Sadržaj sramotne presude: Karaganjan, „otac biogradskog turizma“, po završetku Drugog svjetskog rata u Biogradu osuđen na dugogodišnju robiju, prisilni rad u logoru na području Vrane, gubitak imovine i svih građanskih prava

Tridesetih godina prošlog stoljeća odlučio jedan čovjek gradu Biogradu podariti neizbrisiv pečat, kako za svoje vrijeme, tako i za budućnost, pa je sagradio prvi hotel „Ilirija“. Zvao se Karaganjan, Vagan Melik (Urmija, 25. ožujka 1889. – Azerbejdžan – Beograd 21. ožujka 1977.)  a osim hotela „Ilirija“ u vrlo kratkom roku sagradio je banovinsku bolnicu, današnju ortopedsku bolnicu, električnu centralu i po Biogradu još štošta. U svoje vrijeme bio je počasni građanin Biograda, no onda je sve pošlo po zlu…

Svojim dolaskom u Biograd Karaganjan je napravio pravu malu revoluciju. U tome je imao pristalica, ali i protivnika. Još u ono vrijeme je izgradio elaborate za turističku izgradnju na otocima. Izgradio je električnu centralu u Biogradu a struju je prodavao čak Benkovcu! Mnogo je pridonio da se u Biogradu urede komunalije i drugi važni objekti. – navodi izvor.

Karaganjan, Vagan Melik

Ukratko, Karaganjan, Vagan Melik  tridesetih godina XX. stoljeća u Biogradu na Moru napravio je pravo čudo. Ponovimo: sagradio je bolnicu, hotel Iliriju, pokrenuo rad električne centrale koja je cijeli grad i okolicu opskrbljivala strujom, dogradio antimalaričnu stanicu i u njoj prvo javno kupatilo, osnovao tzv. društvo za poljepšavanje mjesta i unaprjeđenje turizma, angažirao se oko osnivanja veslačkog kluba i bio prvi predsjednik, sagradio i darovao društvu „Sokol“  tzv. sletište odnosno prostor za održavanje raznih manifestacija. Osim toga, otkupio je zemljište „Tolićevo gumno“ gdje je sagrađen prvi, a kasnije i drugi, hotel „Ilirija“, i to redom od vlasnika obitelji: Pave Tolić, Mile Tolić, Petar Tolić i Aleksandar Tolić.  Sagradio je potom on njima ukupno šest obiteljskih kuća, četiri kuće Tolićima na tzv. putu bolnice (današnja Zadarska ulica), a zatim je sagradio i kuće obitelji Josipa Tolića i Tome Šenjade na tzv. putu Solina.

Umjetnička slika: Tolićevo guvno, položaj današnje Ilirije

„U staroj „Evropi“ je došao na ideju da u Biogradu izgradi jedan hotel gdje će pomalo stizati turisti. Jadnik je u „Evropi“ došao na genijalnu ideju, a u tom istom hotelu mu je kasnije održano i suđenje. ostalo je zabilježeno u Narodnom listu 1969. godine u članku koji opisuje rušenje njegova impozantnog zdanja, starog hotela „Ilirija“.

U odmaku vremena danas možemo slobodno kritički pisati i ocijeniti kako je ovaj, kako ga neki zovu, „otac biogradskog turizma“, potpuno nepravedno završio na robiji i kako mu je po završetku Drugog svjetskog rata nepošteno i nasilno oduzeta sva imovina. Nekad bismo zbog ovog pisanja vjerojatno i mi sami završili na robiji. Obratite pozornost kako se na vrhu zgrade starog hotela “Ilirija”, prema fotografiji iz pedesetih godina prošlog stoljeća, umjesto inicijala vlasnika i graditelja VMK kočoperio naziv TITO, a čak je i ono “hotel” zamijenjeno tada bilo u “dom odmora”, jer je zvučalo više socijalistički.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Karaganjanu je konfisciran hotel te su ga Talijani prvo pretvorili u svoje ljetovalište, a potom u bolnicu za vojne ranjenike. Po završetku Drugog svjetskog rata, 1945. godine, Karaganjan biva uhićen, pritvoren u istražnom zatvoru te je optužen za špekulaciju i privrednu sabotažu. Presudom u lipnju 1945. godine konfiscirana mu je sva imovina, osuđen je na deset godina prisilnog rada i gubitak svih građanskih prava na vrijeme od sedam godina nakon izdržavanja kazne.

Na ovu presudu Karaganjan se žalio, te mu je kazna smanjena na sedam godina prisilnog rada. Na prisilni rad upućen je u radni logor koji se nalazio u Vrani, na tamošnjem bivšem kraljevstvom poljoprivrednom dobru i sjedištu kraljevske ergele.

 

I pogledajmo sad što je pisalo u presudi koja je prepuna pravopisnih i gramatičkih grešaka, kao da ju je pisalo dijete u nižim razredima osnovne škole.

Pod poslovnim brojem Kriv 43/45 donesena je na Okružnom narodnom sudu u Zadru 1946. godine konačna „Presuda u ime naroda“ Karaganjanu, gdje doslovno piše:

Okružni Narodni Sud u Zadru u krivičnom vijeću sastavljenom od Novaković Branka kao pretsjednika vijeća, i Strenja Drage i Stojanov Slavka kao članova vijeća, sa zapisničarom Silvestrom Letnićem u krivičnom predmetu protiv Ing. Vagana Karaganjana optuženog radi špekulacije i privredne sabotaže, na usmenom javnom pretresu održanom dana 16. IV. 1945. u Biogradu n/M, u  prisutnosti J. Tž za okrug Zadar Jadrešin (pokraj prezimena dopisano rukopisom Ante) i optuženika u istražnom zatvoru, sa braniteljem Padelin Dr. Patricijem.

presudio je:

      Optuženik Karaganjan Vagan pok. Karpa i Elvire rodj. Balahanum, rodjen u Urmiji /S.S.S.R./25. III.18889, po narodnosti Armenac, državljanin Jugoslavenski, vjere Armenske, neoženjen, bez djece, pismen, gradj. inžinjer, vlasnik hotela „Ilirije“ i električne centrale u Biogradu n/M, imućan, pomagao materijalno NOP, neosudjivan.

kriv je:

       što je svjesni propustio da prijavi narodnim vlastima slijedeću robu i inventar, koji je kasnije pronadjen u njegovom hotelu većim dijelom skriven u bunkeru:

80 kg. riže, 70 kg. riže i pašte pomiješano, 60 kg. pašte neupotrebljivo za ljudsku hranu, 1 sanduk italijanskog pokvarenog dvopeka, 172 komada lagane ćebadi, 481 komad plahta većih i manjih, 10 komada plahta od šare robe, 146 jastuka od perja, 499 navlaka, 18 dječjih madraca, 32 madraca u dva komada, 20 madraca u jednom komadu, 141 stolnjak, 200 salveta, 10 kuhinjskih krpa, 250 novih ručnika, 456 upotrebljenih ručnika, 8 peća bijelog platna, 1 peća platna za stolnjake, 6 malih crvenih zastora, 8 velikih zastora za verandu, 1 komad madrac gradla od 4-5 metara, 29 plahta od poltrona, 3 velike jugoslavenske zastave, 2 šatorska krila, 200 malih tepiha, 10 velikih tepiha, 50 malih linoleum tepiha, 129 raznih gvantijera, 155 žlićica, 119 žlica, 307 viljušaka, 457 noževa, 158 pepeljara, 51 cukanjera, 633 porculanske šoljice, 66 noćnih posuda, 339 tanjura manjih i većih, 50 zdjelica za sos, 9 cijedila za čaj, 404 staklene čaše, 29 porculanskih čaša, 1 aparat za punjenje sode, 13 garnitura za ulje, 55 bombonjera, 120 boca razne veličine, 171 staklenih vrća razne veličine, 258 krigla, 13 staklenica za torte, 197 staklenih tanjura, 19 staklenica za čaćkalice, 21 pluvačnica, 32 komada raznog emajliranog kuhinjskog posudja, 23 teće od aluminijuma, 32 komada raznog kuhinjskog pribora, 4 mašine za rezanje salame i kruha, 5 lavora za umivanje, 3 roštijere, 1 za vodu, 50 raznih čašica, 3 kuhinjske daske, 16 bokala za vodu, 3 damižane, 4 posude za pranje sudja, 203 boce za kompot, 37 kogumica za tursku kavu, 8 velikih porculanskih zdjela, 5 zdjela za tučenje jaja, 300 kg./tri vreće/riže 240 kg./tri vreće/pašte, 1 sanduk konzerve od rajčica, 1 sanduk dvopeka, 4 automobilske gume, 10 velikih tepiha, 150 manjih tepiha, 146 ćebadi, 5x bala ćebadi, 168 velikih ručnika, 14 pokrivaća, 20 krpa za stolove, 440 plahta, 480 velikih ričnika, 60 velikih stolnjaka, 100 m platna za jastuke, 65 madraca u po dva tri dijela, 144 jastuka od perja, sve sakriveno u bunkeru u Hotelu u okrivljevnikovom u Biogradu. Zatim još mnogo stvari, koje pripadaju inventaru hotela, a prema popisu koji je izvršila naročita Komisija u Biogradu dana 21.IV.1945. godine/red. br. 6 spisa/čime je xxxxxxxxxxx zlonamjerno stavivši van uporabe 4 automobilske gume – dakle sastavni dio sredstava za saobraćaj i propustivši prijaviti narodnim vlastima stvarne zalihe robe, koju je imao, zlonamjerno kočio rad na obnovi naše zemlje i tako počinio zločin sabotaže predvidjen u članku 2 tač. 13 i 16 Zakona o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže od 25. 4. 1945, pa se na osnovu tih članova i čl. 3 i 4 broj 2 i 3

osudjuje

na 10/deset/ godina prisilnog rada, konfiskaciju cjelokupne njegove kretne i nepokretne imovine, uključivši svu uz(?)pčanu robu, te gubitak časnih prava na vrijeme od 7/sedam/ godina po izdržanju kazne. U kaznu mu se uračunava izdržani istražni zatvor od 25.IV.1945. godine.

Razlozi:

      Djelo je dokazano nalazom sakrivene i ne prijavljene robe i priznanjem optuženog. Obrana optuženog, da je on mislio da se dužnost prijava zaliha robe odnosi samo na trgovce, da se xx gume od auta skupa bile sastavni dio električne centrale, koja je bila na raspoloženju nar. vlastima, da je bunkerisanu hranu čuvao za gozbu prilikom otvaranja hotela – kupališne sezone, neosnovana je i oborena iskazima svjedoka Morović Ljubice, Šikić Lovre i Jureško Kuzmana, te Troskot Jere. Svi ovi svjedoci saglasno su iskazali , da je optuženi više puta bio upozoravan da kaže kakove sve robe ima u hotelu, da je u par navrata i pozivan da stavi na raspoloženje krevete i posteljinu za potrebe vojne bolnice u Biogradu n/M, koja xx je na tome jako oskudjevala, ali da on to nije učinio, već je naprotiv do zadnjeg momenta pokušavao da prikrije robu i tvrdio da nema ništa i da je „sve dao“ U ostalom xx opt. i sam priznaje svoju krivnju, pa je i protivuriječan sam sebi. Tako optuženi videći da su njegove neistinite tvrdnje neodržive, poziva se na svoje shvatanje. Po tome shvatanju kad je on dao svoju elek. centralu na raspolaganje narodnoj vlasti i ta centrala radi, otpada potreba da prijavi automobil i gume, koji su sastavni dio centrale i služe za obilazak električnih vodova, a priznaje da je gume bio skinuo sa auta i sakrio ih u bunker. Po tom shvaćanju on je trebao da se brine da proradi njegov hoteljerski obrt, kao dio narodne privrede i imao je pravo i dužnost da prikrije sav hotelski inventar i 5-600 kg. riže i pašte i dr., da bi imao to za svečani banket na početku kupališne sezone. Iz tig njegovog shvaćanja jasno proizilazi, da on ustvari svjesno i zlonamjerno nije prijavio, jer izgleda da se je on bojao da bi narodna vlast mogla upotrebiti dio njegovog hotelskog inventara da bi opskrbili narodne borce u vojnoj bolnici sa krevetom i madracom i olakšati im liječenje, a riže, paštu  i dvopek za ishranu težih bolesnika i ranjenik i zamijeniti im kukuruzovu kašu, kojom su se hranili naročito iza oslobodjenja Dalmacije. Bojao se on toga, pa je radje dozvolio da velik dio hrane propadne i upljesnivi se. Po tom njegovom shvačanju bilo je važnije sačuvati sve te stvari, da bi njegov hotel što prije proraditi, a on što više zaraditi i naravno pri otvora hotela prirediti reklamni banket, jer on „nije vodio računa o prehrambenim prilikama, on se je više bavio svojim poslom“.

      Time je utvrdjena krivica optuženog.

      Prošlost optuženog je bogata, po slomu Denjikinove kontrarevolucionarne borbe u Rusiji u kojoj i on uzimlje aktivnog učešća bježi u Jugoslaviju i tu zgrće bogatstvo najviše kao gradjevni preduzimač, plod tog rada je i hotel Ilirija u Biogradu n/M u predratnoj vrijednosti  od cca 6-7 miliona dinara i akcije raznih rudarskih preduzeća širom Jugoslavije, ali on je preza ni pred poslovima van gradjevne struke, tako koristi priliku prezaduženosti Biogradske općine i koristi i otkupljuje električnu centralu u Biogradu n/m za 30.000 dinara, svoje radnike isplaćuje uvjek sa znatnim zakašnjenjem, da bi, xx pošto je iskoristio njihovu radnu snagu, iskoristio i njihovu zaradjenu nadnicu, . Za vrijeme Talijana njegov hotel služi nekoliko mjeseci kao ljetovalište Gila, a kasnije kao vojna bolnica za talijanske vojnike. Sve to, kao i njegovo tvrdokorno poricanje uzeto uzeto mu je kao otežavajuća okolnost, a kao olakšica njegova dob života.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Nakon odsluženja kazne Karaganjan je odselio sa svojom  Ivicom (Ivom) Čeprilo, koja ga je vjerno čekala, u Beograd. U Biograd je ponovno došao 1971. godine u svojim poznim godinama, nekoliko godina prije smrti, na otvorenje novog hotela „Ilirija“, koji je podignut na mjestu starog hotela, koji je srušen 1969. godine. Preminuo je u Beogradu 1977. godine.

Hotel “Ilirija” preimenovan u Dom odmora “TITO”?

Hotel Ilirija prema knjizi „Remembering Utopia; The Culture of Everyday Life In Socialist Yugoslavia“ i autorice Karen Taylor, pedesetih godina prošlog stoljeća nosi naziv TITO. Naime inicijali graditelja i vlasnika VMK zamijenjeni su s TITO, a tu je i fotografija datirana 1950. godine koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, a objavljena je u knjizi „Yugoslavia’s Sunny Side: A History of Tourism in Socialism (1950s – 1980s)“ dvoje autora, Hannes Grandits i Karen Taylor.

Bilo kako bilo, mi danas ništa ne možemo promijeniti ili ispravljati nepravde, no zacijelo dugujemo zahvalnost onima koji su tridesetih godina prošlog stoljeća imali viziju i dovoljno smjelosti mijenjati sebe i stvari oko sebe shvativši da su nastale promjene vječne. I stoga njihov trag ostaje neizbrisiv, a oni sami zaslužuju i danas, u 21. stoljeću, biti spomenuti.

Rušenje “starog” hotela Ilirija