VELIKI PETAK
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Od pobjedonosnog dolaska, palminih i maslinovih grančica, za samo nekoliko dana dođosmo do obrata, do tuge i jada od mrziteljski nastrojenog svijeta, njegove uprave, njegovih tužitelja i krvnika.
Narod je vikao „Raspni ga“, narod je odabrao Barabu, na križ pribio pravednoga. Tek prigodno se našao Poncije Pilat da mu ispuni želju.
Pilat iz svoje uloge nije mogao, njegova krivnja je usputna. Farizeji su lukavi kreatori, oni koji su usadili svojim autoritetom puku misli o tomu što je dobro, što je zlo, tko je dobar, tko je zao.
Narod bira Barnabu. Sitnog lopova. Griješi još jednom. Prvi put kad vjeruje autoritetu. Drugi put kad postupa po zamisli autoriteta.
Na početku su stihovi pjesme Josipa Pupačića „Moj križ svejedno gori“.
Sjene velikih vojski, davnina, more, vjekovima pokopano svjetlo i rane otaca. Sve je tu. Stvarnost. Mi u njoj, nedošli niotkuda, sve nam se događa opet sad. Veliki petak traje li traje. Ne vidi mu se kraja.
Moj križ svejedno gori.
VELIKA SUBOTA
Dan je drugi. Sve što smo s nečinjenjem mogli, postigli smo. U stvari nismo postigli ništa dobroga. Zanijekati vlastitu savjest, zanijekati istinu i pravdu koje prepoznajemo u sebi i oko sebe od rođenja – nije veliko djelo. Uopće nije djelo. Nečinjenje i nedjelo, skoro da je isto.
Mi kao pojedinci smo odgovorni za stanje svijeta oko sebe puno više nego što mislimo. Jordan Peterson će reći: Suveren pojedinac, koji je budan i bdije nad svojom savješću, jest sila koja skupinu, nužnu strukturu koja upravlja normativnim društvenim odnosima, štiti od toga da postane slijepom i ubojitom.
Savjesni pojedinac štiti sebe i druge od toga da vlast postane slijepom i ubojitom!
Subota je. U grob položen nevini. Sad ćemo bdjeti?
Možda se u nekima probudila uspavana savjest. Drugi su je zakopali još dublje u sebe, da nikad ne izroni kako bi mogli pravdati sebe, spuštati pogled kad ugledaju nepravdu svakog sljedećeg puta; kako bi bili još manji, još neznatniji i skrasili se u svom kukavičluku.
Mi ne znamo kakva će svanuti nedjelja. Ne znamo hoće li svanuti Uskrs. Ako ipak svane, hoće li biti u nama ičega što uskrsnuti može?
Preuzeti odgovornost za svoju slobodu izbora je barem čin poštenja. Biramo slobodno, ali posljedice izbora ne biramo, one su date.
Zato što smo birali nečinjenje, posljedica je križ.
Sljedećeg puta ćemo izabrati što?
Što god izabrali, s izborom biramo istovremeno i posljedice. Barem to zapamtimo od Velike subote.
USKRS
Sokolovi mi smo! Malo je među nama onih kojima u životu sve teče glatko, koji su od rođenja preplaćeni na lagodan život. Većina nas hoda kroz doline suza, u znoju lica svog stvaramo, gradimo i radimo, usput pronađemo zrna, nekad i grozdove radosti.
Sidra naše stvarnosti, ono što nas drži za zemlju su tradicije; generacije starijih od nas čuvari su našeg naslijeđa, a mi smo slobodni biti djeca dok je njih.
Na našim kamenima krajputašima, onima koji omeđuju naše pute, su redom zapisani blagdani, praznici, svečanosti. Mi prolazimo, oni stoje i svjedoče, paze na nas.
Neki dani dolaze sigurno, godina je dovoljno duga da u nju stane sve nama bitno. Jedan dan ne dolazi s fiksnim, unaprijed zadanim datumom. Nije to slučajno. Namjerno je.
Svi dani su sigurni, osim Uskrsa.
Iako ćemo nekako već saznati kako se usklađuju mjesečeva mijena i proljetna ravnodnevica, otkriti kako se računa dan Uskrsa, nema garancije da ćemo uistinu doživjeti Uskrs.
Nema li što u nama uskrsnuti, nema ni Uskrsa za nas!
Do jučer smo mogli tugovati, žalovati za izgubljenim prilikama, mogli smo biti kukavice, a da nam to nitko ne zamjeri; mogli smo se skrivati i nijekati da poznamo pravednike i pravdu.
Od danas više nemamo na to pravo. Ne smijemo. Jer – izdat ćemo naslijeđe predaka, okrenut ćemo glavu od svoje vjere, odreći ćemo se vlastitih gena, postati bezoblična poslušna masa, ako se bojimo.
S Uskrsom nam dolazi pravo i obaveza biti hrabrima, biti sigurnima u božansku milost i pravdu kao nagradu za trude i muke, za istrajnost u življenju poštenog života, makar svi drugi krali, makar svi drugi nijekali pravednike i istinu – mi to ne smijemo i nećemo.
Sretan nam Uskrs!
Autor: Son of Alerik, hvala mu na prilogu