Kad imaš blago, bogat si čovjek. Kod nas se uvijek znalo što je blago i da to označava stado ovaca. Nije da nismo znali i za druga blaga, da nismo vidjeli, niti kad čuli za zlato, novac, safire, dijamante, nakit. Čuli smo, ali to je bilo samo to – zlato i ništa drugo. Možda vrijedno, možda lijepo, ali to nije bilo blago.
Imati blago značilo je imati sigurnost da ćete ti i tvoja obitelj preživjeti. Čim dođe ljeto, ovce se moraju strići i eto vune. A gdje ima vune ima i prediva i pletiva, siguran si za odjeću. Preko cijele godine je u kući bilo mlijeka, od viška mlijeka se pravio sir za jesenske i zimske dane. Blagdan si imao s čim proslaviti i što ispeći.
Ostala bi i mješina. Nije ona bila nešto posebno vrijedna, možda u današnjoj vrijednosti oko 50 kuna. Mogao si je prodati Ivi Pelaiću koji bi ih potom stavljao na tavan dalje sušiti pa kad ih dovoljno skupi, odvesti u Benkovac prodati u Kožaru. Ako ne Ivi Pelaiću, onda Ivi Klariću u Velim, ali je on lošije plaćao (ako se pitate koji Ive, onaj koji je na prikolici za agriom imao natpis KIV što je značilo Klarić Ive Velim). Znalo se dogoditi da neki mangupi vještiji u penjanju Ivi Pelaiću s tavana ukradu koju mješinu pa mu je opet prodaju.
Zapravo su sva naša seoska domaćinstva sve tamo do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila samodostatna – u pravom smislu riječi obiteljska poljoprivredno-stočarska gospodarstva.
Blago u polje ili u krš, u polju posaditi djetelinu za zimsku prehranu stada, kukuruz i pšenicu za potrebe druge živadi, vinograde za vino i rakiju. Ono malo novca što bi trebalo za trovarinu (to je bio namet u bivšoj državi za štetu koju stoka nanese šumi, danas se plaćaju poticaji za uzgoj stoke pa je opet ima stostruko manje nego nekad), poreze bi se dobilo prodajom vina, višanja, bajama, kadulje, janjaca.
Nisu u to doba ljudima zvonili satovi, ni mobiteli kraj glave i zvali na ustajanje kako bi stigli na vrijeme ‘na posao’ i tamo ostavljali svoje vrijeme na poslu kojeg odrađuju i za to na kraju dobivali novca jedva za preživljavanje. Nisu mobiteli, ali su zato pijetlovi kukurikali. Uvijek u isto vrijeme i pozivali na rad.
Može se s ove pozicije to činiti kao idila, kao nekakva sloboda koja se u ovim cipelama ne može dosanjati, ali u toj stvarnosti je bila riječ o doista napornom, teškom životu, ovisnom o vremenskim prilikama, o mrazu, o urodu, o dobroj ili lošoj godini. Svejedno su ljudi po cijele dane pjevali.
Pjevali bi u polju, pjevali bi u kršu, pjevali bi navečer. Nije se čula buka automobila, nisu treštali televizori, niti radija. Čulo se sve živo što se kreće i stvara zvuk. Ptice, zrikavci, pčele, stoka, ljudi, sve.
Stadosmo kod vune. E, najlakše je bilo ovce ostrići (i usput zaraditi koji ubod krpelja). Potom je trebalo vunu oprati, osušiti, provući kroz gargaše (izgledale su poput kuhinjske daske u koju su zabodene žice da se čine poput ogromnog žičanog češlja), onda s čistom vunom na preslicu pa vući jednom rukom vunu, drugom vrtjeti vreteno i praviti konac, pletivo. Nije bilo nebitno kako se vreteno vrti, kojom brzinom jer ne čini li se sve pravilno, neće ni pletivo biti dobro, na nekim mjestima će biti tanje, na drugim deblje.
Još bi se taj vuneni konac morao nekoliko puta izvrtjeti kako bi nastalo klupko, spremno za pletenje. A plesti s pletaćim iglama je valjalo znati. Tu se je vidjela prava vještina, znanje. Naravno, moja mater je bila najbolja u tom. Sve je znala isplesti, džemper, rukavice, čarape (vunene kalce). Jednom je odlučila kako će ona napraviti kuvertu. Do tad su se od vune uglavnom pravili sukanci, biljci (prekrivači za krevet), aljine (haljine za pastire), ali je ona htjela baš kuvertu! A kuverta, negdje je to valjda vidjela, je bio prekrivač od finije vune, tkan na tkalačkom stroju s vunom obojanom u različitim bojama,s preciznim uzorkom kvadrata i pravokutnika, niti u drugoj, trećoj boji između njih raznobojnih.
Valjalo je pripremiti nekoliko vreća čiste, oprane vune, sve to odnijeti do autobusa pa u Benkovac, a tamo je bila sva logistika. Od bojanja vune do tkanja kuverte.
Dakako, u tom važnom i prevažnom poslu sam sudjelovao i ja. A i nije mala stvar ići u Benkovac (bit će da sam išao u peti razred osnovne škole). Istovarili na benkovačkom kolodvoru vreće s vunom, mater otišla vidjeti s čim bismo to prebacili do kuće u kojoj je bojaonica. Ja sam ostao čuvati vreće s vunom. Ma ne zato što bi ih netko ukrao, nego eto, tako da ne izgleda kao ničije.
Ooo Dino, što ti radiš u Benkovcu, je li to trguješ s nečim? – ufff, pa to je direktor škole Božo Došen! Kako on zna moje ime, pomislih, pa od onoliko djece u školi kako to može znati, a i tek sam peti razred…Druže direktore (tako se moralo i to je bio red), evo čekam mater da dođe, dovezli smo vunu na bojanje. Bravo Dino, tako treba, reče Božo Došen i ode, a opet sve pazeći nekako na me sa strane dok mi mater nije došla.
(prije neki dan ću dobiti na posudbu dvije knjige Bože Došena, velikog čovjeka i velikog zaljubljenika u ovaj naš kraj, čovjeka koji je godine i godine truda uložio u skupljanje građe za svoje knjige u kojima ni na tren nije išao veličati sebe, već sve nas – naš zajednički zavičaj)
Za otprilike mjesec dana je kuverta bila gotova. S crvenim , modrim kockicama, prošarana žutim razdjelnicima, s kraljevskim resama na krajevima. Moja uporna mater je ostvarila svoj cilj, još jednom (nikad poslije kod drugih nisam vidio toliku usmjerenost prema zacrtanom cilju, toliko neodustajanje, samopouzdanje, sigurnost u ostvarenje).
Više od dvadeset godina je ta kuverta znala o jačoj zimi biti na krevetu roditelja, kasnije ju je majka prekrojila i stavila umjesto tepiha. I tako je preživjela desetak godina. Sveukupno više od 40!
Kuverta, mora da je bila previše stara, ne sjećam se kako i zašto ju je mater makla, možda bacila zbog istrošenosti.
Vrijeme sve troši. Stvari i ljude.
(Dino P.)