utvrdu Klis, gdje su trebali osnovati planinarsko-turističke domove koje su trebali održavati planinari i turisti. „Bili su influenceri onoga doba“, zaključio je Mitrović.

„Moram se još malo zadržati na Luki Jeliću“, ne krije Mitrović oduševljenje njegovim likom i djelom, „Ima jedna naša kolegica vodička, Martina Dubolić Glavan, koja je arheolog i slučajno je čula za Luku Jelića kao arheologa i špiljara, budući je volio istraživati špilje. Potražila je neke njegove radove i otkrila da postoji arhiva njegova u Splitu koja sadrži 40 kutija materijala. Ali to nije sve. Izgleda da u rimu ima 70-80 kutija materijala sa skicama građevina koje danas ne postoje. I ta njegova izletna crtica „Hajdemo do Vrane“ nas je ponukala da napravimo jednu stazu koju smo tako i nazvali, a radila se nekih 3-4 godine, gdje je Robi dao svoj najveći obol, hodao je po Vrani, istraživao, bilježio staze, probijao se kroz krš s Milom Vođerom. Mile mu je pokazao neke stvari za koje možda čak ni Vranjani ne znaju. Onda smo i mi iz Društva potrošili na tisuće radnih sati da napravimo tu stazu. U početku je to trebao biti izlet kao i svaki drugi. No rodila se ideja da to bude planinarski pohod gdje će se ljudima približiti planinarenje i staza izvan planinarskih krugova, gdje će cijele obitelji uživati u prirodi.“.

Opisao je Mitrović same početke planinarskog pothvata „Hajdemo do Vrane“, kada je na prvi pohod došlo 100-inu ljudi, na drugi već njih 350-400.

„Već tada smo uspjeli da on bude nekakva svečanost odnosno sajam planinarstva i da tu budu zajedno i planinari i turisti, ali i ljudi koji nikada nisu bili u planini, domaći ljudi koji će tu prodati neki svoj proizvod. Uspjeli smo pridobiti Vitezove vranske i KUD Vrana.“ , kazao je Mitrović, Pejić je k tome dodao još:
„Bilo je u početku dosta skepse, pogotovo od domaćih ljudi, ali mi smo se trudili da njih pridobijemo putem proizvoda, putem animacije, gostovanja, druženja, tako da se uključilo i domaće lokalno stanovništvo.“

„Tada dolazi 3. pohod, bilo je to 2017. godine na 10. godišnjicu osnutka Planinarskog društva Belveder, kada je El Presidente doveo čak dva benda, Gustafe i Jeremije, ali sad ne više u naše prostorije, gdje može stati jedva 50-60 ljudi, nego je tulum, koji je pratio svaki novi pohod, te godine održan u Maškovića hanu, gdje može stati više od 1 000 ljudi. Za ulazak se čekao red, bilo je preko 1 200 ljudi, kolona je bila dugačka 1 700 m, autobus se 12 puta vraćao po ljude da ih preveze do Maškovića hana, 3.5 sata neprestano je vozio. Posljednje pohode mi više nismo htjeli reklamirati.“, opsuje Mitrović doživljaje te posebno ističe kako su se razočarali u institucije, jer su se nadali puno većoj podršci lokalne vlasti, politike i turističkih zajednica.

„Kao što rekoh, mi smo to zamislili kao nekakav turistički događaj, ali realno nije to planinarenje, kad je najviši vrh, taj Mali Bak visok svega 250 metara. Ali sam taj doživljaj staze, imate ondje 10 000 godina povijesti, turski han, rimsku utvrdu, stari grad Vrana…Dan danas zamjenik zagrebačkog nadbiskupa nosi naziv priora vranskog. Sama Vrana zaslužuje puno više pozornosti, jer ondje ima toliko toga od povijesnog značaja.“

„I mi smo vam to htjeli na taj način ispromovirati, ali nismo naišli na nekakav pozitivan odaziv, vjerojatno iz razloga što je to u zaleđu. Kod nas je turizam ispod magistrale i ako neki događaj ne kreće ispred općinske zgrade, neće dobro proći.“, složio se Pejić.

„Ja sam vam imao sastanak u Turističkoj zajednici Zadarske županije, gdje su oni htjeli napraviti „storrytelling“ staze, najbolji primjer za to vam je Kudin most na Krupi, kojeg je, prema nekakvoj priči napravio neki Kude koji je bio zaljubljen u svoju curu s druge strane rijeke i on, da bi došao do nje, napravi sam samcat taj most svojim vlastitim rukama. Pa to je bolja priča od Romea i Julije, što je dobro za turizam. I ja govorim ovoj u Turističkoj zajednici, ali glee..Mi Vam imamo stazu koja je napravljena, koja funkcionira, imamo pohod na kojem je bilo 1 200 ljudi, od kojih je bar 100 što turističkih, što planinarskih vodiča…A ona je meni na to odgovorila „super je to, ali gledajte što smo mi zamislili“ i od tada ni riječi o Vrani, niti ih je briga.“, razočarano je ispričao Mitrović svoje iskustvo s županijskom turističkom zajednicom, ali nadodao kako su pohodi u Vrani i dalje posjećeni, zabave zajamčene.

Markacisti, visokogorska treking sekcija Olaninarskog društva Belveder 

Planinarsko društvo Belveder između ostalog ima markacističku sekciju kojoj je Marin Mitrović pročelnik. Markacisti su planinari koji označavaju staze, uređuju, popravljaju. Mitrović je svjedok da su kod nas, kao ostatak iz bivše države, za razliku od nekih velikih i uređenih zemalja, planinarske staze prilično dobro uređene. Markacistička sekcija Belvedera održava planinarske staze na cijeloj južnoj strani Velebita, stazu Hajdemo do Vrane, Ugljan, pašman, 30-40-ak staza. Ljudi iz Belvedera održavaju Planinarsko sklonište Dušice, pod Svetim brdom. Ponosni su što su sudjelovali u obnovi skloništa Vlaški grad, kojeg je obnovilo Planinarsko društvo Paklenica. Neslužbeno održavaju i sklonište u Velikim Libinama koje je nekada održavalo Planinarsko društvo Jesenice. Ondje su silikonizirali prozore, zamijenili propale drvene daske, počistili ga. Imaju i visokogorsku sekciju čiji su članovi bili na najvišim vrhovima Europe i svijeta: Mont Blanc, Jbel Toubkal, najviši vrh sjeverne Afrike, najviši vrh gorja Atlas i najviši vrh u Maroku. Visok je 4165 metara i nalazi se u Nacionalnom parku Toubkal, 60 km južno od Marakeša.

„Od 8-9 članova visokogorske sekcije, 8-orica njih su s Paga.“, našalio se Mitrović.

„Jedan od naših članova je Pažanin Pogorelić, pijanist“, ponosno će na to Pejić. Riječ je o Lovri, hrvatskom pijanistu međunarodnog ugleda, izvanrednom profesoru na Glazbenoj akademiji u Zagrebu i mlađem bratu glasovitog hrvatskog pijanista Ive Pogorelića.

„Imamo najmlađu i najljepšu sekciju, treking sekciju. Osnovana je nedavno, nema niti godinu dana. Nisu nešto brzi, ali imaju ritam i fokus“, otkrio je Mitrović

Za kraj je naglasio ono što žele i čemu će stremiti, a to je nastojati uključiti što više ljudi u planinarenje, izlazak u prirodu, pridonošenje društvu iz čistog altruizma (bez fige u džepu) i rad s djecom. Otkriva da ovo posljednje, rad s djecom, u odnosu na neka druga vremena, danas teže ide.

„Sad se sve svodi na pitanja tko je odgovoran, je li se potpisala GDPR izjava, jesu li djeca osigurana, svaki roditelj pojedinačno mora odobriti to, tko će platiti dnevnicu profesoru i sl.“, naveo je poteškoće kada u nastojanjima Društva kada žele približiti planinarenje djeci što im je u budućnosti glavni cilj. Djeca će moći naučiti vježbe orijentacije, kako podići šator u prirodi, kako naložiti vatru, kako skuhati čaj, pripremiti roštilj i sl.

Robert Pejić je poručio za kraj: „Imamo kadar za to da djeca nauče nešto o prirodi i da uživaju. Kod nas je članarina na godišnjoj bazi, a neki klubovi mjesečno uzimaju isti taj iznos što nije mala stavka roditeljima.“