Nakon što je službeno potvrđena vijest da je Niko Kovač postao trener minhenskog Bayerna za iduću sezonu, ponovno su aktualizirani svi detalji o slavnim Hrvatima koji su ispisali povijest ovog bavarskog diva. U posljednjih 55 godina Kovač je tek treći Hrvat na klupi Bayerna, jednog od vodećih njemačkih klubova. Prije njega vodili su ga Zlatko Čajkovski i Branko Zebec. Oni su velikani hrvatskog nogometa postali još za vrijeme svojih igračkih karijera, a slavu hrvatskog nogometa nastavili su prenositi i kao treneri u Njemačkoj. Također nije fraza nego povijesna činjenica da su upravo Čajkovski i Zebec kao treneri stvoritelji velikog Bayerna. No malo je poznato da je prvi Hrvat koji je ikada zaigrao za njemačkog nogometnog velikana Bayerna iz Munchena, s kojim je 1967. godine osvojio Kup pobjedničkih kupova, zapravo iz Biograda na Moru i zvao se Ante Vučkov (1938.-2017.).
Cijela ova zanimljiva nogometna priča započela je 1. srpnja 1938. godine u Biogradu na Moru, kada je Ante Vučkov rođen. U Biogradu na Moru proveo je Ante Vučkov cijelo svoje djetinjstvo i veliki dio mladenaštva i naposljetku svoje posljednje dane. U djetinjstvu i svojoj ranoj mladosti gdjekad bi s društvom po ulicama Biograda naguravao loptu, ali veliki zeleni travnjaci činili su se tada Vučkovu kao daleki i teško ostvarivi snovi.
U Biogradu je Ante Vučkov završio osnovnu školu, a nakon osnovne krenuo je u Split na zanat. Kao dvadesetogodišnjak odslužio je tada obavezni vojni rok, a njegova igra s loptom postaje ozbiljnija. Iz Splita je krenuo igrati u Brčko, pa u Zenicu, pa u Karlovac….da bi mu naposljetku stigao poziv tada prvoligaša, zagrebačke Trešnjevke. Za Trešnjevku je igrao centarfora i odigrao dvije sezone te s njom nastupio u dvjema utakmicama Kupa velesajamskih gradova 1963./64. godine protiv portugalskog Belenensesa, nakon kojih je Trešnjevka ispala iz daljnjeg natjecanja. Nakon punih godinu i pol dana igranja za Trešnjevku, Vučkov je htio i znao da može i mora više, no bio je ograničen. Naime u bivšoj državi igrači do 27. godine života nisu smjeli ići igrati u inozemstvo. O iznimno talentiranom Vučkovu glas se već do tada bio proširio izvan granica zemlje, a on je strpljivo čekao svoju priliku. Kada je napunio dob da može otići u inozemstvo, krenuo je u Stuttgart (tada SR Njemačka). Prema savjetima koje je dobio od svog prijatelja i imenjaka Ante Dujmovića, koji se tada prihvatio njegove inozemne nogometne karijere, u Stuttgartu se nije dugo zadržao. Bila je sezona 1965./66. godine, kada je Vučkov započeo trenirati s velikanima njemačkog nogometa i terene za trening dijeliti sa slavnim imenima kao što su Franz Beckenbauer, Joseph “Sepp” Maier, Gerd Müller…
U početku je tek dva mjeseca proveo na treninzima tada drugoligaškog kluba koji je vodio legendarni Zagrepčanin Zlatko Čajkovski Čik.
”O Čiku imam samo riječi hvale, bio je zaista izuzetan čovjek i vrhunski trener. Imao sam i menadžera Antu Dujmovića, on me nagovorio da ne odem u Stuttgart kako sam prvotno htio, nego me odveo u Bayern. Ponudio me tadašnjem direktoru Schwanu, a on mi je na stol stavio ugovor koji se ne odbija”, govorio je svojedobno Vučkov. Prisjećao se Čajkovskog kao iznimnog čovjeka i vrhunskog trenera, što njegovi rezultati danas uvjerljivo i potvrđuju.
Rijetki zapravo danas uopće i znaju da je upravo Ante Vučkov iz Biograda na Moru bio prvi Hrvat i prvi inozemni igrač koji je 1965. godine, kao pojačanje, zaigrao za minhenski FC Bayern. I upravo je te 1965. godine krenuo Bayernov uzlazni put prema uspjehu. Iz druge su prešli u prvu ligu, a ono što je uslijedilo manje od dvije godine kasnije rijetko je tko mogao očekivati. Tako reći Bavarci su se preko noći etablirali kao vrhunska momčad kojoj nijedna prepreka nije prevelika i nijedan cilj nedostižan. Osvojili su treće mjesto u domaćem prvenstvu, a 1966. i 1967. osvajaju njemački kup. U proljeće 1967. godine u Frankfurtu, u utakmici protiv Glasgow Rangersa, osvojili su i Kup pobjednika kupova.
Centarfor s pokrićem, Vučkov je bio igrač kakav je i čovjek. Samozatajan na prvu, ali uvijek spreman na šalu, što je u dosta slučajeva iskakalo iz gabarita poznate njemačke stege i discipline. Treninge igrači većinom nisu imali pod nadzorom glavnog ili pomoćnog trenera. Na jednom od prvih treninga Vučkov je došao na travnjak, a zelena trava kao da ga je podsjetila na biogradski dom iz kojeg je davno otišao. Skinuo je jaknu, izuo kopačke i ispružio se koliko je dug i širok na mekani zeleni tapet, zatvorio oči i nasmiješio se.
”Nekad se podrazumijevalo da mi igrači sami organiziramo trčanje i istezanje. Na jednom od prvih treninga izuo sam kopačke i kratko legao na travnjak da se odmorim, a Beckenbauer je dotrčao i viknuo: ”Vučkov, lauf”. Bio sam omiljen među suigračima, a bio sam prijatelj s Gerdom i Franzom. Zapravo, jedini smo Beckenbauer i ja znali kvalitetno loptu štopati na prsa ili nogom, svi ostali su znali samo trčati. Mullera je bilo smiješno gledati onako debeljuškastog, no igrao je jako dobro” (iz intervjua koji je Vučkov 2015. godine dao za Goal)
Za Bayern je Vučkov odigrao samo jednu utakmicu. Jednim je od 21 igrača Bayerna koji je samo jednom nastupio, postigavši doduše jedan pogodak, kao jedini od te skupine. To mu je uspjelo 12. veljače 1966. (22. kolo), kad je Bayern kod kuće s 2:1 pobijedio SC Tasmania 1900 Berlin, a pogodak Vučkova bio je za 2:0 u 59. minuti.
„Bilo je to dobro vrijeme svi smo stvarno imali osjećaj da se događa nešto bitno s našim životima. Ja nikad nisam imao osjećaj da je nogomet veći od života kako to neki kažu. To je igra. Radovao sam se svakom golu ali nikad nisam pretjerivao. Osvajanje velikog trofeja nije tada bilo kao sada. Uostalom, mladi ljudi drukčije se nose s takvim stvarima“ (iz intervjua koji je pred kraj života dao za Zadarki list
Događaj koji je bio presudan za nastavak njegove karijere zbio se godinu prije velikih slavlja. Ozljeda koju je zadobio i koja ga je na pola godine makla s travnjaka zbila se 22. veljače 1966. godine. U drugoj su mu utakmici divljački slomili nogu, nasilnije nego što je jedan engleski nogometaš slomio nogu Eduardu da Silvi 23. veljače 2008. godine.
„U prvoj bundesligaškoj utakmici protiv Berlina dao sam gol, u drugoj, u Karslruheu, još jedan i to je bio kraj. Na toj utakmici suparnički igrač slomio mi je nogu. Bio je to otvoreni prijelom, nešto slično kao Eduardov.“, prisjećao se Vučkov.
U Bayernu je ostao dvije sezone. 22. veljače 1966. godine na utakmici protiv Karlsruhea, igrač “s puno snage i premalo mozga” uklizao mu je u nogu i slomio mu kost.
Svjedok toga događaja, menadžer Ante Dujmić, kaže kako je to bio najstravičniji prijelom na njemačkim travnjacima. Stopalo je visjelo na tankoj niti.
Ante Vučkov bio je u to vrijeme, 1965. godine, najskuplji igrač Bayerna, iako on sam visinu ugovora medijima nikada nije želio otkriti, zna se da je bio skuplji i od Franza Beckenbauera, Gerda Müllera i Seppa Maiera! Ante Dujmić otkriva:
„Ante je imao mjesečnu plaću 16 000 njemačkih maraka, više od Franza Beckenbauera, Gerda Müllera i Seppa Maiera! Toliko je primao do isteka ugovora 1967. godine. Oporavak je trajao mjesecima, dovoljno da izgubi poziciju u momčadi. Vučkov, koji nakon teške ozljede više nije bio isti igrač, imao je 28 godina, a Gerd Müller bio je zvijezda u usponu. Ante je tek povremeno ulazio u prvu momčad, a bio je među osvajačima kupa 1966. godine.“
Dva je tjedna Vučkov ležao u bolnici te se još pola godine oporavljao. Nikad više nije bio igrač kakav je bio.
Opisao je stanje igrača kojem se tako slomi noga. Prema njegovim riječima:
“Pojavi se dotad nepoznati strah, preveliki oprez, kao da se čovjek ne može dovoljno opustiti dok igra. Jednostavno, to više nije to.”
Nakon dvije sezone u Bayernu, prešao je 1967./68. u Nizozemsku, u drugoligaški PEC Zwolle, za koji nije nijednom nastupio.
Iako je igrao za veliki Bayern, Vučkov u vrijeme svoje nogometne karijere nikada nije zaigrao niti za Dinamo, niti za Hajduk, niti za reprezentaciju. Jednom je dobio priliku zaigrati za reprezentaciju bivše države, no odbio je poziv.
”Nisam volio stegu. Odbio sam poziv da branim boje Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine. Znao sam da bih morao biti u režimu, a ja sam bio pušač, volio piti i zabaviti se. Naravno, u Munchenu sam bio discipliran i pazio na takve stvari.”, objasnio je.
Godinama je odbijao i ponude trenerskog mjesta biogradskog HNK Primorca, jer je smatrao da igrači tamo nemaju ni osnovne uvjete za rad, pa tako nije mogao ni on raditi kao trener. Živeći samozatajno, posljednje godine života proveo je na relaciji Biograd – Zagreb. Svake godine oko Božića odlazio bi u München na svečani domjenak kluba. U Biogradu je provodio pola godine, a ostalu polovicu u supruginom rodnom Zagrebu. Živio je povučenim životom, družio se s prijateljima, čitao novine i gledao nogomet.
Većina ljudi u njegovu okruženju nije znala za njegovu veliku priču o uspjehu na nogometnim terenima. Slučaj s ljudima iz pokrajine Bavarska i šire od toga bio je potpuno drukčiji.
”U Hrvatskoj me ne poznaje mnogo ljudi, no cijene me i pamte Nijemci. Često od navijača poštom dobijem svoju fotografiju s povratnicom, a oni samo traže da im se potpišem na poleđini i vratim sliku”, svojedobno je izjavio Vučkov.
Preminuo je u rujnu 2017. godine, 7. rujna pokopan u rodnom Biogradu na Moru.