Dan uoči 100. godišnjice rođenja hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, u subotu, 9. travnja kazališni amateri okupljeni u Pučkom otvorenom učilištu Vodice premijerno su izveli monodramu “Penelopa ili tko to tka”. Svoje dojmove iz prve ruke podijelio je s nama Dino Perica. Ali, prije nego li uplovite u predstavu Dinovim očima, pogledajte što je Vesna Parun, jedna od najpoznatijih hrvatskih suvremenih pjesnikinja i književnica govorila o Biogradu na Moru, gradu svoga djetinjstva:
Zimski kišna i vjetrovita večer u proljeću, tik do mora. Za zatvoriti škure i grijati se uz vatru. Ili potražiti toplinu drugdje, ako je ima. Ima je u vatri, u ljudima koji u sebi imaju vatru. Žar zaprećan u lugu, lug se otpuhne, vatra propiri i može se dijeliti. Još da ima onih koji mogu, znaju i žele dijeliti…?
A ima ih. Da je Vesna Parun živa, danas bi imala sto godina. Bilo bi to sto godina življenja od pjesme, za pjesmu, kroz život koji stišće dušu i tijelo da bi iz njih cijedio stihove. Od kojih bi neki završili u lektiri kako bi iz nje kurikulumski bili izbačeni.
Na Zlarinu, kad se trebala roditi, otac joj, rekao je materi da se strpi do jutra jer tko će sad buditi babicu.
Dočarati život pjesnikinje koji tako na otoku počinje, ispričati ga, uopće doći do ideje kako to učiniti, teški je posao onom tko ga se prihvaća jer ne podrazumijeva nagrade, ni vidljiva bogatstva, ako se kojim čudom ili blagoslovom dovrši.
Upravo tog posla se prihvatila ekipa vodičke Dramske amaterske družine. Oni se tako samo zovu jer amaterizmom, shvaćenim kao nižom kategorijom se u takvo što ne upušta. Trebalo je imati hrabrosti pa život Vesne Parun prikazati kroz monodramu.
Ali hrabrost sama nije dovoljna, trebala je i neustrašivost koja ne izvire iz lude hrabrosti, već iz prihvaćanja svijeta oko sebe i shvaćanja svoje odgovornosti za taj svijet. Kojem može doprinijeti duša koja zna, srce koje osjeća, ljubav koja sja. I tka.
Monodramu o životu Vesne Parun na osnovu njene biografije Život u 40 vreća pod nazivom Penelopa ili tko to tka, ne htijući se strpiti do jutra, preko puta Zlarina, u vodičkom kazalištu je iznijela najbolja amaterska glumica u Hrvatskoj –Anđela Fržop (Sarađen), stankovčanka dakako.
Penelopa je tkala platno čekajući Odiseja. Kad bi došla kraju, raspletala bi i ponovo tkala kako bi tkajući dočekala. Zato nas je na sceni dočekala Anđela kao Penelopa, a ona kao pjesnikinja koja tka stihove.
Svitanje predstave u kazališnom mraku je počelo s knopflerovski sjetnom i dubokom glazbom u kojoj je zabilježena tek slutnja težine kroz koju će valjati sa stihovima ići. Ti koja imaš nevinije ruke s nasnimljenim Anđelinim glasom i ona u bijelom za koji tren mora postati Penelopa i Vesna Parun i glumica i žena koja to sve jest. Ona sama, u stanu sa životom koji staje u četrdesetak vreća, pred njom publika kao svjedok svijeta, krunski svjedok protiv sebe same u svijetu kojem je Vesna kamen na dnu cipele. Takva pjesnikinja i takav svijet, kroz naraciju u kojoj se miješaju stih i proza, fakti i snovi, je na sceni. I idu vali, čuju se vjetrovi u Anđelinom glasu, pripovijeda se o ljubavima, o prosjakinji, o kišobranu i muškosti, ulijeće glazba, prijekor i pomirenost sa sudbinom kroz bol, bol žene, koja boli ne dopušta silazak do očaja.
I da ništa nitko o Vesni Parun nije znao, na sinoćnjoj predstavi je mogao kroz Anđelinu izvedbu Penelope Vesne to saznati.
Dugotrajan pljesak publike, koju je bez trunka sumnje u stvarnost i istinitost doživljenog iskaza vodila od prve do zadnje sekunde najbolja amaterska glumica u Hrvatskoj, bio je njena skromna zahvala za veličanstvenost čiji su bili dio.
Autori: Gordana Šarić, Dino Perica