Crne zastave na biogradskim zgradama: Kako je Radićeva smrt 1928. najavila politički lom u Biogradu
Smrt Stjepana Radića 8. kolovoza 1928. snažno je odjeknula i u Biogradu na Moru. Gradom je prošla prosvjedna povorka, održan je skup ispred tadašnje općinske zgrade, upriličen je simbolični, odnosno inscenirani sprovod, a na javnim zgradama izvješene su crne zastave. No ono što se dogodilo u Biogradu nije bio samo izraz žalosti za jednim političarem. Bio je to početak razdoblja u kojem će velika državna politika sve snažnije ulaziti u svakodnevni život maloga dalmatinskog grada.
Radićeva smrt potresla je Hrvatsku
Stjepan Radić, jedan od najvažnijih hrvatskih političara prve polovice 20. stoljeća, preminuo je 8. kolovoza 1928. godine, u 57. godini života.
Njegova smrt bila je posljedica ranjavanja u atentatu koji se dogodio 20. lipnja 1928. godine tijekom sjednice Narodne skupštine u Beogradu. Radikalni zastupnik Puniša Račić tada je iz revolvera pucao na hrvatske zastupnike. Đuro Basariček i Pavle Radić (nećak Stjepana Radića) ubijeni su, dok su Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa teško ranjeni.
Radićevo zdravstveno stanje nakon atentata postupno se pogoršavalo. Nakon gotovo dva mjeseca borbe za život preminuo je 8. kolovoza.
Njegova smrt izazvala je golemu reakciju diljem Hrvatske. Na zagrebačkom Mirogoju okupile su se stotine tisuća ljudi, a Radićev posljednji ispraćaj ostao je zapamćen kao jedan od najvećih javnih događaja u hrvatskoj povijesti.
No žalost i politički prosvjedi nisu ostali ograničeni na Zagreb.
Odjek Radićeve smrti stigao je i do Biograda.
Biograd u žalosti: povorka duž rive
U Biogradu je povodom Radićeve smrti organiziran prosvjedni skup.
Povorka je prošla duž biogradske rive, a okupljeni su se potom uputili prema tadašnjoj općinskoj zgradi, odnosno prostoru gdje je donedavno bila gradska uprava, gdje su održani govori.
Fotografije sačuvane iz tog vremena danas su dragocjeno svjedočanstvo o atmosferi u gradu.
Na njima ne vidimo samo skup građana. Vidimo Biograd u trenutku kada se velika politička kriza Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca počinje vrlo jasno prelijevati na lokalnu sredinu.
Inscenirani sprovod i crne zastave
Posebno je zanimljiv detalj biogradskog prosvjeda – inscenirani sprovod.
Radilo se o simboličnom ispraćaju Stjepana Radića i hrvatskih zastupnika stradalih u atentatu. Na javnim zgradama bile su izvješene crne zastave u znak žalosti.
Takav prizor danas možemo promatrati kao snažnu političku poruku.
Crne zastave nisu označavale samo osobnu žalost zbog smrti Stjepana Radića. One su bile izraz nezadovoljstva političkim prilikama i atentatom na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini.
Prosvjed u Biogradu tako je imao istodobno memorijalni i politički karakter.
Ova fotografija danas ima još jedno značenje.
Ono što je u kolovozu 1928. izgledalo kao prosvjed protiv političkog nasilja, samo nekoliko mjeseci kasnije pokazat će se kao svojevrsna najava mnogo dubljeg političkog loma.
Od Radićeve smrti do diktature
Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini dodatno je produbio političku krizu u tadašnjoj državi. Nakon Radićeve smrti političke prilike nastavile su se pogoršavati, a 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar I. Karađorđević ukinuo je Vidovdanski ustav, raspustio Narodnu skupštinu i zabranio rad političkih stranaka.
Uvedena je Šestosiječanjska diktatura.
Državna politika krenula je prema snažnoj centralizaciji i integralnom jugoslavenstvu, a politički skupovi, nacionalne organizacije i druga društvena djelovanja našli su se pod snažnim pritiskom režima. Ubrzo je država dobila i novo ime – Kraljevina Jugoslavija.
Ono što je posebno važno za lokalnu povijest jest činjenica da se posljedice tih odluka nisu zaustavile na razini Beograda, Zagreba ili velikih političkih središta.
Stigle su i u Biograd.
Kada je velika politika ušla u mali grad
Biograd je početkom tridesetih godina postao prostor u kojem su se jasno osjećale posljedice političkih podjela.
U gradu se mogu prepoznati dvije glavne političke struje: hrvatska, radićevska, povezana s idejama Stjepana Radića i Hrvatske seljačke stranke, te projugoslavenska, režimska, sklona novoj državnoj ideologiji i centralističkoj vlasti.
Ali političke podjele nisu ostale samo u politici.
One su se počele odražavati u društvenom i kulturnom životu Biograda.
To je možda i najzanimljiviji dio ove priče.
Hrvatski sokol postaje Jugoslavenski sokol
Jedan od primjera promjene odnosa prema hrvatskom nacionalnom identitetu bilo je djelovanje Hrvatskog sokola.
Nakon uvođenja diktature i represivnih mjera društvo je promijenilo naziv u Jugoslavenski sokol.
Promjena naziva na prvi pogled može izgledati kao administrativna pojedinost. Međutim, u tadašnjem političkom kontekstu ona je imala puno dublje značenje.
Režim je nastojao ukloniti ili potisnuti nacionalna obilježja te nametnuti ideju jedinstvenog jugoslavenskog identiteta.
Drugim riječima, ono što se nekoliko godina ranije moglo javno iskazivati kao hrvatski nacionalni identitet sada je sve više dolazilo pod nadzor države.
I biogradska glazba podijelila se prema politici
Političke napetosti zahvatile su čak i ono što bi na prvi pogled trebalo biti potpuno izvan politike – gradsku glazbu.
U Biogradu dolazi do rascjepa i stvaranja dviju glazbi.
S jedne strane bila je Općinska, odnosno hrvatska glazba, u kojoj su djelovali uglavnom ljudi skloni hrvatskom političkom bloku i Radićevim idejama.
S druge strane razvijala se Sokolska glazba, projugoslavenski orijentirana i povezana sa sokolskim pokretom.
Tako je politika ušla i u glazbu.
Ono što je nekoć okupljalo građane oko zajedničkog sviranja i javnih nastupa postalo je dio šire društvene podjele.
Fotografija koja govori više od riječi
Posebno je vrijedna fotografija Općinske (hrvatske) glazbe iz 1929. godine, snimljena ispred crkve svete Stošije.
Na fotografiji su sačuvana imena članova glazbe, što joj daje dodatnu vrijednost jer nam omogućuje da iza povijesnih događaja prepoznamo konkretne glazbare iz Biograda.
Prvi red (sjede na podu): Vinko Jeličić, Ante Jadrešin, Ratko Radoš (Zvonkov brat), NO, Ante Vulelija (Kece), NO, Vojko Radoš (Zvonkov brat), Slavko Vulelija, Šime Labar, Pjero Zorica. Drugi red (sjede): Pjero Miočević, Pere Matijević, Fabo Buča, Ivan Kušec (kapelnik), Tome Dominis, Josip Pinjatela (Bepo), Šime Lukačić (Šarin), Anđelko Dominis, Zvonko Tolić. Treći red (stoje): Bure Eškinja, Marko Strpić, Trinaestić (Brico), Ante Matijević (Kalača), Guste Zorić, Bepo Jeličić (Arturov), Srećko Dominis, Paško Štampalija (Jelin muž), Paško Zorica, Venko Pribilović.
Od crnih zastava do diktature
Kada danas pogledamo fotografije Biograda iz 1928. i 1929. godine, one zapravo pričaju jednu povezanu priču.
Najprije vidimo crne zastave i građane okupljene u znak žalosti za Stjepanom Radićem.
Zatim dolazi politički preokret 6. siječnja 1929.
Nakon toga slijede pritisci na društva i organizacije, promjena imena Hrvatskog sokola u Jugoslavenski sokol te podjela gradske glazbe na hrvatsku i projugoslavensku.
Odnosno:
Godine 1928. Biograd javno oplakuje Radića.
Sljedeće 1929. godine država počinje određivati kako će se javno izražavati.
U tome se možda najbolje vidi koliko je velika politika bila prisutna u svakodnevnom životu jednog malog grada.
Biograd kao malo zrcalo velike povijesti
Biogradski događaji iz 1928. i 1929. godine pokazuju da povijest nije samo ono što se događalo u političkim središtima.
Atentat u Beogradu dogodio se stotinama kilometara dalje, ali njegove posljedice osjećale su se na biogradskoj rivi.
Smrt jednog političara izazvala je prosvjed.
Prosvjed je prerastao u simbolični sprovod.
Na javnim zgradama pojavile su se crne zastave.
A samo nekoliko mjeseci kasnije politički sustav države bio je promijenjen i represija je počela ulaziti u lokalne institucije, društva i kulturni život.
Zato fotografije biogradskog prosvjeda iz 1928. nisu samo stare fotografije. One su dokument trenutka u kojem se pred očima građana mijenjala država – i njihov grad.
Od Radića do Šestosiječanjske diktature
Ova dva događaja – Radićeva smrt 1928. i uvođenje Šestosiječanjske diktature 1929. – ne bi trebalo promatrati odvojeno.
Oni čine jednu povijesnu priču.
Atentat na hrvatske zastupnike bio je jedan od ključnih događaja koji su produbili političku krizu, dok je Šestosiječanjska diktatura označila definitivni prijelaz iz parlamentarnog sustava prema kraljevoj autoritarnoj vlasti. U Biogradu se taj prijelaz može pratiti gotovo „izbliza“ – kroz prosvjede, crne zastave, promjene imena društava i podjelu gradske glazbe.
Velika politika tako je ušla u mali grad.
I ostavila trag koji se može iščitati iz fotografija, imena ljudi i sačuvanih lokalnih zapisa.
Izvori
- Božulić, G. (2008.), Stogodišnjica Gradske glazbe Biograd na Moru, Zavičajni muzej Biograd na Moru, Gradska glazba Biograd na Moru, Grad Biograd na Moru.
- Lokalna povijesna građa i fotografije Zavičajnog muzeja Biograd na Moru.
- Biograjski: Šestosiječanjska diktatura 1929. i Biograd na Moru – kako je velika politika ušla u mali grad
- Hrvatska enciklopedija, natuknica „Šestosiječanjska diktatura“.
- Ivo Perić, Vladko Maček: politički portret, Zagreb, 2003.
- Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999.
