Knjiga „Epigrami biogradski i drugi“ iz ’30-ih godina prošlog stoljeća

Knjižicu „Epigrami biogradski i drugi“ autora R. F. Magjera iz 1934. godine, objavljenu u nakladi i tisku Grafičkog zavoda E. Vitaliani i sin iz Šibenika, pronašli smo u digitalnom izdanju u digitalnoj knjižnici Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. Uz knjižicu iz mnoštva fotografija koje se nalazi u ditaliziranoj građi knjižnice pod nazivom „Književna baština R. F. Magjera“,odabrali smo jednu koja je snimljena u Biogradu na Moru.

Naime, istraživali smo život i djelo autora biogradskih epigrama i tako u ovoj bogatoj riznici naišli na fotografiju iz prve polovice (’30.-ih ili ’40-ih godina) prošlog stoljeća, a koja je nama bila zanimljiva samim time što je nastala na biogradskoj plaži Soline.

Na fotografiji su slovenski pjesnik Oton Župančić i R. F. Magjer (desno).

Autor knjige „Epigrami biogradski i drugi“ je Rudolfo Franjin Magjer (Zemun, 1884. – Osijek, 1954.). Živio je u Osijeku od najranije mladosti, gdje je završio Učiteljsku školu. Radio je u Valpovu i Šljivoševcima kao učitelj, zatim u Osijeku kao pedagog, publicist i književnik. Pisao je pjesme, pripovjetke, publicistiku, epigrame i aforizme. Bio je promicatelj hrvatske i slavonske književnosti i kulture.

Aktivni stvaralački rad Magjera najvećim dijelom bio je u periodu od 1905. do 1934. godine. Od 1909. godine vodio je Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku usmjerenim na hrvatsku knjigu i hrvatski jezik, što je u ono vrijeme bila prva i jedina udruga pisaca te vrste. Bio je pokretač i urednik časopisa Jeka od Osijeka, pokrenuo je dječji časopis Milodarke (koji je izašao u svega 5 brojeva) te izdavao almanah Mi.

Sudeći po epigramima biogradskim, bio je dobar poznavatelj prilika u Biogradu na Moru. Knjižica o kojoj govorimo sadrži 44 stranice i cijela je posvećena ocu biogradskog turizma i velikom graditelju V. M. Karaganjanu. Izdvajamo jedan epigram nazvan po njemu, a glasi:

Dobro hoćeš svima, kao brat nam stari,

Na grudi, gdje nekoć naši neimari

Gradili su dom svoj, što bi, bez potrebe

Srušili, da mogu i da nije . . . Tebe.

Znakovito, već tada, 1934. godine dalo se naslutiti i u neku ruku najavljeno je rušenje jednog od Karaganjanovih zdanja, koje se u konačnici 35 godina kasnije i ostvarilo  –  1968. godine, kada je u Biogradu na Moru srušen stari hotel “Ilirija”.

Pretpostavljamo da se u Biogradu na Moru Magjer redovito odmarao, jer osim epigrama i veza s Karaganjanom, druge poveznice nismo našli.

Svoje epigrame objavljivao je Magjer tridesetih godina prošlog stoljeća i u „Narodnoj tribuni“, šibenskom listu koji je u periodu od 1933. do 1941. godine izlazio pod različitim nazivima: „Narodna tribuna“, „Odbrana“, „Nova tribuna“. Bilo je ovo glasilo jugoslavenskog integralizma koje je izlazilo najprije kao tjednik i polutjednik, a zatim tri puta tjedno, a od 1937. godine osam mjeseci i kao dnevnik.

Mjesto predgovora knjižici o biogradskim epigramima potpisuje inicijalima B.J.K. U izvornom obliku prenosimo ga ovdje u cijelosti:

„Epigram je za pjesnika najsigurnije obranbeno sredstvo, ubojito oružje protiv neprijatelja, a carski dar čime namiruje svoje vjerovnike i daje priznanje onima, koji to zavrjeđuju.

Uočivši sve ovo, daje epigram fiziognomiju pjesnikova života i rada, osvjetljuje njegovu borbu i nastojanje, šta više i njegove prikrivene misli i osjećaje, koji nikada ne bi inače došli do jačega izražaja.

Od rimskoga pjesnika Marciala, duševnoga tvorca epigrama, do danas, razmjerno se je slabo razvila epigramatika s jednostavnoga razloga, što za ovu vrst poezije treba imati naročitih sposobnosti: duha i kratkoću u izricanju izvjesne karakteristike ili sentancije. Bit će, da je to glavni razlog, što su se epigramatikom bavili i svjetski, pa i naši pjesnici, samo onako usput.

U hrvatskoj književnosti jače je zarezao Stanko Vraz i A. G. Matoš, a djelomično dr Vinko Lozovina, koji je u toj stvari napisao predgovor Magjerovoj knjizi „Rukovet Epigrama“ god. 1918.

Sam Magjer kod nas je osamljena pojava, lako reprezentant slavonskih književnika kao pisac „Zapisaka sa sela“ i predstavnik kranjčevizma sa svojim ,,Porivima“, on je danas i najozbiljniji i najplodniji predstavnik jugoslavenske savremene epigramatike.

Njegovi su epigrami razasuti u svim njegovim pjesničkim djelima („Novi Zvuci“ 1912, „Poezija i proza“ 1923, „Iz prošlosti i sadašnjosti“ 1928), a sada, osim „Biogradskih i drugih epigrama“, izlaze četiri velika ciklusa. Jedan objelodanjuje beogradska „Narodna prosveta“ (Učiteljski epigrami), a drugi mariborska „Građanska Škola“ (Nastavnički epigrami), dok Osječki I Vinkovački epigrami izlaze u mjesnim novinama (Osječke Novosti, Vinkovački Glasnik, Narodni Glas).

Istaknuti valja, da su Epigrami biogradski i drugi izlazili, a izlaze i dalje u „Narodnoj Tribuni“ u Šibeniku.

Uvaži li se, da se većina naših javnih radnika rekrutira među školnicima, to će ova četiri ciklusa predočiti čitavu našu idejnu kulturu u Jugoslaviji.

Svakako je to jedan zamjeran rad, koji je književni i umjetnički dobitak za modernu našu književnost.

Budući da je naš epigramista u svim svojim pjesničkim radovima daleko od svake ličnosti i sitničavosti, dobivamo jedno simpatično naziranje u ovoj knjizi o krajevima i ljudima uz obalu plavoga našega Jadrana iz pera čovjeka sa one široke i plodne ravne Slavonije, koju je ovjekovječio u svojim klasičnim „Zapiscima sa sela“.

Već ovo zaslužuje od sviju nas našu hvalu i naše naročito iskreno priznanje.

Prva je knjiga dovršena, ona je pred nama, pa ju valja prolistavati i . . . čitati.“

Uz minimalne izmjene (npr. složeno slovo „dj“ koje se tada upotrebljavalo pišemo kao đ), za naše čitatelje prenosimo neke epigrame biogradske:

Biograd

Kažu, da na Rivi ostatak bedema

Tvojeg drevnog grada i danas još stoji

I Karnarutića dom je jedro sjeme

Za onog, što knjigom listove sve broji;

Tek ljudi su ljudi, pa za prošlost slabo

I mare i brinu;

To je zato, što se više cijeni tuđe,

Kost baca sin . . . sinu.

Vransko jezero

Ti si stari svjedok prošastije slave,

Gdje se preturilo štošta, što nas boli

Od davnina. Tu je i Mletački lave

Zagrcnuo, a da nikad ne preboli . . .

Tvoja pola slatka, a po voda slana

Danas pjesmu našu bljeska uzbibana.

Soline

Od jutra do mraka tu se brčka, kupa,

Na suncu uživa i po moru lupa,

Pa Jadran sve skače. Dnevno tako plije

Sve odreda. A u dalji: Prošlost . . . snije.

Ribari

Kada noć orarkne i tišina sjedne,

Tih se mir povlači sa neba do mora:

Bliješte do u na dno trake nedogledne

Užarenog svijetla, pa bez razgovora

Svom slatkoćom vabe, gdje se život krije.

Onda teda negda i mreža zacvili

II od svega ništa i ko da je nije,

Dok umor i čemer bezutješni krili . . .

Greben

Osamljen i pust je, kao panj u šumi,

Brazdama išaran prošlost gleda mrtvu,

A u srši puca kam i gordo šumi,

Pa kad mu omrkne : vreba svoju . . . žrtvu.

Osti

Plamena svjitiljka sa hiljadu svijeća

Baca žute trake do na dno sred mora

I sve, što je živo, na mrtvaca sjeća,

Pa tek na čas samo trza se, kad sunu

Osti, kao koplje, da u srcu vora

Zgrabe žrtvu psovkom, što ribari kunu.

Kažo Perković

Kao mrav sveđ tvoja marna duša k u p i:

Svaki kamen, svaki spomen na grad prošli,

Gdje su naši prvi kraljevi nam došli,

A za hvalu često o te drcne šuša,

Onako s visoka. Sva sreća, što tmuša,

Baš brbljavca često po zubima lupi!

Bura

Sve uz fićuk broji časove i sate,

Šetajući teško po dugomu putu,

Gdje se roče Hale, što sa nesna pate,

Da zavitla slrasno svu orgiju ljutu.

Lađa

Kao gospar mora po pučini šeta

I valove reže. Pred lukom sirena Oglasi se.

Vreva. Mnoštvo čeka svijeta.

Sad ii kane bijelo ii crnina sfuri,

A žuljava ruka na palubi žuri.

Onda opet muk i tišina sanena.

Biograđanin

Pjeva i kad spava, s nerada na logu,

Bez velikih želja dost mu: , Fala Bogu!“

Jovo Šeat

Gdje god treba: prezes, tajnik ili radnik,

Što će temelj dati, pa da društvo žive —

Onda drže tebe. Kulturni si patnik,

Pa umjesto hvale, dost da svi te . . . krive.

Mladen Kovačev

Muku muči naš načelnik

Grada Biograda,

Štošta smišlja, štošta snuje,

Vodovod ga blaži;

Sad još samo, da gdje para

Za sve to istraži,

Pa će blagostanje svuda:

Krizu da savlada . . .

Milan Zečević

Ti si prvi našo prijateljske veze,

Pa u Biogradu goste dočekao,

A iz Slavonije. Radi dobre meze

Bog ti čitav niz je kolonija dao.

Jadransko more

Kao biser suza milo nam je svima,

Kao ljubav prva svu slast daje pravu

I zadnjem sirotu. Samo tvoji vali

Varava su samrt za san i za . . . javu.

Smokva

Kada sunce žeže: ti si melem hlada..

Kada zoriš: hrana, što blaži i sladi,

Pa i sirotani kus kuse tvog slada

Preko svih ograda,

Kud se veru . . . mladi.

Riva

Noć, zvijezde i svijetlo u jedno se slijeva

Pa u moru odraz plije i zrcali,

Dok po putu mladež pjevucka i pjeva,

A kad stigne kući : srcem ko da pali…

Posmrtna želja

Ako umrem tu u gradu Biogradu,

Gdje i danas Vile kolo povest znadu,

A vi onda mrtvog pokopajte mene

Posred Jankolovca, gdje stado ovaca:

Gleda drevnu priču starinskih boraca,

Rosnu travu pase, da mi s Velebita

Plavet šapće mile moje uspomene

Ikavštinom mekom o prošlosti  „svita“.

Mularija

Krpa do zakrpe, pa dronjci sve vise

Preko ispucanih i nogu i ruku,

Što u neba vise

Upiru svoj pogled, kada muče muku

I praznog želuca traže svoju luku,

Gdje se bira

Bez obzira

I ne pita je l’ ga srce vuklo,

Već besvijesno tjera mak na konac

Prema onoj: kud puklo, da puklo . . .

Adolf Makale

Kao druzi mi smo pero naoštrili

I u »Pobratimu“ proizvode duha

Svojem rodu dali. Što smo nekoć snili,

Sad je za sve java. Nije grana suha.

Sv. Anastazija

Kao morska vila i noću i danju

Vedar posmijeh truniš sa prijestola svoga

Na sve strane. Tvoj drug: nebo plavo gore,

Dole: Konal dugi i Jadransko more

Šaptaju ti himnu velebnu sa loga,

Gdje vihor i bura uspavljaju sanju

I kad brod krstari

I kad s valom tone

I kad luta posred Morske vasione . . .

Vino

Okrepa i obijest i kletva i pjesma

I lijek i otrov jeste tvoja , . . česma.

Pumpe *)

Noći o ponoći, kad se iskre zvijezde,

Glasaju se svojim glasom promuklijem

Ko bez sape. A po danu na njem jezde

Klipani i tovar, pa u magareta

Savija se šija i rebro pucketa

Uz prijetnju: Brže, jer ću, da te bijem!

Plaža

Šumica, obala i Jadransko more,

U daljini Konal, gradići i gore

Bjelasaju svojom plaveti, što oku

Dočarava sve, što vodu u duboku

Odsijeva. A što je tu na životu:

Uživa na suncu s valovima mekim,

Bez truna pomisli na jad i Golgotu,

Dok srca sveđ hlepte carstvom za dalekim . .

Vječni stražar

Šaka ljudi, al su srca vruća,

Malo nas je, ali svi smo divi,

Jer junaštvo od uranka ključa,

Budan Rod za Kralja i Dom živi.

A to more

I te gore:

Bedemi su naši čvrsti,

Što će slomit tuđe prsti

I kad paka štogod snuju,

Pa i buru i oluju . . .

Hubert knez Borelli

Dvadesetpet ljeta načelnik si bio

I svom rodu sve najljepše izgradio,

Što je djelotvorno i miljarde vrijedi;

Za života ti si trajniji od mjedi

Sebi sagradio vječni spomenik,

Pa će zato svuda,

Gdje je rodna gruda,

U sve vijeke svijetao bit tvoj lik !

Prof. Joško Batinica

Prebiro si dosta starih pergamena,

Izmučio oči, pa i samu pamet,

Za sreću svog Roda, dragih uspomena

I majčicu Povijest i Svijeta zamet,

Gdje se vazda radi, a na svoju štetu,

A gdje tek Priroda u svojemu lijetu

Carsku plaću daje. Ta će za Te biti

Nepjevana pjesma, što grob vazda kiti!

Don Krsto Stošić

Ti si stari borac za poriječje Krke,

Folkloru i šibeničku katedralu,

Te za svijetlog dana i za noći mrke

Smišljaš sve najbolje, a uz zlatnu palu,

Što ti ko putokaz svijetli u svem radu,

Pa si vazda vedar u osame skladu.

Ante Petravić

Kao pjesnik svaka pjesma vrijedi zlata,

A kao književni kritik i nebrata

Postavljaš na pravo i njegovo mjesto.

Zato ti je Parnas uvijek čist prijesto.

Roko Pelicarić

Kroz godine mnoge, a uz prijegor teški,

Pošumljivao si krš i prag Soline,

Pa sad muku tvoju i napor viteški

Drugi bere, a da tvoje ne zna . . . ime.

Serenada

Svake noći, kada ponoć pane,

Dokoni se povlače sa nesna,

Pa pjevanjem duše uzdrhtane

Pozdrav nose. Komu?! Nitko ne zna.

Dalmatinac

Nagao je i pun vedrine i zbilje,

Kao morski vali, krš i gorde špilje;

Voli djecu i brak, al voli i vino,

A kletvom se bori za sve drugo ino . . .

Bocun

Opleten si pomno i sa sviju strana,

Bijela halja crni duh i tijelo krije,

Što se katkad često i previše smije,

Dok u kući čeljad kune zaplakana.

Barka

Kao svilno perce zibaš se na plaži,

Lagana si pjena, što drhti i trese;

Sad ako te vjetrić i u dalj ponese,

Pa zalutaš, kažu, da to ljubav traži . . .

Molo

Most života ti si, što dva svijeta spaja,

Koji vrevu dana i sanju razdvaja;

Brodolomcu: spas i ljepša za sve nada,

Tvrdo krilo onom, što u borbi . . . pada.

Zaravecchia

Barbar ti je snažno izranio tijelo,

Popalio sav grad*) i plašt carski s njime,

Te pepel sasuo u mrtvačko velo A na koncu promijenio još . . . ime.

Ivo Pelicarić

U doba sveopćeg materijalizma,

Gdje za sebe svatko i misli i radi,

Ti si duh najsvjetlijeg idejalizma,

Koji, žrtvujući, Dom Sokolstva gradi

I pomaže sve, što narod diže, krijepi,

Zato si nam uzor i mecena lijepi.

Dr Vinko Lozovina

Ti si Izo Lanov, drug mog epigrama

Još iz mladih dana, kad se je pjesmama

Gradila sva povijest i sreća svog Roda,

Koju danas ruše diugovi nezvani.

Al što zato! Vijek će narodnoga goda

Biti, kraj svih zala, makar bio sam,

I ljepši će jednoć osvanuti dani,

A podstrek će dati baš Tvoj . . . Epigram.

Vicko Dorbić

Ko rakova djeca pošli smo u svijet

I tu sa životom stali, svatko za se,

Pa kud koji. Sada kTebi moj lijet

Hrli, pa da Čovjek jesi, neka zna se

Petar Strpić i Ante Karlovac

Po zanatu vi ste baš na dlaku jedno,

Uz to darežljive i ruke i srca,

Gdje ključa i vrije najživijija krvca,

A obadva rado more nedogledno

Svojom barkom dnevno do dna zamutite.

Zato si epigram taj sad . . . podijelite!

Kamenite ograde

Oluji i buri prkosite smjelo,

Kao vječni čuvar, nikad što ne preda

Pred neprijateljem. Obraz čist i čelo

Put neba vam krili i zloći se ne da,

Već čekate s vjerom, poput starog Joba

Hoće l’ doći novo i još bolje d o b a — —

Vjekoslav Stjepan Marun

Lice ti je kao kamen opaljeno,

Ali duša mekan vosak, radna pčela,

Što od cvijeta k cvijetu lijeće, ko vreteno

Neumorno, a tek da bude . . . vidjela,

Na čemu se povijest gradi,

Kuća drži i sveđ mladi.

Miloš Šupuk

Kad čitam ti ime : ja se sjećam druga,

Što je vazda znao dovesti u sklad:

I m udrost i glazbu, pa sred svojeg luga

Uživati, ali i d rugom dat . . . slad.

Sat

Kao kršno brdo nepomično stojiš

I besčutno kucaj za kucajem brojiš,

Bez obzira. A u doli i u gori

Smijeh i plač vrh zemlje bezbrižno žubori,

Krka

Kao bijeli galeb, što Jadranom lijeće:

T voje yole režu uzduž i poprijeko

Pjenušaste vale i do cilja stižu

Lovorovim vijencem, da pobjedu nižu,

Sve jednu za drugom. Neuvelo cvijeće

Tvoju aureolu kiti na daleko

Desetljetni život, burnog sred vidika,

Pa si nas svih ponos i najljepša dika!

Dr M. J. Dominis

Zdravi duh sveđ gajiš u zdravom tijelu,

Kao takav ti si na svakom posijelu,

Gdje se pravi sport sa premišljajem nijeti,

A ne da se baca lopta ili veslo,

Ko što mnogi čine. Radno tvoje geslo

„Krkom“ na sve strane Jugoslavijom leti.

Dr Filip Marušić

Ti si liječnik srca, što suzu svud brišeš,

Gdje se bolest javlja. Razumijem zato

Zapise, gdje rukom drhtavijom pišeš

I vidim, gdje nebo dar svoj sipa na to.

Leo Šupuk

Tvoj duh kao „Ročnik“ vaselenom leti,

P a smišlja i snuje za Jugoslaviju

Sve, što kida „krizu“ i radinost sveti,

A sam o da narod diže se i krijepi

I provede život borbom ko san lijepi.

1. Seat

Po starom slavenskom lijepom običaju:

Tvoj gostinjac svakog pod krov prima rado

I što treba daje. Putnici to znaju,

P a se k tebi jati i staro i mlado.

Za nagradu

Pjesnik, koji dom svoj i grli i ljubi,

Drhće nad svim, što je

Satko carstvo svoje,

Sve komad po komad: krov, i nebo… gubi

Tragedija života

Prvu gorku čašu: pije se, da pije,

Drugu času guta i sa suzom lije,

A kad treća čaša dosegne do usti —

Bez riječi se preda i ko kamen pusti.

Uz Jadransko more

I kršem i kamom svud je ipatosano,’

Samo tu i tamo bijeli galeb vije

oaza koja, što je svima znano.

. . . Dalmacija sva je zemlja poezije.

Ferijalna kolonija

Rakova su djeca, dosad raštrkana,

Skupila u jednu kuću i kućište,

Pa sad himnom slave, sred sunčanog dana

I More i Sunce i skromno Skrovište,

Gdje vrije i ključa život, koji mami,

Samo Pjesnik liru trza u osami. . .

Maestral

Kao što su drugi i ja sam te čeko,

Pa i dočekao. A kad došli dani,

Gdje se do dna pije i misli daleko:

Zaborav je bila hvala za san rani.

Jadranska Straža

Smišljaš pute, staze i ravne bogaze,

Pa da vile Jug naš dragaju i maze,

A na sreću Kralja i sve Otadžbine

I svima sve ljepši dan sa suncem sine.

Ljudevit Čić

Na tebi se vidi kršni kam i Lika,

Jer što radiš sve je kao isklesano;

Pravi si nam Soko i prosvjetna dika,

Koja radom dnevno rani bogodano.

Rokovac

To je tvoje pravo ime za sve vijeke

I nikoje drugo. Tuškanac je tebi

Pravi brat po krvi i Biograd ne bi

Nizašto te dao, a iz svoje Meke.

Slava nek je zato vječna tvojem tvorcu :

Pelicariću, tom narodnomu borcu!

Dr Špiro Šeat

Viđao si i još danas viđaš rane,

A da ni u snu ne pitaš: tko, ni šta su

Tvoji bolesnici. Spomenem li dane,

Kad je rat razaro: onda tvojem glasu

Mnogi naši ljudi daše hvalu pravu,

Jer si im od smrti izbavio . . . glavu.

Matija Gal

Kao stražar bdiješ, dok se drugi voza,

Al zato u duši baštovan sveđ roza

Spokojstvo, da svoje vršio si djelo

I onda, kad drugi

Svojoj noćnoj drugi:

Sipa laž, a svoje tromo pita tijelo.

Liburnia

Na daleko ti si bila svuda znana,

Sa bogatstva tvoga, gdje je išarana

Najčistijim zlatom putem travka svaka,

Nanizana nižu mjesta svakojaka,

A ljudi ko dren su. Danas tvoje ime

Naslov je gostinjcu, što se kiti njime.

Kamen na putu

Ti si iznikao, ko i cvijet što niče,

Samo što tvoj oštrac šuti, a ne kliče

Ni onda, kad budak sa teretom svojim frca

Sve iskru za iskrom i runi se tvoja krvca,

Ruši dom i svijet i prijesto,

Da napraviš drugom . . . mjesto.

Hamilkar E. Vitaliani

Dobru stvar i knjigu ti si pomagao,

Sad je l’ štampa bila nesretna ii sretna,

Kuburiš svakako, a da nijesi znao :

Danas pravi pazar . . . lopta nogometna.

Don Frane Bulić

Dnevno nađeš koji naš drevni spomenik

Iz prošlosti našijeh praotaca starih;

Ovjekovječio si tako i svoj lik,

Pa sad svi dom imaju tvoji neimari.

Dr G. Roglić

Mislio sam uvijek, da je srca malo

Tamo, gdje nož reže i ljuta se trava

Još na ljuću ranu meće. Sad je palo

U dio mi, pa me osvjedočava

Tvoja plemenita duša, da još ima

Poezije čiste među . . . Ijekovima.

Josip Jeličic

Pun si snažne volje i što dobro niže,

Zaio nek ti polet duh u plavet diže,

Gdje se rijetko stiže;

Ali kad se ide: k cilju dođeš bliže!

Jugo

Kao čovjek mlad, kad ljubav očekuje,

Pa u svom snatrenju mekan sag prostire,

Tako tebe Majka Zemlja dočekuje,

Kad joj lice miješ i gasiš duplire . . .

Stjepan Mimica

Nježan si u duši kao Maestral,

Srce ti je toplo ko Jadranski val,

Kad ge Jugo njiše i slavujev lug,

A nada sve:svima drag i mio…drug.

Don Marko Vežic

Znam da često misliš : Zaboravio j e —-

A kad tamo moj epigram baš sad poje,

Da se za nas sprema novi dom i doba,

Gdje će prijateljstvo živit . . . preko groba;

Tu ćemo u božjem miru zapisivat

Selo. Pa dok pjevam, ti ćeš moći . . . pivat.

Don Niko Marinković

Život nam je često krut, pa ništa ne da,

Baš ni zere kruha. U takovom trenu

Čovjek glavom lupa, glavinja i preda

I proklinje— je li? — čak i… uspomenu.

Buba mara

Zlatna si kad letiš, zlatna kada sijedaš,

Tek prljav je svijet, što ga zlatna . , . gledaš.

Proseko

Daj mi čašu, pa da zaboravim svijet

I kroz vino gledam, kako pupi cvijet,

Čime ću da kitim svoj čemer i tugu,

A onda zaprosit samrt kao drugu!

Rak

Ono, što je anđel na zemlji i nebu,

To si ti u moru, gdje se mirijada

Nametnica bani. Zato samo živi,

A kad nečovjek se pojavi sred vala:

Nemoj da ga štediš, nego usred sala

Uštini, pa neka barem na čas strada!

Meduza

Gledam tvoju lijepu kapu narančastu,

Kako, kao nebo, što zemlju pokriva

Vrh valova plije morska oka siva,

Pa žalim, da tako i buru nam tmastu

Ne zastreš bar časom:

Šutnje svojim glasom…

Školjka

Sudbina je ista : stan si beskućniku

Ko i čovjek, koji nije svoj na svome,

Nego tuđu kliku

Služi, je li, Dome?!

Zalutali gosti

Na moru se često nađu, a u dvoje,

Pa se tu anjica*) i brčka i skače,

Ko da su mladenci, što si milo poje…

A kod kuće: Dom sa Mališani plače.

Ovce

Vi ste ponajbolji druzi ovog kraja,

Gdje se Jug i Sjever nikad ne razdvaja,

Već meketom vašim i javlja i glasa,

Da još stari Bog tu živi sred talasa…

Mate Ujević

Kao soko-ptica tvoje misli lete

Na sve strane. Duh je svijetao vazda,

Pa hrvatsku knjigu — kao dobar gazda —

Vodiš pravim putem do konačne mete

Don Ilija Ujević

Ti si piso, kako treba da se piše,

Pa će Dokonice ostat spomen trajan

U hrvatskoj knjizi. Da je toga više

I moj bi epigram zapis bio sjajan.

Nedjelko Sabatini-Subotić

Za pravdu se boriš, istinu i krjepost,

A zar ne znaš, jadan, da nam je sva Ijepost

U muzeje zašla? Pođi odmah tamo,

Ali prije svega: Da ti duh sputamo !

Ante Lukačić

Svojemu si radu ponajljepše dao

I u neumrli vijenac cvijeće svio

Što i danas buji. Dobar put si znao

Za svakoga naći. Učitelj si b io !

Cisterna

Svaki dan te vuku i natežu jadnu

Kao dijete granu, kao vjetar cvijeće,

A ipak baš ti si za sirotu gladnu

Okrjepa i život, dnevna luka sreće.

Jakov Tomasović

Ti si uvijek : čovjek i idealista,

Za narod svoj: pravi vazda optimista,

Za se, kad što primaš, crni pesimista,

A za druga: tvoja duša vijek je … čista.

Ostatale epigrame pročitajte izravno u knjižici OVDJE.