Probudiš se, možda si nešto lijepo sanjao, možda manje lijepo, svejedno je – izblijedit će sjećanje na snove s buđenjem. Ono što te čeka vani nije radost. U “zatvoru” si.
Nemaš propusnicu. Ne smiješ nigdje. Policija uokolo, a svatko tko se kreće je “kriminalac”.
Možeš upaliti TV i priključiti sebe na izvor straha, svoju dozu drito u vene..
Možeš se zavaravati da je ovo privremeno stanje koje će brzo proći, nakon kojeg slijedi povratak na staro.
Opet ćemo ujutro na kavu.
Koji promašen život! Nisi niti toliko bio sposoban u prethodnom životu da bi bio članom Stožera civilne zaštite, kamo li šefom Stožera.
Ne ideš na posao. Hoćeš li izdržati do kraja mjeseca sa zalihama, s novcem?
Što ako dobiješ otkaz i umjesto onog koji zarađuje postaneš onaj koji čeka minimalac poput prosjaka?
Što ako se počnu gomilati nestašice i drugih artikala, a ne samo maski, kvasca, wc papira?
Još malo straha.
Preživjet ćemo.
Osim ako nas ne ubije virus. Neće valjda.
Povratak na staro? Isplati li se? Ponovo gledati kako se potpisuju aneksi ugovora i prelijeva javni novac u privatni džep? Gledati kako nas vozaju ukrug lukavi dok se rugaju s nama?
Mislimo li se vraćati na staro, bolje je da ostanemo tu gdje jesmo. Ni tamo, ni amo.
Poput one dvojice koji su čekali Godota, a on nikako da dođe…tako možemo i dalje čekati nešto.
Život provesti u čekanju boljih vremena.
Možda će doći. Kao i Godot.
Autor: Son of Alerik, hvala mu na prilogu 🙂
Naslovna fotografija/ilustracija: Pixabay