OBILJEŽENA 32. GODIŠNJICA POGIBIJE HEROJA DOMOVINSKOG RATA NA BRDU DEBELJAK KOD VRANE
U nedjelju, 4. svibnja 2025. godine, s početkom u 10:30 sati, dostojanstveno je obilježena 32. godišnjica pogibije četvorice hrvatskih branitelja – Šime Zelantova, Nikice Tomasova, Darka Dubravice i Ivana Vuljka – na brdu Debeljak iznad Vrane.
„Komemoracija je održana pod organizacijom Udruge branitelja i dragovoljaca Pakoštane na čelu s Borisom Bašićem, te Udruge dragovoljaca MUP-a i ZNG-a 1990./1991. pod predsjedanjem Tomislava Božića, uz moju malu potporu“, javlja Denis Brzić i nastavlja:
„Među okupljenima bili su dožupan Šime Vicković te bivši državni tajnik i sadašnji politički dužnosnik Josip Bilaver. Posebno mi je bilo drago vidjeti obitelj Nikice Tomasova – njegovu sestru Paulinu sa suprugom i obitelji, kao i suborca Nikolina iz Dobropoljane, koji je došao sa svojim prijateljima. Pozvana je i ostala rodbina, a razumijevanje je iskazano prema onima koji zbog emotivnih razloga nisu mogli prisustvovati, kao i prema obiteljima za koje nije poznat rodbinski trag.
Program sam vodio osobno, kao jedan od zapovjednika 53. domobranske bojne i dozapovjednik 134. domobranske pukovnije. U svom govoru osvrnuo sam se na stratešku važnost brda Debeljak, istaknuvši kako se upravo ovdje branila i sačuvala Hrvatska – spriječeno je presijecanje teritorija na potezu Biograd–Pakoštane.
Brdo Debeljak bilo je teško branjivo – sjeverna i zapadna strana omogućavale su protivniku da se kroz gustiš i niske visinske razlike neprimjetno približi na desetak metara i izvede diverzantski napad. S južne strane, put do vrha vodio je kroz šikaru i stjenovite grebene – od razine mora pa sve do 197,5 metara nadmorske visine koliko iznosi vrh Debeljaka.
Bili smo okruženi s tri strane:
- sa zapada brdom Petrim (253 m), glavnim neprijateljskim uporištem i topničkom osmatračnicom,
- ispred njega brdom Barakovača (211 m),
- sa sjevera s tri vrha Lukovnjaka (oko 200 m),
- sa sjeveroistoka brdima prema Zvirincu i uporištem Ljupćen (205 m),
- te s istoka područjem Miranja i Ceranja.
Na tom prostoru od oko 200 m² vrha brda pale su tisuće granata. 53. domobranska bojna zaposjela je Debeljak 22. siječnja 1993. u sklopu operacije “Maslenica”, potpuno bez zaklona. Iako je vojska ondje boravila još od srpnja 1992., tek tada su, pod stalnim granatiranjem, započeli inženjerski radovi – probijen je put do vrha, izgrađeni betonski bunkeri, komunikacije i skloništa.
Nažalost, kada je brdo konačno uređeno za sigurniji boravak, počela su stradanja. Dana 3. svibnja 1993. godine, u obrani Debeljaka poginuli su:
- Šime Zelantov iz Biograda,
- Darko Dubravica iz Biograda,
- Nikica Tomasov iz Dobropoljane (otok Pašman),
- Ivan Vuljak iz Crikvenice, podrijetlom iz Grižane – Belgrad.
Nakon mog govora, uslijedilo je odavanje počasti – najprije obiteljima poginulih, a potom i ratnim zapovjednicima: Denis Brzić (53. domobranska bojna), Renato Batur (zapovjednik IV. borbenog sektora), te Zlatko Barešić. Slijedilo je polaganje vijenaca i svijeća od strane udruga: organizatora Udruge branitelja i dragovoljaca Pakoštane, Udruge dragovoljaca MUP-a i ZNG-a 90./91., UVVPSDR Zadar (s predsjednikom Damirom Pešićem i suborcima), HVO Benkovac, UHDDR Benkovac, Udruga specijalne policije “Poskoci” (s Petrom Strmotom), te UHDDR Drage s Milanom Stojanovim i suborcima.
U dostojanstvenoj atmosferi, prisjetili smo se ne samo četvorice poginulih 3. svibnja 1993., već svih 11 mladića koji su dali život na ovom strateškom položaju, čime su svojim životima obranili ne samo brdo Debeljak – nego i domovinu Hrvatsku.
Vječna im slava i hvala.
OTKRIVENA SPOMEN-PLOČA JUNAKU DOMOVINSKOG RATA EDVARDU EDI MOROŽINU U PEĆINAMA KOD VRANE
Istoga dana, 4. svibnja 2025. godine, točno 33 godine nakon njegove pogibije, svečano je otkrivena spomen-ploča u području Pećine kod Vrane, u čast pokojnom suborcu Edvardu Edi Morožinu iz Biograda – pripadniku 134. brigade Biograd.
„Svečanost je održana u organizaciji Udruge branitelja i dragovoljaca Pakoštane pod predsjedanjem Borisa Bašića te Udruge dragovoljaca MUP-a i ZNG-a 1990./1991. koju predvodi Tomislav Božić, uz moju skromnu potporu. Program je, kao i uvijek dostojanstveno i emotivno, vodio Mijo Brkić.“, ističe Denis Brzić.
U svom uvodu posebno je pozdravio obitelj poginulog suborca: suprugu Milenu s kćeri Marijom, sestru Smilju Celent s obitelji, te rođaka Šimu s obitelji, kao i ostalu rodbinu. Prisutni su bili i načelnik Općine Pakoštane Milivoj Kurtov, dožupan Šime Vicković te bivši državni tajnik i sadašnji kandidat za župana Josip Bilaver. Posebno emotivan trenutak bio je dolazak našeg ratnog kolege i pjesnika Ante Nadomira Tadića Šutre, čiji su stihovi uklesani na spomen-ploči.
Počast su došle odati brojne braniteljske udruge: organizatori iz Pakoštana, Udruga MUP-a i ZNG-a 1990./1991., UVVPSDR Zadar s predsjednikom Damirom Pešićem i suborcima, Udruga HVO-a Benkovac, UHDDR Benkovac, Udruga specijalne policije “Poskoci” s Petrom Strmotom, UHDDR Drage s Milanom Stojanovim, te mnogi drugi suborci, rodbina i prijatelji.
„Nakon uvodnih riječi, svećenik je predvodio blagoslov i molitvu. Potom mi je dana riječ u svojstvu zapovjednika 53. domobranske bojne i dozapovjednika 134. brigade da okupljenima izložim ratne okolnosti i razloge zbog kojih smo odabrali lokaciju Pećina za postavljanje ploče – upravo mjesto odakle su naši minobacači 120 mm djelovali u studenom 1991.
Te večeri, 16. studenog 1991., započelo je žestoko granatiranje Vrane i okolnih mjesta. Naša postrojba odmah je reagirala i krenula na teren. Dva vozila – „Tamić“ s Danijelom Gagićem ovdje nazočnim i jednimTutom, te Renault 4 sa zapovjednikom Mariom Vitalijem i još petoricom suboraca – krenuli su u akciju. Nažalost, kod Maškovića Hana Renault 4 je pogođen neprijateljskom granatom.
U tom napadu teško su ranjeni: Sebastijan Adžić iz Pakoštana (kojem je prijetilo iskrvarenje i koji je kasnije izgubio nogu), Neven Bolanča (ranjen u glavu), Krsto Čirjak (ranjen u nogu), pokojni Grga Dubravko Belamarić (ranjen u leđa), te Edo Morožin (ranjen u ruku i rame). Tijekom evakuacije, vozilo u kojem se nalazio Edo doživjelo je prometnu nesreću kod ulaza u Park prirode Vransko jezero, pri čemu je Edo zadobio teške ozljede glave i pao u komu.
Prebačen je u zagrebačku bolnicu gdje je, nažalost, preminuo 1. siječnja 1992. godine. Pogreb s vojnim počastima održan je 6. siječnja u Biogradu na Moru. Obitelj Morožin ubrzo je doživjela još jednu tragediju – u prosincu 1991. od tuge je preminuo i Edin otac Petar.“, ispričao je Denis Brzić.
Spomen-ploča postavljena je na izletištu Pećine kako bi svi posjetitelji mogli zastati, pročitati stihove, odati počast i ne zaboraviti. Svoj govor Denis Brzić završio je riječima:
“Junače, bila ti vječna slava i hvala. Na nama je briga da tvoja žrtva i doprinos u Domovinskom ratu nikada ne budu zaboravljeni. Rođače i suborče, počivaj u miru Božjem.”
Nakon njega, suborac i ratni pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra izrecitirao je cijelu pjesmu “Bojovnikov Epitaf”, čiji su stihovi uklesani u ploču:
“Nemoj me nikad zanijekat, brate,
Niti se stidjet ove svete stijene!
Ja sam umro za Hrvatsku i za te,
Ti živi Hrvatsku i živi mene!”
Potom su pristupili svečanom otkrivanju ploče, zajedno sa suprugom Milenom, kćeri Marijom, sestrom Smiljom. Slijedilo je polaganje cvijeća i svijeća – najprije od obitelji, a zatim od ratnih zapovjednika Denisa Brzića, Renata Batura i Zlatka Barešića, te svih prisutnih braniteljskih udruga i predstavnika lokalne vlasti.
Svećenik Frane Bakija dao je odrješenje za duše preminulih. Potom smo svi sudjelovali na svetoj misi u crkvi Sv. Nedjelje u Vrani, a druženje je nastavljeno uz vojnički fažol i prisjećanje na dane ponosa i slave.
Neka vječno živi uspomena na Edvarda Edu Morožina, heroja Domovinskog rata.