Danas, 11. travnja 2026. godine, navršava se godina dana od iznenadne smrti Šime Jeličića – Mlinara iz Biograda na Moru.
Vrijeme je prošlo, ali praznina nije. Tuga nije manja, a sjećanja nisu izblijedjela. Njegova obitelj, prijatelji i suborci i dalje ga nose u mislima, u svakodnevnim razgovorima, u tišini, u uspomenama koje ne blijede.
Jer neki ljudi ne odlaze. Oni ostaju u srcima svih onih koji su ih poznavali, poštovali i voljeli.
Ratni put ispunjen hrabrošću i odanošću
Šime Jeličić – Mlinar preminuo je 11. travnja 2025. godine u 57. godini života, iznenada, ostavljajući iza sebe nevjericu i bol.
Bio je jedan od onih ljudi na koje se moglo osloniti, u ratu i u životu.
Svoj ratni put proveo je na najtežim bojišnicama u Vrani, na brdu Debeljak i Sokoluši, gdje je jedno vrijeme bio i zapovjednik voda. Bio je tamo gdje je bilo najteže, gdje je svaki izbor nosio težinu, onu tanku nit između života i smrti.
Sudjelovao je u obrani kroz zone odgovornosti 134. brigade, 53. domobranske bojne i 134. domobranske pukovnije, od Veterinaca do Bile Vlake.
Sudjelovao je u operacijama „Maslenica“, „Oluja“ i „Maestral“. U „Oluji“ je bio na lijevom krilu, od Veterinaca preko Polače i Benkovca prema sjeveru.
Cijeli rat proveo je u odori Hrvatske vojske, časno, hrabro i bez uzmicanja.
O kakvom je čovjeku i borcu bio riječ najbolje svjedoče trenuci kada je bilo najteže.
Jedan takav događaj iz ožujka 1992. godine zauvijek je ostao urezan u sjećanja njegovih suboraca.
Akcija na Debeljaku – svjedočanstvo hrabrosti
O njegovom djelovanju na terenu svjedoči i zapis suborca Denisa Brzića, koji opisuje događaj iz ožujka 1992. godine, tijekom borbi za brdo Debeljak:
„Dana 30. ožujka 1992. godine, prilikom prvog pada na brda Debeljak, Šime intervenira sa svojom ekipom u području Sokoluše, gdje su neprijateljske srpske snage napravile bočno osiguranje napada.
Približavali su se uz kanal prema štalama, kada je na njih s oko stotinjak metara otvorena vatra iz teških strojnica ‘Browning’ 12.7 mm i PKT puškomitraljeza. Tom prilikom ranjen je u rame Pepe Vilić iz Biograda, no ekipa se uspjela izvući.
U to vrijeme bili su u komunikaciji s Mirom Kukinom na brdu Debeljak, koji je javljao da ne vidi ništa sumnjivo. Ubrzo nakon toga, oko podne, neprijateljski diverzanti su ga ubili te mu oduzeli oružje i radio stanicu.
Ne znajući tko je na brdu, u ponovno zauzimanje položaja krenuli su Šime Jeličić – Mlinar, Josip Tepša i Vinko Filipović te su puzeći stigli na vrh.
Tijelo Mira Kukina tada nisu pronašli. Kasnije ga je pronašao zapovjednik 3. bojne Boris Prebeg i spustio s brda.“
Ovaj događaj ostaje jedno od svjedočanstava o zahtjevnim i opasnim situacijama u kojima su se nalazili hrvatski branitelji.
Sjećanje suborca: riječi Denisa Brzića
Na godišnjicu njegove smrti njegov suborac Denis Brzić zapisao je:
„Prije godinu dana iznenada nas je napustio naš suborac Šime Jeličić – Mlinar.
Dugogodišnji boravak na prvim crtama ostavio je posljedice na mnoge hrvatske branitelje. Stres, strah i neizvjesnost uzeli su svoj danak. Tako je, nažalost, prerano otišao i naš Šime.
Za one koji ga nisu poznavali, Šime je bio junak.
Dragi naš junače, bila ti vječna slava i hvala za sve što si dao. Počivao u miru Božjem, a nama ostaje zadaća da te nikad ne zaboravimo.“
„Nema dana da te ne spomenemo“
Koliko je značio onima koji su ga poznavali možda najbolje govore jednostavne, ali teške riječi njegovih suboraca.
„Prošlo je godinu dana otkad nas je prerano napustio naš suborac, prijatelj, dobra duša Šime. Nema dana kad te ne spomenemo. Neka mu je laka hrvatska gruda, počivao u miru Božjem“, poručio je njegov suborac Branko Gagić.
U tim riječima stane cijeli jedan život. I cijela jedna praznina.
Uspomena koja ne blijedi
Godina dana je prošla.
Za neke, samo broj.
Za one koji su ga voljeli, cijela vječnost.
Šime Jeličić – Mlinar nije bio samo još ime među hrvatskim braniteljima. Bio je prijatelj, suborac, oslonac. Bio je čovjek koji nije uzmicao kada je bilo najteže.
Takvi ljudi ne odlaze zauvijek.
Oni ostaju u pričama koje se prenose, u sjećanjima koja ne blijede, u imenima koja se izgovaraju s poštovanjem.
I dok god postoji netko tko će reći:
„Nema dana da te ne spomenemo“ –
Šime je i dalje tu.
