Predstavljena nova fotomonografija posvećena jedinstvenim lunjskim maslinama
Sinoć, 8. kolovoza 2026., na prostoru ispred zgrade u kojoj je donedavno djelovala gradska uprava, predstavljena je nova fotomonografija dr. Vinka Pešića „Lunjske masline“.
Na pozornici su o knjizi, njezinu nastanku i vrijednosti govorili dr. sc. Tonći Jeličić iz Gradske galerije, Draženko Samardžić, ravnatelj Zavičajnog muzeja Biograd na Moru te sam autor, dr. Vinko Pešić.
Predstavljanje je održano na javnom i otvorenom prostoru, no upravo je otvorenost prostora pokazala i svoje nedostatke. Unatoč ozvučenju, iz publike na tribinama bilo je prilično teško koncentrirano pratiti izlaganja govornika. Ipak, ono što je uslijedilo u Gradskoj galeriji ponudilo je najbolju moguću nadoknadu – susret s fotografijama lunjskih maslina uživo.
Od 20 tisuća fotografija do jedne knjige
O nastanku fotomonografije najviše je govorio dr. sc. Tonći Jeličić, koji je s Vinkom Pešićem na knjizi radio oko šest mjeseci.
Istaknuo je kako je ovo svojevrsni nastavak njihove ranije suradnje, odnosno knjige objavljene 2022. godine.
„Došli smo do formata i izdanja koje je zapravo nastavak one prve iz 2022. godine, narančaste knjige koju smo izdali Muzej i Grad i Vinko u suradnji. I evo, sad nakon četiri godine imamo njezin zapravo nastavak“, rekao je Jeličić.
Pred suradnicima je bio nimalo jednostavan zadatak – od golemog fotografskog opusa trebalo je odabrati fotografije koje će najbolje predstaviti posebnost lunjskog krajolika i njegovih maslina.
Pešić je tijekom godina snimio ogroman broj fotografija, a Jeličić je slikovito opisao proces odabira: fotografije je trebalo svesti u okvire kako bi knjiga bila dovoljno bogata, ali istodobno ne preopterećena za listanje i čitanje.
Sunce, kamen, vjetar, korijen, čvor, noć i ples
Jedna od posebnosti monografije jest njezina unutarnja struktura.
Fotografije nisu posložene tek kao niz lijepih prizora, nego su organizirane u cjeline koje čitatelja vode kroz različita lica lunjskih maslina. Tu su sunce, kamen, vjetar, korijen i čvor, ali i noć, ples te crno-bijele fotografije.
„Krenuli smo od sunca, onda smo došli naravno do kamena koji je uvijek tu negdje, ili suhozid ili baš kamen. Onda smo došli do vjetra koji od njih radi čudne skulpture“, kazao je Jeličić.
U fotografijama se tako mogu prepoznati neobični oblici, gotovo ljudske figure u pokretu, skulpturalni korijeni i čvorovi, tragovi kamena i suhozida te atmosfera noćnog Luna.
Upravo je takav pristup omogućio da knjiga funkcionira kao zaokružena cjelina – s početkom, sredinom i krajem.
Uz fotografije Vinka Pešića, fotomonografija donosi i tekstove njegovih suradnika, prijatelja i poznavatelja lunjskih maslina.
Knjiga koja je nastala zahvaljujući suradnji
Ravnatelj Zavičajnog muzeja Biograd na Moru Draženko Samardžić posebno je zahvalio svima koji su pomogli da se knjiga objavi.
Među glavnim sponzorima istaknuo je hotelsku kuću Ilirija, čiji je predsjednik Uprave Goran Ražnjević podržao projekt, Grad Biograd na Moru, kao osnivača muzeja, te samog autora.
Samardžić je naglasio kako u Biogradu postoji velik broj ljudi koji mogu pomoći kulturnim projektima, ali da ih je ipak premalo koji prepoznaju važnost kulturne scene i odluče je konkretno podržati.
Pročitao je i dio teksta Gorana Ražnjevića, koji Vinka Pešića opisuje kao autora čiji fotoaparat ne bilježi samo izgled maslina, nego i njihov život, trajanje i ono što ljudskom oku često promakne.
Ražnjevićev tekst završava mišlju da Pešić, uz svoj liječnički poziv i rad među sugrađanima, iza sebe ostavlja i jednu drugu vrstu ostavštine – fotografije kojima je zauvijek sačuvao prizore života i prirode koji bi inače mogli ostati nezabilježeni.
„Kad dođete ispred tog stabla, to vas šokira“
Najviše emocije u svoje je predstavljanje unio sam autor, dr. Vinko Pešić.
Podsjetio je da je iza njega već desetak fotografskih izložbi, ali da je upravo rad na lunjskim maslinama otvorio potrebu za posebnom fotomonografijom.
„Lunjske masline svakako zaslužuju svoju posebnu fotomonografiju“, rekao je Pešić.
Govoreći o susretu s maslinama, istaknuo je kako njihovu ljepotu i jedinstvenost nije lako prenijeti fotografijom.
„Taj prvi direktan kontakt kad vi dođete ispred tog stabla, to je nešto što vas, bar mene, tako šokiralo i nekako inspiriralo da se svake godine vraćam i da snimam te masline.“
Pešić ih je fotografirao u različitim dijelovima dana – ujutro, tijekom dana, u sumrak, ali i noću.
Upravo noć, kako je rekao, možda mu je najdraža.
Tada, u tišini, ima osjećaj da s maslinom može fotografski razgovarati.
„Pitan je kako je bilo prije 2000 godina“, kazao je, govoreći o stablu koje se nalazi na naslovnici, odnosno ovitku knjige.
Masline koje pamte dvije tisuće godina
Posebno je istaknuo podatak o starosti nekih lunjskih maslina. Prema genetskom istraživanju koje je proveo Andrej Cantore Badurina, jedna od maslina doseže starost od oko 2000 godina.
Pešić je pritom s dozom humora dodao kako poznaje „tetku“ te masline za koju smatra da je još starija.
No iza šale ostaje ozbiljna poruka – Lun je prostor u kojem se susrećemo s živim spomenicima prirode koji nadilaze ljudske generacije.
Upravo su ljudi koji se desetljećima zauzimaju za njihovo očuvanje važan dio priče koju ova fotomonografija želi ispričati.
Pešić je posebno zahvalio Andreju Cantoreu Badurini, koji vodi Vrtove lunjskih maslina, zatim maslinaru Anti Gulinu, Želimiru Badurini i njegovoj supruzi, fotografu i umjetniku Janku Belaju, voditelju Fotozina, kao i Milanu Lakiću, koji mu je pomagao u fotografiranju.
Spomenuo je i Antu Vulina iz Pakoštana, jednog od ljudi zaslužnih za stvaranje poznatih pakoških maslina i maslinovih ulja koja osvajaju zlatne medalje na prestižnim njujorškim natjecanjima.
Pešić se na Vulinov rad osvrnuo i vrlo osobno, uz osmijeh rekavši: „I stvarno, to ulje im je dobro.“ Dodao je kako sam nema masline, jer, kako kaže, dok ih selo ima, nema potrebe da ih i on sadi.
Posebno se zahvalio i Tonću Jeličiću i Draženku Samardžiću, bez kojih, kako je rekao, ova knjiga ne bi izgledala ovako kako izgleda, te svojoj obitelji.
„Knjiga traži pravog čovjeka“
Pešić je pritom posebno naglasio ulogu Tonća Jeličića.
„Ja sam dao fotografije. Knjiga traži pravog čovjeka koji razumije kako knjiga nastaje i pazi na svaki detalj“, rekao je.
Time je zapravo sažeo ono što se iz cijelog predstavljanja moglo zaključiti – fotomonografija nije samo zbirka fotografija. Ona je rezultat dugog rada, selekcije, uređivanja, promišljanja i suradnje ljudi koji su svatko na svoj način vezani uz Lun i njegove masline.
A Pešićev fotografski opus tako je dobio oblik koji omogućuje da se lunjske masline ne samo obilazeći gledaju nego i iz vlastitih domova promatraju.
Iz pozornice u malu galeriju – tamo gdje fotografije najbolje govore
Nakon službenog dijela publika je pozvana da se preseli do male Gradske galerije na rivi, gdje je postavljen izbor fotografija.
Tamo se dogodio i svojevrsni kontrast večeri.
Dok je na otvorenom prostoru bilo teško pratiti svaku izgovorenu riječ, u maloj galeriji više nije bilo potrebno puno govoriti. Fotografije su preuzele glavnu riječ.
Prostor galerije bio je malen, pa smo se u njega jedva svi uspjeli smjestiti. No upravo ta skučenost pokazala je koliko je interesa izazvao Pešićev rad. Posjetitelji su se gurali kako bi pogledali fotografije, zastajali pred pojedinim motivima i tražili u njima ono što je autor godinama pronalazio obilazeći lunjski kamenjar.
Kako je rekao Tonći Jeličić na kraju predstavljanja, možda je upravo zato bilo dobro što se događanje na kraju preselilo u galeriju – ondje se fotografije moglo doživjeti na pravi način.
Svojim glazbenim talentom na saksofonu, biogradski glazbenik Tomislav Milačić dodatno je uveličao svečanost otvorenja izložbe,
Lunske masline kao fotografija, povijest i nasljeđe
Fotomonografija „Lunjske masline“ tako nije samo knjiga o maslinama.
Ona je zapis o prostoru, vremenu i ljudima koji su s tim prostorom povezani. U Pešićevim fotografijama drevna stabla postaju skulpture, likovi, gotovo živa bića koja pod suncem, vjetrom i noćnim nebom poprimaju različita lica.
A iza svake fotografije stoji i pitanje koje je autor tijekom svojih noćnih susreta s maslinama, kako je sam rekao, znao postaviti:
Kako je bilo prije 2000 godina?
Odgovor možda nećemo nikada u potpunosti saznati.
Ali zahvaljujući fotografijama Vinka Pešića, barem možemo vidjeti ono što je od tih tisućljeća ostalo – i pokušati zamisliti sve ono što su te masline vidjele prije nas.