Od prvoga dana mjeseca travnja 1993. godine u dnevnom tisku ostalo je zabilježeno da grad Biograd na Moru na dnevnoj bazi razara više desetaka projektila topničkog oružja i raketa. Večernji list u članku pod naslovom „Nada u primirje“, kojeg potpisuje E. Radulić Toman, dana 5. travnja 1993. godine prenosi informaciju kako je u proteklih nekoliko dana Biogradu na Moru pričinjena dotad najveća materijalna šteta, te kako je područje te općine postalo „najnapadanije“ područje osvetničkih udara topništva nakon okončanja operacije „Maslenica“.
Još jedan novinski članak Večernjeg lista iz 1993. godine govori o tome kako se u to vrijeme živjelo u gradu Biogradu na Moru.:
„Ono malo stanovnika koje smo jučer vidjeli prekjučer na biogradskim ulicama dočekalo nas je trčeći. Žene su bježale što su brže mogle, držeći djecu za ruku ili u naručju, a muškarci su žurno zamicali za uglove kuća. Pouzdan znak da je trenutak prije na grad palo nekoliko granata. Zbog zatvorenog prozora i uključenog radija mi u automobilu nismo čuli detonacije. Za Biograđane još jedan u nizu ratnih dana.“.
Uz članak je objavljen i slikovni prilog, fotografija popraćena komentarom „Najprije treba skloniti dijete“.
Marica Tolić, odgajateljica u mirovini, u svojoj Spomen knjizi „66 godina rada Dječjeg vrtića Biograd“ iz 2008. godine otkrila je da ratna fotografija iz 1993. godine prikazuje Vesnu Pribilović i Dolores, majku i kćer.
Kada se govori o Domovinskom ratu općenito, i krivcima za stradavanja ljudi, ratna razaranja gradova i sela, civilnih ciljeva i kulturnih spomenika, rijetko kada se navodi neprijatelj. Potrebno je zato i na ovome mjestu spomenuti i imenovati glavnog krivca za sve ono što se tada događalo, a koji je i dan danas najčešće bez krivnje i suda. Vrlo dobro svi znamo da je riječ o tehnički nadmoćnijoj JNA odnosno vojsci Srbije i Crne Gore potpomognute dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj (mnogi Srbi su upravo od njih tih ratnih godina branili Hrvatsku) i njihovom vodstvu okupljenih u tzv. Srpskoj vojsci Krajine i dr. paravojnim postrojbama.
U selu Tinj, odnosno području zaseoka Jurjevići, bila je tih ratnih godina posebno teška situacija. Tijekom 1992. godine na uzvisinama ponad sela Tinj s Gubavice i Gradine srpski agresor je, čak i u vrijeme kontrole UNPROFOR-a, neometano provodio inženjerijsko uređenje, štoviše utvrđivao je svoje položaje, gdje su smjestili svoje pješaštvo, topništvo i tenk.
S navedenog položaja nadmoćno su kontrolirali stanje u zaseoku Jurjevići. Izvidničko-diverzantske skupine tzv. Srpske vojske Krajina usred bijela dana približavale bi se otpornoj točki u Jurjevićima i u jednoj takvoj akciji koja se dogodila 2. travnja 1993. godine poginuo je Zoran Čačić, a jedan pripadnik biogradske postrojbe zarobljen (53. domobranske bojne Biograd).
U području odgovornosti 53. domobranske bojne Biograd nalazio se i vod Vojne policije iz sastava 3. satnije 72. bojne Vojne policije. Osim nadzora reda i stege, vod se koristio za čuvanje i kontrolu međuprostora i držao je dva kontrolna punkta: punkt na komunikaciji Pakoštane-Vrana na glavnom kanalu kod crpne stanice i punkt na komunikaciji u Vrani kod brda Umac. Vod je imao i interventnu grupu od 8 ljudi. U travnju 1993. godine jedan pripadnik ovog voda smrtno je stradao: Nikica Mikulić (9. ožujka 1970. – 4. travnja 1993.) i Neven Mikulić (14. veljače 1970. – 9. lipnja 1993.) samo dva mjeseca kasnije. Kao što vidimo, obojica su u trenutku pogibije imali svega 23 godine.
Pripadnici postrojbe ginuli su u mjesecu svibnju 1993. godine u obrani položaja na brdu Debeljak ponad sela Vrana. Dana 3. svibnja 1993. godine na brdu Debeljak poginuli su Darko Dubravica, Šime Zelantov, Nikica Tomasov i Ivan Vuljak, a pet mjeseci kasnije, 4. listopada iste godine: Berislav Ivanišević, Dragan Maksan, Nikola Mikulić, Elio Banov i Franjo Vlašić.
Branimir Dujić (19. veljače 1955. – 23. travnja 1993.) mobiliziran je pri biogradskoj Općinskoj službi za motrenje i obavješćivanje. Poginuo je na dužnosti nadležnog centra za obavješćivanje i motrenje 23. travnja 1993. godine u jednom od iznenadnih napada višecijevnim bacačima raketa, kada je u Biogradu na Moru ranjeno i više civila.
Ranjenom Branimiru Dujiću, nakon njegovog zadnjeg poziva upućenog kolegama, pristupili su odmah njegovi ratne kolege Silvio Ferara i Niko Morožin. Žurno je prevežen do bolnice. Nažalost, nije mu bilo spasa, rane su bile smrtonosne. Preminuo je dva sata kasnije u Ortopedskoj bolnici u Biogradu na Moru, gdje su ubrzo stigle i njegove ožalošćene supruga Đurđa i sestra Vinka koje je u bolnici zatekla tužna vijest da su toga dana ostale bez supruga i brata.
Knjiga „Svjedočanstva žena otoka i priobalja iz Domovinskog rata“ sadrži autentično svjedočanstvo Mire Medić iz Neviđana na otoku Pašmanu, djelatnice Ortopedske bolnice u ratnim uvjetima. Mira Medić u kratkim crtama opisuje sam početak rata, kada su ljudi tada bili šokirani padanjem prvih granata po Biogradu, kako se u to vrijeme doslovno preživljavalo, putovalo s posla na posao, s Pašmana u Biograd, kako su djelovale bolnica i škola, kako se tada (pre)živjelo u gotovo nemogućim uvjetima, ali i ginulo po ulicama Biograda. Njeno uistinu potresno autentično svjedočanstvo zabilježeno je i objavljeno na stranicama navedene knjige pod naslovom „Svetinje“ i mi smo ga s dozvolom autorice prenijeli u cijelosti. Možete ga pročitati OVDJE.
Iz svjedočanstva Mire Medić izdvajamo njen spomen pogibije Branimira Dujića:
„Biograd je ponovno satima granatiran. Svi smo u podrumu. Kolegice predlažu da trčimo pod uzbunama prema trajektu, u strahu da poslije nećemo imati prijevoz. Mene je strah. Nagovaram ih da ostanu dok se situacija smiri. One ipak odlaze. I dalje se puca, sve se ruši…U kratkom vremenu neprekidno svira sirena i dovoze pogođenog mladog čovjeka. „Mrtav je“, širi se vijest iz Hitne. Ljudi ga poznaju. Bio je to Branimir Dujić, sin naše umirovljene medicinske sestre Smilje Dujić. Stiže rodbina, jauci i krikovi razliježu se bolnicom. Stalno mislim na kolegice: kako su one prošle?
Kasno poslije podne prestaje granatiranje i ja se uputim prema trajektu. Ulice su pune grana i lišća od rascijepljenih stabala. Nikoga nema na ulicama. Srećom, dočekala sam trajekt i sretno došla kući.
Sljedeći dan pričaju mi kolegice kako je upravo ta granata, koja je usmrtila gospodina Dujića, preletjela preko njih dok su trčale s posla na putu prema pristaništu. U tom trenu bacile su se na asfalt, a nakon eksplozije, nastavljajući trčati, naišle su na pogođena muškarca.“
Kako topnički udari na područje Zadra, Šibenika i Biograda nisu jenjavali, ratni ministar obrane RH, Gojko Šušak, uputio je prosvjedno pismo zapovjedniku za sigurnost snaga UNPROFOR-a, brigadnom generalu Larsu-Ericu Wahlgrenu u kojem ga je upozorio na zločinački karakter iznenadnih topničkih udara po civilnim ciljevima navedenih gradova, a koji se izvode u doba dana kada se civili najviše izlažu, odlazeći ili dolazeći s posla.
Civili u Biogradu na Moru su tih ratnih dana krećući se gradskim ulicama zapravo svjesno riskirali živote ili živjeli mjesecima u skloništima pod općom opasnošću bez struje i vode.
Promet Jadranskom magistralom usprkos žestokim napadima na Biograd, Zadar, Pakoštane, Sveti Filip i Jakov te brojna druga naselja u neposrednoj blizini prometnice tekao je bez zastoja, međugradski autobusi prometovali su po ustaljenom redu vožnje. – donosi Večernji list u srijedu, 16. lipnja 1993. godine.
Možemo samo zamisliti koliko je takvo stanje ometalo vozače u koncentraciji prilikom vožnje, osobito na dionicama koje zahtijevaju maksimalni napor.
Berislava Bera Barbarossa iz Svetog Filip i Jakova, pripadnica 53. domobranske bojne u narodu poznatije kao „biogradska bojna“, poginula je 13. travnja 1994. godine u teškoj prometnoj nesreći na Jadranskoj magistrali kod mjesta Drage kada je osobnim automobilom podletjela pod šleper. Tijekom 1994. godine ova postrojba je imala smrtna stradavanja svojih pripadnika: Gorki Maksan (24. veljače), Berislava Barbarossa (13. travnja), Željko Santini (12. svibnja), Bašte Klarica (24. kolovoza), a od posljedica ozljeda u zagrebačkoj bolnici preminuo je Ivan Conjar (15. siječnja).
Izvori:
- „Svjedočanstva žena otoka i priobalja iz Domovinskog rata: Koracima nade u istinu“ Udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar, 2013.
- „Spomen knjiga 66 godina rada dječjeg vrtića Biograd“ Marice Tolić, 2008.
- Zbornik radova Znanstveno-stručni skup „Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu“;
- Fotografije: Davor Visnjic/PIXSELL; Ratko Dragović: Posljedice granatiranja Biograda 1993. godine; Screenshot