Legendarnog Stipu Ivanović, Cipru, ne treba posebno predstavljati. Dovoljno je reći da je iskusni ugostitelj, dugogodišnji turistički radnik, kalafat, nadasve zaljubljenik u Dalmaciju. U ljetnim mjesecima svakodnevno i svim posebnim prigodama svojim brodom „Stella Maris“ povezuje Biograd na Moru i Tkon.
Tako je, odmah po završetku turističke sezone, još jesenas, odlučio Cipre Biograjski.com počastiti i oplemeniti svojom autentičnom dalmatinskom besidom i aktualnom tematikom. U nastavku – rič ima Cipre…
Moramo li baš sve privatizirati, rasprodati pod isprikom da od nas to očekuje EU. Zašto onda u toj istoj EU Njemačka, Finska i dr. neće posrnule privatnike, a strateške firme stavljaju u državno vlasništvo. Izlaska iz krize nema rasprodajom, nego će se potonuti u još veću ekonomsku krizu i još veća zaduženja.
Novi kolonijalizam
Tko u svijetu još traži tuđe investitore? Zamislite, pogotovo u turizmu kojeg su osnivači prostora jadranske Hrvatske osmislili među prvima u svijetu, da ne nabrajam sve destinacije, spomenuti ću Opatiju, Crikvenicu, Rab, Hvar, Dubrovnik, a kasnije cijeli Jadran. Turci do našeg Domovinskog rata, bolje rečeno 1990., nisu se bavili turizmom, izuzev što su imali dva-tri hotela u Istambulu gdje je dolazila svjetska svita, a ovakvom današnjom ponudom turizma nisu se bavili, da bi danas nas pretekli, a mi im još nudimo naša turistička naselja, hotele, čak i marine (luke), koje je izgradila stara Austro-Ugarska.
Naše vođe se opravdavaju da mi nemamo sredstava, zato to moramo dati strancima. Gospodo, ako ste sposobni dajte mjesta stručnima i sposobnima. Za hotele nisu potrebna velika sredstva za obnovu. Hotele samo treba prebojiti, osvježiti,popraviti špine u kupaonicama da ne kapaju, očistiti okoliš. Vratiti stručan kadar da osmisli ponudu, uljuditi osoblje, to znači da konobari nemaju tetovaže na rukama, a ni naušnice kroz nos, vratiti osmijeh radnoj snazi, znači redovne plaće, stalni radni odnos da i ono dobije dio turističkog kolača, a ne da samo taj kolač uzimaju banke, veliki trgovci, a mrvice država, pa e vam turisti dolaziti i poslije sezone.
Hotelska poduzeća moraju biti, pogotovo u malim dalmatinskim sredinama, proglašena strateškim interesom, to znači da veliki utjecaj ima država, lokalna zajednica, drugim riječima lokalno stanovništvo. Ovakav pogled na ovo vam se čini neizvediv, čak nazadan. Ovo što radite i nudite je novi kolonijalizam, „bogati pojedinac, siromašan narod“, slijedi iseljavanje malih mista. A davne 1970. sam upoznao takav pristup stranog investitora, a i posljedice takvog investiranja na lokalno stanovništvo.
Te davne 1970. godine plovio sam na našem brodu za kružna putovanja. Vozili smo američku klijentelu po karipskom moru. Brod sa 100 članova posade, 300-tinjak gostiju, i uplovio u jednu malenu luku na tom otočju. Drvena riva. Kad smo pristali okupila se poveća skupina domaćeg crnog stanovništva. Ulovili bi u uvali neposredno blizu broda velike puževe u kojima je bilo skoro pa kilogram mesa. Spekli bi ga, najeli se prave ekološke hrane, a kasnije bi oklop prodali našim gostima. Bili su sretni, veseli i nasmijani.
Poslije nekoliko godina smo ponovo uplovili u istu luku, ista drvena riva, ali manje naših crnih prijatelja, lijevo od luke gdje je bila pješčana uvala, vidim velike promjene. Luksuzni hotel, pravo veliko strano ulaganje. Pitam grupu koja se okupila oko broda di je onaj moj prijatelj što je prodavao puže i njegova sestra, a oni mi odgovaraju da je on zaposlenu hotelu, peče cili dan hamburgere. Pitam ih kolika mu je dnevnica? Oni mi odgovaraju – 2 dolara na dan. A di su puži? Nema više slobodne prodaje, već te puževe prodaje njegova sestra za istu dnevnicu cili dan. A ja sam odgovorio: „Sigurno se više ne smiju,“ u sebi sam pomislio jadan narod.
Stipe Ivanović
Aktivan je Cipre i na Facebooku, pa njegove beside možemo i tamo pratiti.