Prije pola stoljeća , 19. listopada 1968. godine stiglo je iz Mexico Cityja za Hrvatsku jedno posebno odličje, zlatna medalja u plivanju, a četiri dana poslije, 22. listopada 1968. godine – i srebrna. Sve do današnjih dana to je jedino hrvatsko olimpijsko zlato u plivanju.
Moralo je proći više od tri desetljeća, točnije 36 godina, da bismo dobili sljedeću plivačku olimpijsku medalju. Bilo je to 2004. godine kada nam je Duje Draganja iz Atene donio srebro. No najranije poglavlje hrvatske olimpijske povijesti ispisala je 1968. godine u Mexico Cityju Splićanka Đurđica Bjedov, najbolja hrvatska plivačica svih vremena. Nama je posebno zanimljiva činjenica da joj je majka iz Biograda na Moru: Ana, djevojačko Pelicarić, i baka iz Dominiševih. Ipak su to geni….
Iz dišpeta je, govorila je tada Đuke, osvojila zlatnu i srebrnu medalju da mami, tati, Splitu i cilom svitu život bude ljepši. Bila je studentica defektologije, osjećajna, ozbiljna, skromna, voljela je knjige i glazbu, kompletna sportašica. Mama joj je predstavljala u životu nešto posebno.
„Mila moja majčice, mnogo sam sretna. Cijelo vrijeme utrke mislila sam na tebe. Tvoja Đurđica“, pisalo je u telegramu koji je 19. listopada 1968. godine Đurđica Bjedov uputila majci Ani kad je pobijedila.
https://www.youtube.com/watch?v=FouvYxEL098
Dan ranije, u kvalifikacijama na 100 metara prsno imala je drugo vrijeme (1:17.7). U polufinalu je bila još brža (1:17.1.), ali bile su brže i druge plivačice. Nitko joj nije davao prevelike šanse u finalu za uspjeh. Posljednji obračun za zlatnu medalju očekivao se od dvije najveće favoritkinje – Galine Prozumenščikove iz Sovjetskog Saveza i Sharon Lee Wichmann iz Sjedinjenih Američkih Država. Ipak, u toj utrci dogodila se prava senzacija! Do tad u plivačkome svijetu potpuno nepoznata plivačica splitskog „Mornara“, Đurđica Bjedov, u finalu je s rezultatom 1:15.8 doslovno pomela konkurenciju i okitila se zlatnom olimpijskom medaljom.
Đuke je plivala i na kraju utrke nije znala je li četvrta, peta ili možda treća. Starije generacije vjerojatno se sjećaju prizora njenog okretanja prema reporterskim tribinama, odmahivanja rukom na oduševljenje Mladena Delića uz gestu: ‘Ko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila…’. A bila je prva. Iza nje ostale su Prozumenščikova i Wichmann.
Da bi upotpunila bajku, četiri dana kasnije na 200 prsno doplivala je do srebra i time postala najuspješnija hrvatska sportašica na Olimpijskim igrama, do Janice Kostelić i Salt Lake Cityja.
Poslije osvajanja medalja skromna Đurđica rekla je: „Kupit ću majci mašinu za pranje rublja. Nema smisla da se majčica muči.“
Split je Đurđici Bjedov priredio veličanstven doček, na Rivi i po okolnim ulicama čekalo ju je više od sto tisuća ljudi! Olimpijska pobjednica stigla je u svoj rodni grad s golemim meksičkim sombrerom na glavi.
Sama Đuke kasnije je govorila kako joj je svašta tih dana u Splitu bilo obećavalo, a baš ništa konkretno ispunjeno. Naposljetku se preselila u Švicarsku. Već kao majka četvero djece otvorila je plivačku školu, a kćerka Anamarija Petričević bila je silan talent. Nakon što se hrvatski plivači nisu uspjeli uvrstiti u konkurenciju Olimpijskih igara 1992. u Barceloni, Anamarija je napustila plivačku karijeru, na veliku žalost majke Đurđice.
Đurđica Bjedov bila je 46 puta reprezentativka Jugoslavije. Sudionica je prvenstva Europe 1966. u Utrechu i 1970. u Barceloni. Prvakinja Jugoslavije bila je 35 puta, a državna rekorderka 19 puta. Godine 1987. primljena je u američkoj Floridi u plivački Hall of Fame (svjetsku Plivačku kuću slave), a od 2007. godine članica je Kuće slave splitskog športa. Godine 2003. dodijeljena joj je Medalja grada Splita. Dobila je 2009. godine Trofej Splitskog saveza športova Fabjan Kaliterna, a 2013. Državnu nagradu za sport Franjo Bučar, a istu Nagradu samo za životno djelo dobila je 2015. godine.