Sve do 1989. godine Božić je u Hrvatskoj bio bez službenog statusa, bez televizijskog prijenosa i bez javnog priznanja. No upravo te godine, na samom izmaku jednog sustava i uoči velikih društvenih promjena, Božić je u mnogim sredinama, pa tako i u Biogradu na Moru, počeo izlaziti iz privatnih stanova i crkava u javni prostor.
Nekada davno, 31. prosinca obilježavao se kao Dan dječje radosti. Darove djeci rane i predškolske dobi, pa i školskoj, donosio je glavom i bradom Djed Mraz. S vremenom se terminologija promijenila, a Djed Mraz je postao Djed Božićnjak, s istim prepoznatljivim odlikama: bijelom bradom, kapicom i svečanim odijelom.
No znate li tko je zapravo bio prvi Djed Božićnjak u Biogradu na Moru? Tu malu tajnu otkrit ćemo tek na kraju ovog teksta, jer priča o njemu jednako je zanimljiva koliko i povijest samog Božića u našim krajevima.
Božić u sjeni: tiha i snažna tradicija
Danas je teško zamisliti Božić bez neradnog dana, blagdanske kupovine, reklama, božićnih pjesama na radiju i televiziji već od studenoga. No desetljećima je u Hrvatskoj Božić postojao na sasvim drukčiji način, tiši, skriveniji, ali često i snažniji. Bio je to blagdan koji se živio u privatnosti domova, u crkvama, u prešutnim dogovorima među ljudima. Blagdan bez službenog priznanja, ali ne i bez značenja.
Blagdan bez priznanja, ali ne i bez značenja
Od kasnih četrdesetih do kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća Božić u Hrvatskoj nije bio državni blagdan i neradni dan. Bio je običan radni dan, bez zakonskog priznanja i bez javnog prostora u kojem bi se smio slobodno slaviti. Država ga nije priznavala, mediji su ga ignorirali, a službeni kalendari ponašali su se kao da taj dan ne postoji. Ipak, unatoč zabrani i službenoj šutnji, Božić je živio među narodom tiho, uporno i često prkosno.
Škole koje su znale što znači Božić
Iako se 25. prosinca formalno išlo u školu, na nastavu, u praksi je situacija bila drukčija. U mnogim osnovnim školama diljem Hrvatske nastavnici nisu pisali neopravdane sate učenicima koji na Božić nisu došli na nastavu. Bio je to prešutni dogovor između škole i obitelji, mali znak razumijevanja u sustavu koji službeno nije poznavao blagdan. Sustav je tražio jedno, ljudi su radili drugo.
Božić se nije kupovao, on se pripremao
Sve do sredine osamdesetih godina nije postojala blagdanska kupovna užurbanost kakvu danas smatramo normalnom. Nije bilo božićnih reklama, rasvjete u studenom ni „last minute“ poklona. Izlozi su bili skromni, a darovi simbolični ili su potpuno izostajali.
Bakalar je bio obavezan
Jedna se stvar, međutim, nije promijenila: bakalar. Bez obzira na politički sustav, bakalar na Badnjak bio je obavezan. Bio je konstanta, simbol kontinuiteta i tradicije koju ni zabrane ni ideologije nisu uspjele izbrisati.
Restorani puni, crkve još punije
Restorani su na Badnjak za ručak bili gotovo jednako puni kao danas. No pravi se vrhunac događao navečer. Crkve su za polnoćku bile osjetno punije nego danas, a nakon mise mnogi su kafići radili cijelu noć. Božić se možda nije smio slaviti, ali se slavio.
Božić bez televizije
Na državnoj televiziji Božića nije bilo. Privatne televizije nisu postojale, a javni medijski prostor bio je strogo kontroliran. Nije bilo božićnih filmova, prijenosa misa ni blagdanskih poruka. Tko je htio Božić, morao ga je pronaći izvan ekrana: u kuhinji, crkvi, na ulici ili u vlastitoj tišini.
Rizik za državne službenike
Zaposleni u državnim službama, osobito u vojsci i policiji, nisu smjeli javno slaviti Božić. Javna vjerska pripadnost mogla je značiti probleme na poslu, sporije napredovanje ili izravne sankcije. Božićnice nisu postojale, tvrtke ih nisu isplaćivale. Za mnoge je Božić bio intimna stvar, bez svjedoka i bez javnih znakova.
Božić koji je odbijao nestati
Iako je bio poluilegalan, Božić se u mnogim sredinama obilježavao javno i glasno. Ljudi su riskirali jer im je blagdan značio više od straha. Bio je to Božić bez marketinga, bez blještavila, ali s jakim emocijama i osjećajem zajedništva.
Blagdan službeno tek 1989.
Božić je postao državni blagdan tek 1989. godine, svega nekoliko mjeseci prije prvih slobodnih izbora koji su doveli do pada komunizma i raspada Jugoslavije. Time je jedan dugi period završio, a Božić je napokon izišao iz sjene.
Biograd na Moru 1989.: Božić koji je izašao na pozornicu
Božić na prijelazu vremena
Jedan takav trenutak zabilježen je fotografijom snimljenom 28. prosinca 1989. godine, ispred općinske zgrade u Biogradu na Moru.
Kad je Djed Božićnjak stigao u Biograd
Djed Božićnjak, kakvog danas poznajemo, na ove je prostore ušao relativno kasno, tek početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Njegov lik presudno je popularizirala Coca-Cola, pretvorivši ga u globalni simbol Božića. Prije toga, u 19. stoljeću, novinari su ga opisivali kao dobrodušnog sijedog djedicu sa Sjevera, koji saonicama donosi darove dobroj djeci. Djeda Mraza, izraza koji smo češće koristili tijekom prošlog stoljeća do ’90.-ih godina, često se tumačilo kao lika iz ruske bajke, dobrog starca koji je na Silvestrovo dijelio djeci poklone. Smatralo se da on personificira zimu, a u ono je vrijeme predstavljao istočnoeuropsku verziju Djeda Božićnjaka. Druga tumačenja ističu da je lik ovog djedice nastao kombinacijom priča o svetom Nikoli, što je kroz vrijeme dovelo do prave male zavrzlame u kojoj su, najviše od svega, profitirala djeca.
U Biogradu na Moru Djed Božićnjak pojavio se u prvoj godini službenog priznanja Božića kao državnog blagdana – 1989. godine.
Fotografija koja skriva priču
Na fotografiji vidimo pozornicu ispred općinske zgrade: okićenu jelku, Djeda Božićnjaka i razdraganu djecu, danas već odrasle ljude u četrdesetima i pedesetima. Prizor odiše optimizmom i nekom tihom radošću prijelomnog vremena. Dugo se nije znalo tko je bio „dobri djedica“ s fotografije.
Zahvaljujući Marici Tolić – odgovor je pronađen
Da nije bilo tete Marice Tolić, biogradske odgajateljice u mirovini, i njezine Spomen-knjige – 66 godina rada Dječjeg vrtića Biograd, identitet Djeda Božićnjaka iz 1989. vjerojatno bi ostao nepoznat.
Pogađate – bio je to Drago Krpina
Dobri djedica s pozornice bio je Drago Krpina.
U to vrijeme skromni učitelj iz Radošinovaca, koji je predavao u osnovnim školama na području Biograda te Svetog Filipa i Jakova. Već ubrzo potom postaje jedan od osnivača HDZ-a i šire poznat u javnosti nakon atentata na dr. Franju Tuđmana na skupu u Benkovcu 18. ožujka 1990. godine.
Iste godine, na parlamentarnim izborima, pobjeđuje kao kandidat HDZ-a za općine Benkovac, Knin i Biograd na Moru, a Hrvatski sabor bira ga za člana hrvatske delegacije u Skupštini SFRJ.
No u prosincu 1989. bio je – Djed Božićnjak u Biogradu. Datum je 28. prosinca 1989. godine, a mjesto radnje je pozornica ispred općinske zgrade u Biogradu na Moru. Scenu krasi božićno-novogodišnji ugođaj s okićenom jelkom, Djedom Božićnjakom i razdraganom djecom koji su danas odrasli ljudi u svojim četrdesetima i pedesetima.
Priredbe koje su obilježile jedno doba
U toj Maričinoj knjizi stoji zapis da je na prigodnoj blagdanskoj priredbi 1989. godine u dvorani Pučkog otvorenog učilišta Djed Božićnjak darovao mališane iz Biograda na Moru, a sve u organizaciji Društva „Naša djeca“.
Na stranici knjige doznajemo da su se božićne priredbe za djecu u tom prostoru održavale godinama. Posljednja priredba pod nazivom Božićne želje održana je 2009. godine. Detalj s te priredbe…
Time se zatvara jedan krug – od poluilegalnog Božića, preko prvog javnog Djeda Božićnjaka 1989., do vremena kad su božićne priredbe postale nešto sasvim uobičajeno. Pod uvjetom da imate prikladnu dvoranu.
Mali biogradski Božić, velika povijest
Ova fotografija nije samo uspomena. Ona je svjedočanstvo trenutka kad je Božić u Biogradu na Moru postao vidljiv, kad je izašao na pozornicu i najavio promjene koje su već bile na pragu.
