Dobriša Cesarić (10. siječnja 1902., Požega – 18. prosinca 1980. Zagreb) bio je veliki hrvatski pjesnik i prevoditelj, omiljen pjesnik generacija osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Uz “Voćku”, čuvene su njegove pjesme “Pjesma mrtvog pjesnika”, “Mrtva luka”, “Balada iz predgrađa”, “Vagonaši”, “Kasna jesen” i mnoge druge. Cesarićeve su pjesme brižljivo dotjerane forme i jednostavna izraza. U njima je toliko obične istine, svakodnevnog iskustva i bliskosti uobičajenom izrazu da se i danas, 122 godine nakon pjesnikova rođenja, čitaju s oduševljenjem i razumijevanjem.
Listajući albume fotografija iz svoje mladosti Alberto Jeličić poslao nam je jednu zanimljivu fotografiju da je vidimo. Ovom fotografijom ovjekovječeno je gostovanje jednog od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena u Biogradu na Moru. Na vanjskom igralištu biogradske osnovne škole zabilježeno je njegovo druženje s učenicima literarne sekcije koju je vodila profesorica Majda Maksan.
Koja je ovo generacija, zacijelo ste se već zapitali. Odgovor na to pitanje dali su cijenjeni pratitelji naše Facebook stranice u vrijeme kad smo objavili ovu fotografiju i to baš oni koji se ovoga posjeta sjećaju ili su sami ovome posjetu i osobno nazočili.
Ovo je generacija rođenih 1965. godine.
Uz zahvalu Albertu Jeličiću na fotografiji uz poneku dvojbu otkrili su nam tko su učenici sa slavnim pjesnikom. Tako navode da su u gornjem redu s lijeva Snježana Bobić sada Bakija, drugi je Branimir Zorica, treća Silvana Brzić, Ružica Pavletić, Predrag Knez, uvaženi i poštovani pjesnik Dobriša Cesarić je u sredini, do njega Nataša Skazlić, profesorica Majda Maksan, Nataša Juraga, Melani Ajduković ili Danica Subotić. Donji red: Emilija Buča, Suzana Inić, učenik u sredini neprepoznatljiv je, do njega je Majdina kći Maja i do nje Žaklina Krstinić. Zbog uporabe blica prilikom snimanja stare fotografije ne možemo odgonetnuti tko su učenici koji u donjem redu čuče. Je li to Alberto? Ne možemo precizno navesti ni godinu u kojoj je fotografija nastala, već samo da je nastala ’70-ih godina prošlog stoljeća.
Danijel Katičin sjeća se i u komentarima navodi da je to njegova generacija, sjeća se da je bio na predavanju koje je učenicima pjesnik održao u prepunom holu u prizemlju. Sjeća se da je imao pripremljeno pitanje koje je njemu, kao jednom od odabranih učenika, nastavnica otisnula na papirići zadužila da se ti učenici jave i postave pjesniku kao da su ga sami osmislili. Sjeća se i goleme treme koju je osjećao, dok se samog fotografiranja više ne sjeća.
Tim više ova fotografija evocira uspomene na pjesnika kojeg su osobno imali prilike upoznati, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća. Čak i oni koji nisu redovno čitali lektiru ni pretjerano voljeli poeziju, sjetit će se Cesarićevih stihova: ‘Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše…’.
Nakon privilegije osobnog susreta s velikim pjesnikom tijekom odrastanja s oduševljenjem i razumijevanjem mogli su prihvatili njegovu poeziju jednostavnih istina i dubokih iskustava („Voćka poslije kiše“, „Oblak“, „Mrtva luka“), proživljenog, istinskog ljubavnog čuvstva („Povratak“, „Slutnja“, „Mala kavana“, „U svjetlosti“), iskrene čovječnosti i snažnog socijalnog protesta („Vagonaši“, „Mrtvačnica najbjednijih“, „Balada iz predgrađa“), čudesne, sudbinske povezanosti čovjeka s krajolikom i izmjenom godišnjih doba u njemu („Početak proljeća“, „Predjesenji dan“, „Jesenje jutro“, „Zapis o zimi“, „U suton“, „Mjesečina“).
Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske.