Novinski članak Večernjeg lista koji je pod naslovom „Topovsko-raketni napad na Biograd, Pakoštane i zadarsko zaleđe: Granate usmrtile ženu“ objavljen u četvrtak, 9. prosinca 1993. godine, svjedoči o ratnim uvjetima u kojima je preživljavalo civilno stanovništvo Biograda na Moru odnosno samo oni koji su tada, koncem kobne 1993. godine, imali više sreće.
Od početka prosinca do 7. prosinca 1993. godine žestoki topnički napadi na Biograd iz zaleđa postajali su učestaliji, a spomenuti članak koji potpisuje Elza Radulić-Toman govori i o okolnostima pogibije 40-godišnje Božene Jokić, koja se u Biogradu na Moru dogodila dva dana prije nego li je taj članak u Večernjem listu objavljen. Rane su još svježe i duboke…
Radi mlađih generacija podsjetit ćemo samo da bilo je to u vrijeme kada nije bilo brzog prijenosa podataka i portala, takozvanih pametnih telefona i društvenih mreža, pa su novinske vijesti u ratnim uvjetima kasnile dan, dva, donoseći tužne informacije, vijesti i izvješća s ratišta i pogođenih mjesta i gradova, kojih je u to vrijeme bilo mnogo i previše.
U predvečerje 7. prosinca 1993. godine agresor je u vrlo kratkom roku na Biograd ispalio “15 različitih projektila, uključujući i rakete “Oganj”. Bio je, dakle, utorak, 7. prosinca 1993. godine kada se ugasio život Božene Jokić rođene 1953. – ove žene u najboljim godinama, nečije supruge i majke, koja sa svojom obitelji nikada nije dočekala Novu 1994. godinu niti kraj rata, kojoj je smrt oduzela mogućnost, između svega ostaloga ono što mi danas imamo i normalno živimo, da podupire i prati odrastanje djeteta i vidi svoju unučad, da doživi duboku starost…
Iz članka Elze Radulić-Toman tako doznajemo da je toga nesretnoga dana u Biogradu padala kiša; i nebo je plakalo za njenom smrću.
Smrt Božene Jokić skrivile su granate koje je netko odlučio bacati po Biogradu na Moru, a da taj netko nikada nije odgovarao za nastalu štetu, niti za smrti koje su prouzročile, što je uistinu žalosno budući da nije teško danas doći do počinitelja i nalogodavaca ratnih zločina u kojima su na području Biograda na Moru stradavali civili.
U Večernjem listu 9. prosinca 1993. godine ostalo je zabilježeno sljedeće:
„ZADAR – Biograđani su proživjeli još jedan pakao. U utorak navečer oko 19 sati na taj bezbroj puta razarani grad sručila se prava kiša granata. Uz brojne topovske projektile na središte Biograda pale su i četiri rakete iz sustava „oganj“.
„Bio je to pravi pakao. Iako smo naviknuli, bilo je strašno, sve se lomilo, rušilo, tu blizu nas. Čudo je da nije više ljudi poginulo.“ – iznosili su Biograđani, još vidno uzbuđeni, svoje dojmove u srijedu ujutro dok su raščišćavali ruševine.
U silovitom četničkom napadu poginula je Božena Jokić (40). Šteta je golema, nemjerljiva. U isto vrijeme zlikovci su susjedne Pakoštane tukli teškim topništvom. Srećom, tamo žrtava nije bilo.
Napadi na ta dva najnapadanija mjesta u Hrvatskoj dogodili su se nakon cjelodnevne topničke vatre po cijelome slobodnom dijelu zadarsko-biogradskog zaleđa. Počeli su u utorak oko 8 sati kada su četnici minobacačima i tenkovima tukli Kašić i susjedni Islam Grčki, te najsjeverniji dio zadarskog bojišta. Oko podne desetak minobacačkih projektila ispaljeno je na Radašinovce kod Biograda. Napadi su nastavljeni i poslijepodne; četnicima nije zasmetala ni kiša koja je u to vrijeme padala. A onda su navečer zastrašujućom paljbom napadnuti Biograd i Pakoštane. Večer je protekla u topničkim napadima na sva mjesta zadarskog zaleđa – Suhovare, Poličnik, Galovac, Goricu, Debeljak, Zemunik Donji, Kašić, Paljuv…
Paljba je prestala kasno noću, no bojište je mirovalo samo do 7 sati, kada su započeli novi napadi. Najprije, kao što je već uobičajeno, na Kašić i Paljuv. Stoga je i cijelu srijedu pučanstvo ugroženih područja bilo na oprezu.“
Kao podsjetnik na ovaj nemili događaj, gore citirani članak objavljen je kao slikovni prilog i u tiskanom izdanju „Vojne povijesti, magazina za vojnu povijest u izdanju Večernjeg lista:
Riječ je o siječanjskom broju 106. objavljenom početkom 2020. godine na stranici 42.-oj, a čije izdanje smo uredno najavili na našim mrežnim stranicama. Naime, u dva nastavka na velikom broju stranica autori priloga za Vojnu povijest pokušavali su dati odgovore na pitanja poput onih neshvatljivih – zašto je Biograd na Moru, kao jedan maleni obalni grad u dužem razdoblju tijekom Domovinskog rata bio jedna od najviše napadanih meta srpskog topništva.
Suvišno je, ali u današnje vrijeme valjda potrebno, napomenuti da je svrha objavljivanja priloga o civilnim i vojnim žrtvama Domovinskog rata na našim mrežnim stranicama isključivo odavanje dužne počasti i pijeteta prema njima, na što nedužne žrtve imaju potpuno pravo a njih nije nemali broj.
Uz napomenu da žrtve nisu samo broj posebno naglašavamo da one imaju svoje osobne podatke, ime i prezime, nadnevke rođenja i smrti, da one nikako ne smiju biti zaboravljene. Dakle, kao što svake godine odajemo počast žrtvama u Hirošimi i Nagasakiju, tako smo dužni odavati počast i našim poginulim sugrađanima u Domovinskom ratu.
Na spomen ploči poginulima biogradskog kraja, koja se nalazi u parku na biogradskoj rivi kod zgrade Gradske uprave, navodi se: „U agresiji na Biogradsko područje poginulo je 11 osoba i 35 hrvatskih branitelja“. Poginule osobe iz natpisa bile su nedužne hrvatske civilne i vojne žrtve, ponavljamo – one imaju svoje ime i prezime, a među njima je, nažalost, poginula Božena Jokić.
Pod naslovom „Spomen ploča o stradanju Biograda u ratu“ u članku od 16. siječnja 2012. godine Zadarski list je između ostalog zabilježio i okolnosti postavljanja ove spomen ploče sljedećim rečenicama:
„Na biogradskoj rivi, u parku ispred zgrade biogradske Gradske uprave, potom je otkrivena Spomen ploča u povodu 20. godišnjice međunarodnog priznanja države Hrvatske. Ploča govori o stradanju grada Biograda u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. Postavljanje ploče pokrenuo je Inicijativni odbor građana Biograda – Hrvatska sloga s prijateljima. Odbor čine predsjednik Petar Vulelija, Dražen Samardžić, Marinko Katuša i Zvonimir Pandžić, a Katušina tvrtka je ploču i darovala.
– Ova spomen ploča govori istinu o stradanju hrvatske kulturne baštine, materijalnih dobara i naroda koji se na svojem tlu obranio i izborio za slobodu i nezavisnost, istaknuo je Draženko Samardžić.
Na ploči je ucrtan plan grada Biograda s nastalim oštećenjima i rušenjima. U navedenom razdoblju na biogradskom području poginulo je 11 civila i 35 branitelja. U raketnom napadu 14. lipnja 1993. godine poginulo je još pet mladih osoba, dok je sedam teže ranjeno. Spomen ploču njima u čast otkrio je biogradski gradonačelnik Ivan Knez, a blagoslovio župnik don Zdenko Milić.“
Korisnik YouTube-a video snimkom zabilježio je postavljanje ovog spomenika:
Dokumentarne snimke velikih materijalnih šteta iz 1993. godine, a koje su u Biogradu na Moru nastale nakon granatiranja grada, uglavnom na civilnim objektima, krovovima, fasadama kuća, plovilima, automobilima možemo vidjeti u sljedećim izvornim snimkama Igora Dominisa.
Tako ćemo u videu naslovljenom “Biograd u Domovinskom ratu, 4. dio Dokumentarni film “Suza u oku” Igora Dominisa” vidjeti očajne i nemoćne ljude koji sve to nijemo promatraju i nastoje ublažiti ili sanirati ratnu štetu. Između ostalog, u Domovinskom ratu u Biogradu na Moru razornim projektilima pogođena je i osnovna škola, što se jasno vidi ovdje na snimci koja je datirana 17. svibnja 1993. godine, kao i hotel “Ilirija” na snimci od 28. kolovoza 1993. godine. Zbrajanje velike materijalne štete nastavilo se i u rujnu 1993. godine, pa tako vidimo snimke grada od 17. rujna 1993. i zgradu Ortopedske bolnice tj. u kakvom stanju je bila dana 22. rujna 1993. godine. Biogradska tržnica oštećena je u napadu 6. listopada 1993. godine, iste godine, 5. prosinca 1993. godine zabilježeno je oštećenje gradskog kolodvora, stambenih zgrada…8. prosinca 1993. nastaju nove štete na obiteljskim kućama….
Izvori: Vojna povijest, siječanj 2020. broj 106., Večernji list, Zadarski list
Fotografija: R. Dragović – Posljedice granatiranja Biograda 1993. godine