Na današnji dan, 31. ožujka 1991. godine slavio se najveći kršćanski blagdan Uskrs, a inače miran dan prekinule su uznemirujuće vijesti o zbivanjima na Plitvicama. Uslijedila je šokantna vijest o pogibiji tada 21-godišnjeg mladića Josipa Jovića, prvog hrvatskog redarstvenika i ranjavanju sedmorice pripadnika specijalne policije. Josip Jović bio je prva žrtva Domovinskog rata.
Naziv za incident koji se toga dana dogodio na Plitvicama je „Krvavi Uskrs“, a sukobljene strane u incidentu bili su redarstvenici MUP-a Republike Hrvatske s jedne strane i naoružani teroristi odnosno Martićevi milicajci i lokalni srpski pobunjenici s druge strane, koji su tada htjeli uspostaviti nadzor nad Nacionalnim parkom Plitvička jezera. Na stranu potonjih brzo je stala JNA, koja je ovom prigodom hitno izvukla oklop i teško naoružanje, uspostavivši tampon zonu i time je onemogućila hrvatsku policiju da daljnjim napredovanjem prema Korenici potpuno razbije oružanu pobunu.
Snage 10. korpusa JNA nadzirale su promet od mosta na Korani do motela Borje, a u spomen domu Nikola Tesla u Mukinjama uspostavljeno je Izdvojeno komandno mjesto 5. vojne oblasti. Ultimativno su tražili da specijalne snage MUP-a napuste Plitvice, što je i učinjeno, ali tek nakon što je iznova uspostavljen rad policijske postave.
Događaju „Krvavi Uskrs“ prethodio je tzv. „miting istine“ kojim se zahtijevalo da Nacionalni park Plitvička jezera bude u sastavu samoproglašene i takozvane SAO Krajina. Nakon nezakonite smjene rukovodstva Nacionalnog parka i niza incidenata kojima su meta bili lokalni Hrvati i njihove kuće, hrvatska policija trebala je uspostaviti red na tome području.
Iz državnog vrha Republike Hrvatske pokrenuta je neodložna intervencija hrvatskih redarstvenih snaga i akcija oslobađanja Plitvica. Akcija je pokrenuta u noći s 30. na 31. ožujak 1991. godine.
Nekoliko stotina pripadnika specijalne postrojbe MUP-a Rakitje, kojom je zapovijedao načelnik GSOS-a RH general zbora Josip Lucić, specijalne postrojbe MUP-a Kumrovec te antiterorističke jedinice Lučko krenulo je noć uoči Uskrsa put Plitvica. U ranim jutarnjim satima 31. ožujka, na glavnom pravcu kretanja, kolona vozila s hrvatskim specijalcima napadnuta je iz zasjede pobunjenih Srba na glavnoj prometnici nedaleko od plitvičkih hotela i pratećih objekata. Na kolonu je otvorena vatra iz okolne šume, u autobus pun hrvatskih redarstvenika uletjela je tromblonska mina, na sreću, neizvučenog osigurača, te nije eksplodirala. Uslijedio je munjeviti izlazak iz vozila, zalijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano te napredovanje po dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice. Sukob je potrajao nekoliko sati tog prijepodneva, a srpski pobunjenici bili su prisiljeni povlačiti se.
U konfliktu su stradale po jedna osoba s obje zaraćene strane, pri čemu je s hrvatske strane poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović iz Aržana, a sa srpske Rajko Vukadinović, teritorijalac tzv. Krajine.
Prema policijskim izvješćima uhićeno je tada 29 pobunjenika, a među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. U novinskim isječcima iz tog vremena stoji da su baš krenuli na sastanak u Titovu Korenicu, a za pojasnom su imali pištolj magnumom 357. Njih se tada sprovodi do Slunja, gdje je bila nastavljena kriminalistička obrada.
No, u novoj priči posebno je zanimljivo kako je ubrzo nakon uhićenja Goran Hadžić pušten na slobodu i to intervencijom tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, koji je tu funkciju obnašao do srpnja 1991. godine. Mandat su mu pratila kontroverzna događanja, osim puštanja Gorana Hadžića iz pritvora na slobodu, nešto kasnije i Željka Ražnjatovića Arkana. Kontroverze su ga pratile i u kasnijem političkom angažmanu. Naime, bio je prvi Hrvat koji se u izbornoj 2005. godini pojavio na listi SDSS-a.
No vratimo se na „Krvavi Uskrs“. Od toga dana značajno su se pojačale napetosti koje su, kao posljedica velikosrpske ekspanzije u SFRJ, eskalirale krajem ’80 –ih godina prošlog stoljeća i postale jednim od katalizatora procesa koji su, na koncu, doveli do velikosrpske oružane agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinskog rata, kao obrambenog čina.
Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red, ostat će upamćena po prvoj hrvatskoj žrtvi u Domovinskom ratu, Josipu Joviću.
Prema riječima suboraca, Jović je bio najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte. Iako je na sebi imao pancirku, netko od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Vozila hitne pomoći stigla su u trenu, a nakon dužeg čekanja ukrcan je u sanitetski vojni helikopter još uvijek dajući znakove života. No, 21-godišnji mladić iz Male Vinice na Aržanu kod Imotskog preminuo je na putu do bolnice.
Tijekom cijele krize u kojoj su srpski teroristi na nekoliko dana okupirali Plitvice izravno su bili ugroženi lokalni Hrvati i oni koji su putovali prema moru ili unutrašnjosti, kao i brojni turisti, njih više od 400, koji su u uobičajeno velikom broju za blagdane pohodili Nacionalni park Plitvice.
Od Krvavog Uskrsa JNA je Liku pretvorila u golemo područje „tampon-zone“ koja će s vremenom postati strateška polaznica velikosrpske agresije.