Radica Rada Vrančić, biogradsko-kunska pjesnikinja podrijetlom iz Tkona na otoku Pašmanu, objavila je u knjizi „Koracima nade u istinu: Svjedočanstva žena Zadarske županije u Domovinskom ratu: moja priča za vašu istinu“ svoj prilog o Domovinskom ratu pod naslovom „Početak – kraja mira“. U prilogu možemo pročitati njeno autentično osobno viđenje i doživljaj ratnih strahota na širem biogradskom području. U nastavku pročitajmo njen prilog koji se sastoji od tekstualnog dijela i stihova s porukom „Neka se ne zaboravi“:
„O Bože, što se događa? Godina 1990., a mjesec osmi – kolovoz. Sezona turista pri kraju. Normalno, poslije godišnjeg odmora na moru turisti se vraćaju svojim kućama. Tako je bilo desetljećima, ali ovaj put je drugačije. Otputovali su iz Biograda, kao i uvijek, prema Zagrebu, preko Benkovca, preko Like…
Ali na putu prema Benkovcu put je bio zakrčen gomilama kamenja i zemlje, te popilanim stablima (balvanima) postavljenim na samu cestu. Prolaz zabranjen. Zašto? Kako? Kada? Tko? Pitanja bezbroj, a odgovor samo jedan.
Naši susjedi, „prijatelji“, kumovi i dojučerašnji sugrađani pokušali su napraviti granicu dokle seže Hrvatska, a gdje počinje „Velika Srbija – Krajina“.
Neki turisti su se vratili i otišli preko Rijeke u Zagreb, neki su ipak pušteni preko Like, vatreno krštenje za njih je prošlo.
Mi smo ostali tu na svome, ne sluteći što nas čeka i što će nas pratiti sljedećih pet godina. Ta godine je bila godina nagađanja nesnošljivosti između nas i pravoslavaca. Ni u snu nismo mogli sniti da dolazi pravi rat, ubijanje, krvoproliće i teškoće svih vrsta.
Sljedeća turistička sezona nije obilježena. Turista nije bilo. Pitanja bezbroj, a odgovora niotkuda. Ljeto je prošlo u napetosti, zabrinutosti, nadanju da do najgoreg neće doći. Pojedine pravoslavne obitelji otputovale su iz našega grada u područje pod „srpskom komandom“. Svi oni računali su na povratak za mjesec-dva, jer uz pomoć JNA brzo su mislili stići do mora, a mi – kuda koji, mili moji.
Ovaj put su se prevarili. Došlo je do oružanog sukoba – rata. Mi na svome, goloruki bez oružja, poneka lovačka puška bez uniforme i mnogo želja, ali svojeglavi i puni snage i vjere da nas sa naše djedovine nitko ne smije, a niti može otjerati.
Zbijali su se redovi, ne znam, da li da je nazovem hrvatske vojske ili mladih momaka i ljudi. Odazivali su se bez prozivke. Dobrovoljci, stasiti, puni života, umjesto u školu, na fakultet, na posao, krenuli su ne znajući hoće li se vratiti, u rat, teški rat. Mnogi se nisu vratili – laka im rodna gruda za koju su pali, a oni koji su se vratili, propatili su strahote, teške patnje u rovovima, na raznim čukama.
Slijedile su godine bola, pokapanja naše mladosti svaki dan, granate su fijukale, kosile i ubijale ljude na cesti, u kući, u podrumima koji su jedini bili, ajmo reći, „sigurno“ sklonište.
Bez struje i vode, boreći se za još jedan dan života, protekao je period od pet godina koji nikada ne smijemo zaboraviti.“
NEKA SE NE ZABORAVI
Bila je to godina
nevjerice, tuge i boli,
pogledi u nebo, oltar,
svatko za sve molitvu moli:
svakom od nas,
O, Bože, ti budi naš spas.
Slušamo vijesti o Vukovaru,
patnje prognanika iz Dalja, Tenje,
a ne vjerujući istini teškoj,
Dalmacija u strahu od nepoznatog,
boji se, trpi i stenje.
I čujemo: Vrlika je okupirana,
prognanici krenuše put Splita.
Kuda? Kome? Zašto?
Svatko se od njih pita.
A Kijevo, Kruševo,
Škabrnja, Polača,
poslije nje krenuše
u odjecima jecaja i plača.
Ostaviše svi svoje komine,
i ognjišta što se tužno gase,
ostaviše kuće, škole, štale,
blago svoje što doziva rikom
i u polju samo travu pase.
Sa zobnicom na ramenu
u njoj što je moglo stati,
nisu mogli ni slutiti
koliko će u progonstvu
pod tuđim krovom ostati.
U patnjama svojim
i mi skupa s njima
prošli smo proljeća, ljeta,
jeseni, prošla je i duga četvrta zima.
Proživjeli dane bez vode,
mjesece i noći bez struje
uz svjetlo šterike iz Caritasa,
padanje granata, skučeni u podrumima
dok sirene opasnost zuje.
Pokapali smo skupa mrtve,
oplakivali jednako sve žrtve,
nadali se da će sve boli nestati sutra,
da će svanuti bolja jutra,
da rat mora prestati,
ali suza za izgubljenim sinom
iz majčina oka, nikada ne će nestati.
U svakom danu, boli i tuzi,
za sve živote kojih nema,
u svakoj mojoj riječi, stihu i strofi
krije se njihova sjena.
I poslije „OLUJE“ 1995.
vratiše se na zgarišta svoja,
netko sretan što su mu svi živi,
a mnogi u teškoj tuzi i boli
jer nema najmilijih, koje srce voli.
Neka je svima slava,
jedno najveće hvala,
neka se nikad ne zaboravi
što su sve za Domovinu dali,
neka se nikad ne zaborave
ti slavni dani,
svi živi heroji i oni koji su
za ovu Lijepu Našu pali,
neka se nikad ne zaboravi…
Radica Rada Vrančić rođena je u Tkonu 1946. gdje završava Osnovnu školu, a daljnje školovanje u pedagoškoj struci završava u Zadru.
Radni vijek započela je u prosvjeti, ali je zbog životnih okolnosti nastavila do mirovine raditi u privredi.
Pisanjem se bavi još od nižih razreda. Živi u Biogradu na Moru i do sada je objavila zbirke pjesama: „Pjesme“, „Temelji naši“, „Biogradu s ljubavlju“, „Iz kamena cvit“, „U dubini duše“, „Šetnica na žalu“ i dr.