Mnogo je razloga da se posjeti Omiška Dinara znaju članovi Planinarskog društva Belveder iz Biograda na Moru. Štoviše, trojica iskusnih planinara: Tomislav Mitrović, Dalibor Matijević i Mario Štampalija, tajnik društva, ove nedjelje učinili su baš to. Priroda je ovdje izdašno kreativna, govore fotografije koje su nam poslali. Omiška Dinara jedinstveni je spoj planine, mora i rijeke, kombinacija kamena, borove šume, lijepih vidika i bogate kulturne baštine. I povijest ovog kraja izuzetno je zanimljiva. U malom prostoru je toliko puno ljepote, izazova i odredišta kojeg svakako treba posjetiti i u njega zaviriti.
Najbliži prilaz vozilom do odredišta je selo Borak, odnosno napušteni zaselak Čećuci, u koji se dolazi cestom iz Omiša odvojkom s magistrale kod vatrogasnog doma u Omišu tj. iz ulice Fošal u ulicu Vangrad nastavljajući ulicom Put Borka, koja je inače samo za osobna vozila jer je strma, uska i zavojita. Nakon parkiranja staza kreće građenom stazom uz ruševine kuća zaselka Čećuci, potom uz stare kamene suhozide koji odolijevaju zubu vremena. U početku staza vodi kroz visoku borovu šumu, a nakon toga prolazi desnim rubom šume do nagnute visoravni na Rašeljki. Tu se nalazi planinarsko sklonište.
Biogradski planinari predahnuli su u planinarskom skloništu poznatom kao „Luda kuća“, a koje su na 650 m nadmorske visine na Imberu iznad Omiša u predjelu Izvor na Omiškoj Dinari izgradili članovi Planinarskog društva Imber iz Omiša. U prizemlju kuće je blagovaonica, a u potkrovlju spavaonica s ležajevima. Pokraj „Lude kuće“, u malom udubljenju u stijeni, mali je izvor Borak. Nekih 50-ak m dalje, ispod prevjesne stijene nalazi se zanimljivo lovačko sklonište lovaca iz Borka s ognjištem u maloj polušpilji.
S ovog dijela uspona, kako su dobivali na visini, bio je sve ljepši pogled prema zapadu na Omiš, Poljičku planinu, Mosor… U nastavku uspon vodi kozjom stazom kroz stijenu do prostrane krševite zaravni Stražine, a nakon toga s kamena na kamen kroz makiju i nisko raslinje izlazi se na greben planine odakle se za 10-ak minuta stiže na sam vrh Omiške Dinare – Imber ili Kulu. Vidici s vrha su u svim smjerovima, posebno zanimljiv je pogled na mosorski vrh Kozik, Brač, priobalje, Biokovo, Mosor, Poljičku planinu, dio kanjona Cetine…Vrh je označen kamenim kupom s natpisom naziva vrha i nadmorskom visinom 863 m. U gromilu kamenja je postavljen drveni križ. Neposredno uz vrh ozidan je temelj za upisnu kutiju a u njega ugrađen i metalni planinarski žig.
Omiška Dinara, obalno gorje Dinarskog planinskog lanca ili Dinarida, kao što sam naziv govori – uzdiže se iznad Omiša. Ova relativno mala srednjo-dalmatinska planina duga je 16 km a široka 1 km, s najvišim vrhom Kulom 864 m. Proteže se od Omiša do planinskog prijevoja Dubci. Ona je prirodni nastavak Poljičke planine razdijeljene rijekom Cetinom u davnoj geološkoj prošlosti. Dok je sjeverni i sjeverozapadni dio planine strm i ograđen kanjonom Cetine, koji je dijeli od Mosora i Poljičke planine, južni i jugozapadni dio se postupno spušta do mora i veže s Biokovom na prijevoju Dubci kod Vruje. Pored mnogobrojnih planinarskih staza, visoke stijene kanjona Cetine poznata su penjališta u kojima se nalazi više od 50 smjerova različitih težina za slobodne penjače.