U kraljevskoj dinastiji Trpimirovića posebno mjesto zauzima kralj Petar Krešimir IV, sin kralja Stjepana i unuk kralja Krešimira III, koji je vladao Hrvatskom od 1058. do 1075. godine.
Pretpostavlja se kako je za kralja bio okrunjen u Biogradu na Moru gdje se i nalazio njegov kraljevski dvor, biskup i gradski prior. Tijekom vladavine Petra Krešimira IV. dolazi do obnove teritorijanog jedinstva hrvatske države. Uz to Kraljevina Hrvatska dostiže najveći teritorijani obujam obuhvaćajući Neretvansku kneževinu i dijelove današnje Bosne.
Obnavlja se prevlast na Jadranskom moru što potvrđuje i povelja iz 1069. godine kojom je otok Maun darovao samostanu sv. Krševana u Zadru. U darovnici stoji kako otok leži u “in Nostrum Dalmatico Mare” odnosno “u našem dalmatinskom moru” što znači da su Jadranom u to vrijeme vladali Hrvati.
Ostavština kralja
Činio je brojna dobra dijela za narod i crkvu što dokazuju brojne darovnice koje su u stvarnosti jedan od najkvalitetnijih materijalnih dokaza njegove vladavine. Koliko je bio omiljen, govori i usmena predaja koja je u okolici Biograda ostala sačuvana do danas. Zabilježio ju je publicist Tomislav Đurić i ona opisuje kako je kralj Krešimir jedan svoj Badnjak doživio u kući svog ostarjelog sluge, sokolara Aprića.
Te godine, a usmena predaja ne bilježi koje, na kraljevskom dvoru u Biogradu sve je bilo spremano za svečani doček još jednog Božića. Dvorjani su užurbano pripremali sve potrebno da kraljevska obitelj što ugodnije provede svete dane, kako u molitvi, tako i u blagovanju te podjeli darova siromašnim građanima. Dan prije Badnjaka zabijelilo se biogradsko zaleđe pod snježnim pokrivačem.
Oduševljen ovim rijetkim prizorom, kralj Krešimir poželi da sutrašnji Badnjak provede u vožnji tim krajem. Pozove sluge i ubrzo je sve bilo spremno za sutrašnju povorku. Pravac kretanja bio je određen i vodio je prema unutrašnjosti. Najbolji konji uređeni i kočija obložena krznom i dekama.
Na Badnje jutro, sjedne Krešimir s kraljicom i sinom Stjepanom u kočiju a za njih krene i njegova pratnja: ban Gojčo, tepčica Boeslav, župan Prvanega i župan Vukac. Kada su se po dobrano navozali i najahali po oštrom i studenom zraku, kraljevska je družina ogladnjela i ožednjela. Potražili su neko skrovito mjesto ako bi malo predahnuli i baš u taj tren, sreli su dva čovjeka.
Jedan je bio mlad ponosan, bogato odjeven, a drugi star, čedan i skromno odjeven. “Moćni kralju”, reče bogataš “U blizini su moji bijeli dvori, u njima ćeš ti i tvoji dvorjani naći sve što vam srce poželi. Ugrijat ćete se, okusiti rujna vina i slane ribe, počasti me i dopusti da te pogosti plemeniti Gorazd!”
“A što bi ti htio?”, upita Krešimir starca koji mu je bio poznatod ranije: “Zašto ne govoriš?” “Ja sam gospodaru, tvoj bivši sluga sokolar Aprić, htio sam te pozvati u svoju kućicu između ona dva drveta lipe tamo dolje no plemeniti Gorazd zove te u svoje gospodarske dvore pa ti o svom pozivu neću ni govoriti jer moj dom tebe nije dostojan…” , odgovorio je sokolar Aprić kralju koji ga je pozorno slušao.
Skromna kućica
“Plemeniti Gorazde, ja ću drugi puta k tebi doći, a sada idi uz mene i prati me do mojeg vjernog sluge”, odredio je kralj Krešimir i uskoro je povorka stigla do skromne kućice koju je sokolar Aprić zvao svojim domom koji je bio pretijesan da u njega svi stanu.
Sokolar Aprić se zbunio i nastala je neugodna tišina koju je razbio sam kralj. Sjeo je na klupu, a njegova je pratnja ostala stajati uz njega i rekao, “Sokolare Apriću, deder da vidimo kakvo je mlijeko i sir tvojih ovaca, i kakav se kruh peče u tvojoj pećnici!”.
Razumio je stari sokolar da kralj ne traži od njega ono čega nema i suze zahvalnice skočiše mu na oči. Mlijeka, sira i kruha bilo ja napretek u njegovu domu. Sve do kasnog badnjeg popodneva razgovarala su i zabavljala se gospoda u sokolaravnoj kućici a zatim odoše u kraljevske dvore u stolni Biograd na moru.
“Bilo mi je to najdraže Badnje večer u mojem životu”, rekao je dobri kralj Krešimir kada je stigao i odmah naredio dvorjanima da sutra, na Božić, odnesu starom sokolaru bogate kraljevske darove.
Kada je konačno stiglo proljeće, sokolar Aprić uz dva drveta lipe pokraj svoje kućice zasadi i treće, na uspomenu dobrote i milosti hrvatskog kralja Krešimira.
Izvor: Blaga & misterije