U organizaciji Gradske knjižnice Biograd na Moru u četvrtak, 14. rujna 2023. godine, u multimedijalnoj dvorani knjižnice održano je predstavljanje knjige „Moja revolucija u 365 dana“ autorice Anđe Marić. Ona je glazbenica, spisateljica i motivatorica, nekadašnja manekenka i TV voditeljica, ali nju zapravo svi doživljavamo kao nekoga koga vrlo dobro poznajemo, kao svoju prijateljicu i snažnu ženu koja se hrabro suočava sa svim izazovima. I zato je u Biogradu na Moru Anđa dočekana kao kraljica, a predstavljanje njene knjige odvijalo se toga četvrtka pred prepunim auditorijem.
U svoje osobno ime i u ime biogradske knjižnice nazočne je kratko pozdravila i goste predstavila Tihana Jurišić, ravnateljica knjižnice :
„Drago mi je da smo se okupili u ovolikom broju, posebno nakon ljetne pauze koju smo napravili od događaja i prvo događanje započnemo s ovolikom publikom, meni je srce puno. Kroz rad je bilo puno upita kad ćete dovesti Anđu, evo nama napokon Anđe kod nas, koja se savršeno uklopila u ovaj mjesec koji smo organizirali i nazvali Mjesecom ženskog zdravlja, ali svejedno, drago nam je da su nam i muškarci ovdje prisutni.“
Najavila je Jurišić još niz predavanja i radionica za poticanje ženskog mentalnog i fizičkog zdravlja. Poslije njenog uvodnog slova zajedno sa svojim nakladnikom Nevenom Kepeskim, koji je ujedno bio i moderator razgovora, Anđa Marić publici predstavila svoje dirljivo i moćno štivo koje opisuje njezinu borbu s multiplom sklerozom. Knjigu od 244 stranice objavila je nakladnička kuća Media Bar, a uz nakladnika Kepeskog, među biogradskom publikom sjedila je Marina Dimić, urednica izdanja, kao i Anđin psić Pusa koji je sjedio u ravnateljičinom krilu. „Bit ćete drugačije osobe od onih koje su došle“, obećao je Kepeski, i zaista, ova iskrena i fascinantna priča ispričana u 60 minuta nikoga nije ostavila ravnodušnim.
„Kao nakladnik ja sam iznimno ponosan na činjenicu da je Anđa u portfelju naše nakladničke kuće. Knjiga ima dosta mjeseci što je na tržištu, zanimljiva je iz 2 razloga, ima dvije ključne riječi u naslovu: jedna je riječ „revolucija“, druga je brojka 365. Vi svi načelno znate Anđinu priču, zadesila ju je jedna vrlo ozbiljna dijagnoza, ona će vam kasnije reći kakve su bile prognoze vezane za tu dijagnozu. I ona je naprosto odlučila da ona neće baciti koplje u trnje, da će se boriti ne protiv dijagnoze, već za svoj vlastiti život, što u tom smislu je u toj knjizi bilježila godinu dana. Svoj život, dan po dan, što joj se događalo, zbog čega joj se događalo i kako je ta cijela priča na neki način završila i zato se ona zove revolucija, revolucija je suprotna evoluciji. Odlučila je napraviti preokret u vlastitom životu kao što su i revolucije i kakav je efekt cijela ta priča ostavila na nju doznat ćete od Anđe i iz knjige. Svaki dan je obilježen brojkom, postoje uz neke dane i QR kodovi koji vode izravno na Anđin YouTube kanal, gdje onda taj dan možete dodatno eksplicirati i kao video.“, započeo je Kepeski u opširnom uvodu i naglasio zašto je to bitno naglasiti o osobi koja je faktički preko noći ostala bez svih svojih identiteta.
„Možete li zamisliti sebe u sljedećoj situaciji: vi ste pjevačica i više ne možete pjevati, vi ste manekenka i više ne možete hodati, vi ste TV voditeljica i više ne možete govoriti, u jednom posebnom smislu ste i majka i zapravo više ne možete biti majka. Dakle, svi identiteti na kojima počiva vaša osoba su se preko noći zatomili. Kako vratiti te identitete, kako vratiti na neki način samog sebe kući, samog sebe u samog sebe, o tome je ova knjiga.“, slikovito je opisivao Kepeski, te najavio da će nas voditi kroz različite dijelove te priče.
A na samom početku Anđa je rekla: „Ja bih sada rekla da je svaka dijagnoza buđenje, definitivno, i ovo je najbolje što mi se do sad dogodilo u životu. Prije, kad sam čitala priče nekih ljudi koji su ostali bez svega, isto je svatko od njih rekao ovo je najbolje što mi se dogodilo, kada gledaš poslije veću sliku i to je istina. Meni je to tada zvučalo kao ovaj jadan čovjek sišao je s uma. Međutim, u procesu dok sam sama sebi odlučila pomoći, osvijestila sam da živimo u vremenu informacija i da zapravo postoji jako puno ljudi diljem svijeta koji su uspjeli preboljeti okrenuti, pretvoriti svoju nesreću u totalni uspjeh i ja sam to nekako vidjela kao nekakav izazov koju je tu za mene i idemo vidjeti što s time mogu napraviti. Da, kad si bolestan onda te život suoči s tim najbitnijim susretom, dogodio mi se susret sa samom sobom, to mi se dogodilo. Kažu duhovnjaci, ti učitelji koje ja pratim, da je prva polovica života okrenuta na van, trudimo se doseći neke ciljeve, završiti neku školu, upisati faks, zaposliti se, naći osobu s kojom ćeš zasnovati obitelj i sve ide na van, van, van…“
I onda, objašnjava Anđa, ako ne slušaš sebe i ideš preko svojih granica, uvijek je dijagnoza posljedica. Priznala je kako je godinama bila nezadovoljna sa svojim životom, u kojem smjeru ide:
„Osjećala sam se kao da živim krivi život i tu nije bio taj dio u kojem sam ja pristala biti u dobru i u zlu i bila sam primorana, naravno, tijelo mi je otkazalo, pogledati se s druge strane svojih kapaka, morala sam zatvoriti oči i otkrila sam da je u meni jedan potpuno veći svijet nego što je ovaj izvana i ovaj svijet izvana mi je izgledao kao jedno grozno mjesto gdje su svi protiv mene, a unutra sam našla neki spokoj i počela sam otkrivati da više možda ne mogu ove stvari za čije identitete sam bila vezana, biti pjevačica, TV zvijezda, voditeljica, čak i majka, nisam mogla biti sa svojim djetetom svaki dan, ali skužila sam da ja još uvijek postojim. Otkrila sam da sam puno jača i veća nego što sam mislila i otvorio mi se jedan totalno drugi svijet. Danas sam stvarno ponosna tko sam postala i našla sam neki novi smisao života i volim sebe danas puno više nego što sam to prije.“
Zatim nam Anđa slikovito opisuje kako se odlučila za knjigu, zapravo kada je odlučila da je dosta bilo skrivanja, jer je zapravo bilo sram što je bolesna i što je ljudi sažalijevaju, osobito nju kao javnu osobu. Usporedila je javne osobe s javnim zahodom, te da svatko misli da može doći i izvršiti nuždu na tu osobu, bilo riječima pohvale, a češće riječima kako one vide nastavak života te osobe.
„Znate, mene je bilo sram da sam bolesna, ali to vam nije kognitivno, već kao kad idete ulicom i spotaknete se i što vam se dogodi? Prelije vas sram makar uopće niste krivi, netko drugi nije maknuo taj kamen na koji ste se spotakli, jer je neravan pločnik i sl., ali vas prelije sram i to je taj sram, to je biološka pojava protiv koje se ne možete boriti. I poslije sam ja izašla iz tog autoimunog ormara u kojem sam se skrivala. Danas vidim da jako puno ljudi koji su bolesni uopće ne izlaze iz kuće baš zbog tog srama.“ , govorila je Anđa napominjući da je svu svoju moć crpila iz najmodernijih saznanja epigenetike, kvantne fizike, biologije, gledajući ljude koji su uspjeli, proučavajući autore popuut Joe Dispenza, Gregg Bradena i dr. Za ljude koji obolijevaju zaključila je sljedeće:
„Ljudi koji obolijevaju od multiple su opsjednuti s analiziranjem stvari i moraju sve znati, stavljaju sebe na zadnje mjesto, idu zadnji spavati, prvi se dižu i ne znaju reći ne. Svi su prije njih. Oni imaju osjećaj da oni tobože se daju, a zapravo na kraju ispadne da ništa ne možeš, jer nitko se nije napio iz prazne čaše. Nikome ne možeš pomoći, niti svojoj obitelji, ako stalno govoriš da, da, da…I onda, na kraju imaju jednu mamu koja se ne može pomaknuti s kreveta koliko je umorna. Naučila sam da sve moramo okrenuti prvo sebi ako želimo biti korisna članica ovog društva, obitelji, bilo koje zajednice u kojoj moramo staviti sebe na prvo mjesto.“
Ispričala je kada su je pogodili prvi simptomi bolesti, kada je prije 11 godina počela gubiti ravnotežu, kada je doživjela emocionalni stres jer se u to vrijeme već dvije godine na sudu borila za skrbništvo nad svojim sinom i da je taj stres zapravo bio okidač za bolest. Sa sinom se igrala na dječjem igralištu u Ljubljani kada joj se, kako je rekla „svijet počeo okretati kao da je na ringišpilu i nije stalo idućih 8 godina“ te je počela obilaziti puno liječnika i prošla puno liječničkih pregleda, ali su svi testovi pokazivali da ima izvrsno zdravlje.
„Uvijek je emocionalni stres okidač. Emocije uzrokuju više upalnih procesa u tijelu nego alkoholizam i pušenje zajedno, tako da puno više škodite sebi ako se živcirate, nego da pijete rakiju svaka 2 sata. Patiti za nekim tko vas neće ili za nečim što ne možete promijeniti, e to će vas ubiti, to će vas oštetiti.“
U ono vrijeme, objašnjava, malo se znalo o ovoj bolesti koja je danas poput neke pandemije.
„To je bolest zapadnog svijeta koji je izložen stresu. Što siromašnija je zemlja i što bliža je ekvatoru, to je manje neuroloških bolesti, ti ljudi su puno pametniji od nas.“, zaključila je.
Anđa je u to vrijeme taktizirala, nije htjela u Sloveniji ići na preglede, jer je smatrala da će joj i prije uzeti dijete, nego je u zagrebačkoj KB Dubrava obavila prve preglede.
„Sjećam se tog sretnog događaja kada su me stavili u kolica i kada sam sjela u ta kolica da se mogu odmoriti i da se ne moram više praviti da mi je dobro.“, sjeća se Anđa svih testova i prognoza kada su joj u toj bolnici rekli da će najkasnije za dvije godine postati paraplegičarka.
„Međutim, ja sam još uvijek na svojim nogama, hodam sve bolje i osjećam se fenomenalno, više mi se i ne vrti. Imala sam sreću da je u meni proradio dišpet. Jako sam sretna i svim ovim doktorima koji su me osudili na propast ja im danas iskačem iz paštete sa svojim hodanjem. Rekli su da nema nade, da se ne zavaravam, niti 1 u 1 000 000, to je bio dijapazon od 7 liječnika, a u meni je sve više rastao dišpet i mislim se, samo da mi ostane dovoljno baterija, a ostalo ih je 9 godina su trajale. Onda sam se digla i rekla – e, nećeš!“, suprotstavila se Anđa lošim prognozama i iza ovog iskrenog dijela svoje borbe pročitala je iz knjige dirljiv ulomak iz knjige„Za koga si se uredila“.
Prisjetila se izbora za Miss Hrvatske za Miss svijeta, kada je kao Miss Slavonije i Baranje bila druga pratilja i svojih manekenskih dana, kada je surađivala sa svojom agenticom Tihanom Harapin Zalepugin. I danas je aktivna, unatoč svim onim lošim prognozama u posljednje vrijeme napisala je knjigu, snimila je dva singla, za vrijeme te njene, kako ju je nazvala, „vrtnje“ na štapovima za nordijsko hodanje obilazila je pola svijeta, putovala u Sao Paolo, Berlin, Ameriku, obilazila Slapove Niagare, Englesku, Španjolsku, Meksiko…postala motivatorica. Kroz putovanja i motivacijske seminare htjela je upoznati nevjerojatne ljude koji su pobjeđivali neurološke bolesti i koji nakon godina provedenih u kolicima plešu sambu, kako bi se uvjerila da je takvo što moguće. A da bi sve to ostvarila morala je vjerovati, pobožno je meditirala, uvjeravala je sebe i druge da je dobro i kad zapravo nije bila.
„Ja sam The Great Pretender, kako kaže Freddie Mercury u pjesmi, danas je ta pretpostavka postala moja istina“, govori Anđa. I cijeli svijet se urotio da joj pomogne, i kad financijski nije stajala baš dobro.
„Važna nam je namjera, ponekad je potrebno tisuću ljudi da se pokrenu kako bi vaša želja bila ispunjena. Ne znam jeste li vjernici, ali Isus je rekao – budite kao ptice nebeske, nikad se ne brinu što će sutra jesti. I budite zahvalni za svaki dan. Umjesto da brinem, ja sam samo zahvaljivala, kao da se to već dogodilo.“, objašnjavala je Anđa i spletom okolnosti uvijek bi se nekako dogodilo da ona otputuje kamo želi. Davala je i neke praktične savjete koji su korisni tijekom putovanja:
„Ono što prije nisam znala, čim dođem na aerodrom, prijavim se na info pult i onda postajem njihova odgovornost i onda mene zapravo asistencija za ljude u kolicima ili ljude s poteškoćama u kretanju i kofere preuzmu i ja ne moram brinuti hoću li stići na avion, to na najlakša stvar na svijetu. Zato se i usudim ići na kraj svijeta! Meni je lakše doći do Mexico Cityja, nego iz Zagreba do Starog Grada na Hvaru.“
Zanimljivo je što s njome putuje i njen psić Pusa, jer u aviokompanijama postoji nešto što se naziva „emotional support“, a to je ovako objasnila: „Ako imate liječnika, možete od njega tražiti da vam vašeg kućnog miša pretvori u emocionalnu potporu i onda s tom potvrdom odete u aviokompaniju i tražite karte. Imali smo malih problema u Sky Airlinesu i to tek u Amsterdamu kada su nas odbili uz obrazloženje da im se jedan čovjek pojavio s paunom, a drugi s ponijem.“
Prenosila je i svoja iskustva s tih putovanja u enormno velike gradove poput Sao Paola:
„Imala sam dvije prijateljice koje su išle na isti seminar, ali one su bile zadužene za brigu i strah. Evo zanimljivosti, Sao Paolo ima 4 500 000 beskućnika, a ja sam srela samo jednog. Nisam skinula svoj medaljon, ništa od zlata, ružnu riječ nisam čula, što podržava moje uvjerenje kako zračiš tako i privlačiš. Kad se mi bojimo, kreiramo baš to što nećemo, jer kad ste na nivou straha, vi ste na nivou ubojice, silovatelja, onda vas on lovi, ali ako ste vi zahvalni, sretni, govorite kako su svi divni, onda vam nude pomoć. Ali ja odgovaram – ne, vi trebate pomoć, mi smo vas pobijedili na zadnjem nogometnom prvenstvu!“
Jedno putovanje joj je bilo bitno, ono u Meksiko, gdje je upoznala Courtney Runyon Unicort, a koju je prije toga uz pomoć prijateljice pronašla na društvenim mrežama diveći se njenoj pobjedi nad autoimunom bolesti koja ju je bila paralizirala od vrata na dolje i koju je nakon četiri godine borbe uspješno savladala. Sada ima grupu potpore za osobe s autoimunim bolestima i ona ju je zapravo potakla da izađe iz svog autoimunog ormara i pozvala u Meksiko u vrijeme kad je pandemija bila prestala. Taj put odlučila je ostaviti svoju prošlost i stvarnost u kojoj živi nemoć. Susret s Courtney promijenio ju je i ona je dokazala da za nju ništa više nije nemoguće, odlučila je propjevati i živjeti život punim plućima. Nakon što je s bratom Jerkom snimila dva singla, trenutno je sa svojom knjigom na turneji po Hrvatskoj, ima svoju online školu za osobni razvoj „Mala škola za veliki život“ i još štošta. Anđina knjiga i cijela ova promocija u Biogradu na Moru zapravo govori o hrabrosti, odlučnosti, samosvijesti, nepokolebljivosti i vjeri u život. Publika je sve to prepoznala i na kraju pohrlila kupiti njenu knjigu, a naša gošća zauzvrat je dijelila autograme u srcu i selfije. Anđa je više puta dokazala i pokazala koliko njen život može biti i jest lijep, usprkos brojnim tegobama s kojima se ona hrabro nosi.