U ugodnom ambijentu Balun Lounge Bara u Biograd na Moru, mjestu gdje se svakodnevno uz kavu i razgovor susreću ljudi iz grada i okolice, gotovo je postalo uobičajeno sresti i jedno zanimljivo lice iz naše nacionalne nogometne prošlosti – Bernarda Barnjaka. Svi koji ga poznaju znaju ga i po nadimku Beni, toplom imenu koje savršeno odražava njegovu pristupačnost i prijateljsku narav. Upravo ove subote ondje smo ga primijetili, u društvu prijatelja iz svijeta lokalnog nogometa. Upoznali smo ga opuštenog, nasmijanog i potpuno uklopljenog u svakodnevicu koja ni po čemu ne otkriva koliko je njegova životna priča slojevita, neobična i vrijedna da je ispričamo.
Riječ je o bivšem igraču Hajduka iz Splita, nekada velikom talentu koji je krajem osamdesetih stigao na Poljud s ozbiljnim očekivanjima, ali i s karakterom koji ga nikada nije vodio linijom manjeg otpora, nego putem na kojem su se isprepletali uspjesi, impulzivne odluke i trenuci zbog kojih njegova karijera danas djeluje gotovo filmski. Ovaj čovjek danas živi mirno, daleko od svjetla reflektora i nekadašnje slave.
Bio je u društvu prijatelja iz lokalnog nogometa, opušten, nasmijan i potpuno nenametljiv, kao netko tko ne nosi teret prošlosti na ramenima, iako bi za to imao itekako razloga, jer njegova priča nije samo sportska, nego duboko ljudska, prožeta velikim usponima, teškim padovima i trenucima koji mijenjaju sve.
Bernard Beni Barnjak je u Hajduk stigao krajem osamdesetih kao igrač od kojeg se očekivalo puno, možda i previše, jer je već tada imao sve ono što krasi velike, i brzinu, i tehniku i hrabrost u igri, ali i karakter koji ga je kroz karijeru jednako često dizao i rušio, budući da nikada nije znao igrati na sigurno niti raditi kompromise koji bi ga možda odveli dalje nego što je stigao.
Njegov nogometni put vodio ga je od FK Sarajevo (1985. – 1989.), gdje je napravio prve velike korake, preko Hajduka (1989. – 1990.), pa dalje u inozemstvo, Castellón (1990.) u Španjolskoj, zatim povratak u Sarajevo (1991.), pa portugalski Famalicão (1991. – 1994.), grčki Apollon Smyrnis (1994. – 1996.) i Paniliakos (1996. – 1998.). I iako ta lista klubova na papiru izgleda kao jedna solidna i respektabilna međunarodna karijera, iza nje se krije puno više od statistike. Svaki klub nosio je neku svoju priču, svoje borbe, svoje odluke koje nisu uvijek bile lake, a koje su proizišle iz srca ovog velikog igrača.
Prava vrijednost njegove priče krije se u svemu onome što se događalo između tih redaka, u odlukama koje nisu uvijek bile racionalne, ali su uvijek bile iskrene. Tijekom karijere imao je nekoliko operacija koljena, što je dodatno otežalo njegovu profesionalnu putanju, ali nikada nije ugasilo njegovu strast prema nogometu.
I upravo taj karakter, ta njegova tvrdoglava iskrenost prema sebi, obilježila je njegov put, ali i odredila njegov odnos prema nogometu. Pa tako i danas, kada govori o Hajduku, ne skriva emocije, ali ni realnost, jer smatra da klub i dalje ima ono najvažnije, ogromnu podršku i identitet, ali da mu nedostaje kontinuitet i stabilnost koji bi tu energiju pretvorili u konkretan rezultat, odnosno titulu koju navijači toliko dugo čekaju.
Zanimljivo je i da ga navijači nisu zaboravili, pa mu tako svake godine na Facebook stranici Hajduk kroz povijest redovito čestitaju rođendan, uz podsjetnik na njegov doprinos klubu:
“SRITAN ROĐENDAN BERNARD BARNJAK, 1. svibnja 1965., Sarajevo
Za Hajduk je odigrao 37 utakmica i postigao 8 zgoditaka.”
I dok takvi podsjetnici čuvaju njegov nogometni trag, njegov život izvan terena nosi puno dublju priču.
Koliko god nogomet bio važan dio njegove priče, pravi preokret dogodio se izvan terena, u trenutku koji mu je potpuno promijenio životni smjer, kada mu je prva supruga tragično stradala u prometnoj nesreći, nakon čega, kako sam kaže, više ništa nije bilo isto, jer takav gubitak briše sve planove, sve ambicije i sve ono što si do tada gradio.
Unatoč tome što je kroz karijeru zaradio oko milijun i pol njemačkih maraka, izgradio kuće i imao vlastiti posao, taj ga je događaj odveo u teško životno razdoblje, obilježeno gubitkom, nesigurnošću i dugotrajnim traženjem izlaza, koje je na kraju završilo potpunim financijskim slomom i odlaskom u Švedsku, gdje je kod obitelji pronašao priliku za novi početak. Ovo je možda bio najteži mogući pad za nekoga tko je nekad živio život profesionalnog sportaša.
Iz tog razdoblja uspio se izvući tek kada je otišao u Švedsku, kod obitelji, gdje je upoznao svoju današnju suprugu, s kojom je već više od 17 godina, i upravo s njom započeo novu, mirniju životnu fazu koja ga je na kraju dovela na more, u Sveti Filip i Jakov, prvo mjesto pokraj Biograda, gdje danas živi u miru, daleko od velikih nogometnih priča i svjetla reflektora, ali očito bliže svemu što mu je oduvijek bilo važno i čemu je oduvijek težio.
Kako i sam kaže, danas živi skromno, ali ugodno, okružen prijateljima, bez potrebe da išta dokazuje ili mijenja, svjestan svojih pogrešaka iz igračke karijere, ali i činjenice da se prošlost ne može vratiti, niti ispraviti, što njegovoj priči daje onu rijetku dozu iskrenosti koju danas rijetko susrećemo.
I možda je baš zato taj susret u “Balunu” imao neku posebnu težinu, jer nije to bio susret s “bivšim nogometašem”, nego s čovjekom koji je prošao gotovo sve krajnosti koje život može ponuditi i na kraju pronašao ono što mnogi nikada ne uspiju – naći svoj mir.
U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri titulama, trofejima, novcem i slavom, priča Bernarda Benija Barnjaka podsjeća da postoji i drugačiji put, da postoje i neke tiše, ali jednako vrijedne pobjede. Te pobjede ne vide se na semaforu i ne slave se na naslovnicama, nego se osjete u svakodnevnim trenucima, u miru koji pronađeš, u ljudima koje imaš oko sebe, u jednostavnom osjećaju da si, unatoč svemu što te život lomio, ipak uspio ostati svoj. Taj put možda nije toliko spektakularan izvana, ali je iznutra sasvim dovoljan.
I za kraj – jedan veliki, iskreni i prijateljski pozdrav Beniju, Bernardu Barnjaku od nas, uz želju da još dugo uživa u svojim kavama u „Baluna“ i razgovorima s prijateljima i miru koji je zaslužio.
