Izložba „Ruski emigranti u kontekstu hrvatske znanosti i kulture“ u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru predstavljena je biogradskoj javnosti početkom ožujka ove godine. Cilj ove izložbe bio je prikazati život emigranata iz Rusije u razdoblju između 1920. i 1940. godine prošlog stoljeća te široj javnosti predstaviti najistaknutije pojedince čija su djela trajno ugrađena u hrvatsku znanost, povijest i kulturu.
U organizaciji lokalnog biogradskog muzeja, Državnog arhiva u Zadru i udruge „Vernisaž“ te pokroviteljstvom Grada Biograda na Moru, izložba posvećena povijesti naseljavanja ruskih emigranata na naše prostore između dva svjetska rata i njhovu doprinosu razvoju hrvatske znanosti i kulture izvukla je na površinu jedno ime značajno za Biograd na Moru i okolicu: Karaganjan, Vagan Melik (Urmija, 25. ožujka 1889. – Azerbejdžan – Beograd 21. ožujka 1977.).
Ovaj rođeni Armenac bio je poslovni čovjek, diplomirani inžinjer građevine, građevinar, a po pasiji i hotelijer. Da bismo shvatili njegov doprinos i značaj za razvoj biogradskog turizma i grada u cjelini u prvoj polovici prošlog stoljeća, u nastavku više o njemu i njegovom djelu.
Karaganjan, Vagan Melik, tijekom revolucija u Rusiji sudjelovao je u ruskoj carskoj vojsci, a potom je pristupio protuboljševičkim snagama (tzv. Bijeloj armiji) pod zapovjedništvom generala Denikina. Nakon što se s vojskom generala Wrangela povukao preko Krima, stigao je u Srbiju, gdje je potom najvjerojatnije osnovao građevinsku tvrtku, sa sjedištem u Prištini, u koju je zapošljavao radnike s juga Srbije. Sa prelazimo na njegovo djelovanje u Hrvatskoj.
Nakon što je Oblasni odbor za Sjevernu Dalmaciju Primorske banovine donio odluku o gradnji Banovinske bolnice u Biogradu (budući se Zadar sa svojom bolnicom nalazio pod talijanskom upravom) za izvođača radova izabran je Vagan Melik Karaganjan. Gradnju Banovinske bolnice započeo je 1932. godine, a dovršio već sljedeće, 1933. godine.
Nakon završetka izgradnje i otvaranja Banovinske bolnice u Biogradu, Karaganjan je odlučio ostati u Biogradu i uložiti svoj vlastiti kapital u daljnju izgradnju grada. Najprije kupuje terene od biogradskih obitelji Tolić i to redom: Pave Tolić, Mile Tolić, Petra Tolić i Aleksandar Tolić. Sagradio im je četiri kuće na tzv. putu bolnice (današnja Zadarska ulica), a zatim gradi kuće obitelji Josipa Tolića i Tome Šenjade na tzv. putu Solina.
Na zemljištu koje se u Biogradu nazivalo „Tolićevo gumno“, prema vlasnicima – obitelji Tolić, dana 5. veljače 1933. godine Karaganjan započinje gradnju hotela Ilirija.
Za Biograd i njegovu neposrednu okolicu ovaj entuzijast svojedobno je govorio: „Ja ću od Biograda stvoriti jugoslavensku Nicu, mondeno ljetovalište međunarodnog značenja.“
Hotel Ilirija svečano je otvoren 5. svibnja 1934. godine, već godinu dana nakon započete gradnje. Bio je to prvi moderni hotel od neprocjenjivog značaja za razvoj turizma – ne samo za područje Biograda, nego za čitavu Sjevernu Dalmaciju.
U trenutku otvaranja hotel je imao 140 prvorazrednih, komfornih soba s ukupno 200 ležaja, posebne apartmane s toplom i hladnom vodom, lift, vlastitu električnu centralu, dvije velike krovne terase za sunčanje s tuševima, velike krovne verande s krevetima za veće turističke grupe, veliku restauraciju, vrt i kavanu, pet garaža za automobile, brijačnicu, trafiku, papirnicu s galanterijskim i foto-potrepštinama, telefon… Pred hotelom je bilo hotelsko kupalište za plivače i djecu, a u izgradnji je bilo i tenisko igralište u šumi kraj mora.
U hotelu Ilirija održavali su se koncerti i druge priredbe kulturnog i promotivnog karaktera. Tako je u Iliriji u više navrata nastupala Zinka Kunc, operna diva svjetskog glasa, Branislav Nušić, čuveni srpski komediograf, ali i brojni drugi kulturnjaci, u ono vrijeme glasoviti domaći i strani glazbenici i pjevači svjetskog glasa. U hotelu su odsjedali ministri jugoslavenske vlade, diplomati i bogata klijentela.
Na otočiću Katarini, na njegovom sjevernom dijelu, namjeravao je Karaganjan izgraditi igračnicu te u Biograd podići još hotela za bogatiju klijentelu.
Tijekom 1934. godine Karaganjan je od biogradske općine kupio električnu centralu te je njezinim tehničkim usavršavanjem elektrificirao Biograd i okolicu, uključujući i produljenje električne mreže sve do Banovinske bolnice (od 1934. do 1935. godine).
Osim što je sagradio hotel Iliriju i Banovinsku bolnicu, Karaganjan je dobio na licitaciji i ovlaštenje za dogradnju antimalarične stanice u kojoj je izrađeno i prvo javno kupatilo. Njegovim zalaganjem osnovano je i Društvo za proljepšavanje mjesta i unapređenje turizma „Soline“.
Karaganjan je sagradio i darovao biogradskom društvu „Sokol“ ljetno sletište za održavanje raznih manifestacija, zbog čega je, ali i zbog svojih cjelokupnih zasluga za razvoj Biograda, od strane biogradske općine čak bio proglašen i za počasnog građanina.
Angažirao se i oko osnivanja Veslačkog kluba u Biogradu, te je bio njegov prvi predsjednik.
Kako je bio pripadnik Armenske apostolske crkve, u Biogradu je bio na čelu odbora za izgradnju pravoslavne crkve, koja je trebala biti izgrađena u bizantskom stilu.
Uz bavljenje hotelijerstvom, Karaganjan je posjedovao dionice raznih rudarskih kompanija na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije, a imao je utjecaja na cjelokupno građevinarstvo.
Njegova velika ljubav bila je Ivica (Iva) Čeprilo, rođena 1910. godine, koja je najvjerojatnije bila zaposlena kao djelatnica hotela Ilirija tijekom restrukturiranja 1938. godine. Iako nisu bili u braku i nisu imali djece, ona ga je pratila sve do njegove smrti 1977. godine, te su zajedno i sahranjeni.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Karaganjanu je konfisciran hotel te su ga Talijani prvo pretvorili u svoje ljetovalište, a potom u bolnicu za vojne ranjenike.
Po završetku Drugog svjetskog rata, 1945. godine, Karaganjan biva uhićen, pritvoren u istražnom zatvoru te je optužen za špekulaciju i privrednu sabotažu. Presudom u lipnju 1945. godine konfiscirana mu je sva imovina, osuđen je na deset godina prisilnog rada i gubitak svih građanskih prava na vrijeme od sedam godina nakon izdržavanja kazne.
Na ovu presudu Karaganjan se žalio, te mu je kazna smanjena na sedam godina prisilnog rada. Na prisilni rad upućen je u radni logor koji se nalazio u Vrani, na tamošnjem bivšem kraljevstvom poljoprivrednom dobru i sjedištu kraljevske ergele. Nakon odsluženja kazne Karaganjan je odselio s Ivicom (Ivom) Čeprilo, koja ga je vjerno čekala, u Beograd, gdje je i preminuo 1977. godine.
Prema usmenim svjedočanstvima, Karaganjan je ostao vjeran svom armenskom podrijetlu te je sudjelovao u radu armenske zajednice u Beogradu i bio među njezinim istaknutijim članovima.
U Biograd je ponovno došao 1971. godine, nekoliko godina prije smrti, na otvorenje novog hotela Ilirija, koji je podignut na mjestu starog hotela, koji je srušen 1969. godine.
Izvor: Zavičajni muzej Biograd na Moru, Udruga za predstavljanje kulturne baštine ruskog govornog područja „VENISAŽ“, Hvarska 6a, Zagreb, (tel. 01 6787 703, e-mail: udrugavernisaz@gmail.com)