Ivo Brešan, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće, preminuo je 3. siječnja 2017. u 81. godini u Zagrebu. Jedno od posljednjih njegovih gostovanja uopće bilo je upravo ono u Biogradu na Moru, kojeg je nerijetko spominjao u svojim književnim djelima, ali o tome tek na kraju teksta. Prisjetimo se kako je sve to bilo.
Ovaj velikan hrvatske književnosti gostovao je u nevelikom prostoru Gradske knjižnice Biograd na Moru 12. studenog 2013. Prigoda je ovo da se prisjetimo časti koju nam je tada ukazao i što nam je tada poručio.
Gotovo se ispričavajući na tijesnom prostoru započela je pozdravnim govorom ovu književnu večer ravnateljica knjižnice Jelka Sipina, no skromni Ivo Brešan uzvratio je tada kako je prostor u kojem smo ga dočekali sasvim u redu.
Jedan od najvažnijih dramskih pisaca i prozaista, autor 23 drame, 12 romana, 7 filmskih scenarija i dobitnik najprestižnijih nagrada i priznanja s područja književnosti, stigao je tada u pratnji sveučilišne profesorice Helene Peričić, koja je ovom prigodom doputovala iz Zagreba kako bi ga u ulozi moderatorice večeri predstavila biogradskoj publici i njegovim vjernim čitateljima.
U opusu ovog izuzetnog autora ističu se drame „Svečana večera u pogrebnom poduzeću“, „Anera“, „Hidrocentrala u Suhom dolu“, „Veliki manevri u tijesnim ulicama“, „Julije Cezar“, „Smrt predsjednika kućnog savjeta“, „Arheološka iskapanja kod sela Dilj“, „Potopljena zvona“, „Utvare“, „Nihilist iz Velike Mlake“, „Gnjida“ i dr. Prozni dio njegova opisa su romani „Ispovijedi nekarakternog čovjeka“, „Astaroth“, „Kockanje sa sudbinom“, „Država Božja 2053.“, „Vražja utroba“, „Katedrala“, „Ništa sveto“, „Prokletnici“ i dr..
No opus Ive Brešana široj publici postaje poznatiji onog trenutka kada je objavljeno djelo „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ (1971.) odnosno istoimeni Papićev film za koji je napisao scenarij (1973.) i koji je nedavno repriziran na prvom programu nacionalne televizije.
„Ova drama temeljena na Shakespeareovom predlošku kritika je primitivizma ruralnog dijela ondašnje države. Štoviše „Mrduša Donja“ postala je metafora za cijeli taj bivši sustav u kojem je živjelo gotovo pola planete i stoga su je igrali i mnogi zapadni teatri“, govorio je u Biogradu na Moru Ivo Brešan i prisjećao se:
„Na plakatu kojim se najavljivala u Danskoj, dakle domovini Shakespeara, je npr. Hamlet koji umjesto lubanje drži glavicu kupusa, nema teatra u Poljskoj koji je nije igrao, švedska televizija je čak snimila film po tom predlošku.“
„Vjerovali smo da će to biti jedna zgodna komedija koju će ljudi gledati i smijati se, ali ništa više od toga. Tko je slutio da će uspjeh postići u međunarodnim razmjerima?! Predstava je postala hit u Poljskoj, izvedena je u Hamburgu i bečkom Volstheatreu. Na premijeru u Beču došao je tadašnji austrijski predsjednik Rudolf Kirchschlaeger.“, govorio je Brešan za svoj dramski tekst. Napisao ga je bez trunka autocenzure i bez primisli o mogućoj izvedbi, stvorivši komad kako bi ga pročitao tek krugu svojih prijatelja da se na taj način zabave, opisao je put nastanka svog najpoznatijeg djela.
Brešanova djela inače se često naslanjaju na predloške svjetskih klasika. Potvrdio je da ga je za to inspirirala jedna rečenica koju je negdje nekad pročitao i koja glasi otprilike ovako: „Kad se susretnu banalno i uzvišeno i dodirnu, iz toga nastaje iskra uzvišenog sjaja.“.
U nastavku je tvrdnju pojasnio riječima: „Ta priča na razini jednog sela, kada se ti likovi počnu dodirivati s likovima Shakespeara, ta Bukara kada se dodirne s kraljem Klaudijem, tu nastaje ona prava komedija, taj bljesak koji nastaje iz te drame. Neku banalnu situaciju dovesti u vezu s djelom svjetske kulture dobitni je ključ kad se radi o književnosti.“
Nehotice je Brešan otkrio svoju vlastitu formulu za uspjeh u književnosti, ali i novi smjer u hrvatskoj književnosti za koji je upravo on zaslužan, a on nosi naziv groteskna komedija.
U umjetničkom i kulturnom smislu Brešan je djelovao kao moralna vertikala, smatralo ga se kritičarem društva, politike, ideologije te društveno angažiranog pisca, no on je za svoj rad u Biogradu na Moru kazao kako mu je cilj bio samo napisati kvalitetnu literaturu.
U njegovim djelima štošta je postalo predmetom njegove kritike, primjerice liječnička struka, političke stranke, svećenstvo…Međutim on sam nije doživljavao sebe kao da nešto kritizira, već je smatrao da njegovi junaci prolaze kroz različite pojave u društvu. U suprotnom, da nailaze samo na idilu, takvo bi djelo čitateljima bilo dosadno i stoga mu, kako je tvrdio, kritika nije bio cilj već isključivo dobra priča.
Neke je svoje likove psihološki okarakterizirao kao „podvojene ličnosti“ baš iz razloga što se tako bolje mogao izraziti, a ne na način da priča priče iz prošlosti. U posljednjem romanu „Sedam stuba do trona“ kao metaforu za svoj lik koristio je čak i hologram. Ideju za holograme je, govorio je tada, vidio prilikom svog boravka u Americi. Nije ga smatrao nikakvim „science fiction“ već našom realnošću.
Mladima je gostujući u Biogradu na Moru poručio da je najveća vrijednost kojima trebaju težiti skepsa i da sve trebaju podvrgnuti zdravom razumu odnosno sve oko sebe preispitati kao jedinom mjernom jedinicom – kriterijem zdravog razuma. Ali uz malu napomenu, osmijehnuo se pritom dodavši, skepticizam ima tek jednu manu, a ta je da u sve sumnjaš samo ne u sebe samoga.
Umjetnik ne može promijeniti svijet oko sebe niti iskorijeniti zlo, ali ga može prepoznati i prokazivati poput Brešana. Upravo je Brešan kroz svoja djela bio skeptik koji maestralno propitkuje društvo i kao umjetnik skida lažno blještavilo i sjaj te je svojim pisanjem uvijek tako ukazivao na apsurd.
Premda rođen u Vodicama, Ivo Brešan je većinu svog života živio u Šibeniku, gdje je radio kao gimnazijski profesor, bio umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnog dječjeg festivala te šibenskog HNK. Diplomirao je slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim što je kao scenarist surađivao s redateljem Krstom Papićem, koji je po njegovoj „Mrduši“ napravio istoimeni kultni film, kao i „Tajnu Nikole Tesle“, surađivao je i s Veljkom Bulajićem u filmovima „Obećana zemlja“ i „Donator“. U novijoj hrvatskoj kinematografiji najveći uspjeh postigli su filmovi koje je upravo na temelju Brešanovih scenarija režirao njegov sin Vinko Brešan, primjerice „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Maršal“.
Ivo Brešan je u mnogim svojim djelima spomenuo i naš grad Biograd na Moru. Tako Biograd na Moru susrećemo u priči „Fantomski svjedok“, potom u romanu „Ptice nebeske“. U tjednu njegove smrti, koja je uslijedila samo tri i pol mjeseca nakon smrti supruge Jele Godlar Brešan, također književnice, na Trećem programu Hrvatske radiotelevizije pratili smo seriju „Ptice nebeske“, nastalu prema njegovu romanu u kojem spominje Biograd na Moru. Biograd na Moru spominje se i u posljednjem Brešanovom romanu „Sedam stuba do trona“. Kako i na koji način prepuštamo čitateljima neka otkriju sami, jer Ivo Brešan i dalje živi kroz djela i literaturu koje nam je ostavio u trajno naslijeđe, kako nama tako i generacijama koje dolaze iza nas.
Knjige se mogu posuditi u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru.