Biograd u Drugom svjetskom ratu: Reagiranje na popis žrtava iz arhive beogradskog “Muzeja žrtava genocida”

Nedavno smo objavili popis žrtava u Biogradu na Moru za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.). I premda smo naveli da taj popis nije potpun, podatci su preuzeti iz arhive beogradskog „Muzeja žrtava genocida“ na koji nas je uputio Mate Rupić, viši arhivist u „Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata“, uslijedile su reakcije. Jedna zaslužuje da je objavimo na našim mrežnim stranicama jer je iscrpna, potpuna i čovjek se stvarno potrudio dati nam uvida u one žrtve koje nisu uvrštene u taj popis, ali i zbivanja u našemu gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, a tu je i taj autentičan biograjski izričaj. Stoga prenosimo ovo reagiranje u izvornom obliku:

„Vrlo loš i niti polovičan rad te komisije. Naime na ovom popisu nema Ljube Zorice po kome se zvala ORB Biograd iz prvog splitskog partizanskog odreda koji 14. kolovoza 1941. prvi od svih u Dalmaciji poginio u direktnoj borbi neke organizirane vojne formacije (ako se tako može nazvati mladost kojoj je prvo zborno mjesto bilo picigin na Bačvicama) protiv fašista. Nema ni Alfreda Santinija iz istog odreda, samo što su njega par dana kasnije strijeljali, ni njegova brata Maksima koji je kasnije poginio na Sutjesci (u Biogradu je postojala ulica Braće Santini a u Splitu se po njima još uvijek zove jedna od većih stambenih zgrada). Nema ni Šime Lukačića ubijenog u Jasenovcu nego samo njegova brata Frane a ono di je danas privatna visoka škola kod knjižnice se nekada zvalo narodno sveučilište Šime i Frane Lukačić. Nema ni Zdenka Jelića pok. Frane, Anđelka Morožina pok Šime što su poginuli na Neretvi, Slave Morožina pok. Tome, Ante Mrkića pok Petra, Ivana Vujinovića pok. Marka što su poginuli na Sutjesci itd. dok s druge strane ima toliko atipičnih prezimena za ovi grad da bi valjalo provjeriti jesu li baš svi oni bili iz Biograda.

Kod nekih se potpuno krivo navodi vrijeme i mjesto stradanja, npr. Marija Eškinja nije poginila 1945. na NN mjestu nego 11. lipnja 1943. na Sutjesci kod sela Rataj po knjizi o Drugoj Dalmatinskoj brigadi jednog od njenih zapovjednika, Garova teta Radmila Jeličić nije poginila 1943. kod Vrane (te godine je prošla Neretvu i Sutjesku) nego je doslovno zaklana u Šopotu početkom rujna 1944. po Goranki Božulić iz našeg muzeja, za Antu (Avliža) Jeličića piše kako je ubijen u Biogradu 1942. a zapravo je tada poginio u Crvenoj luci pri okršaju s talijanima na mjestu macama uništenog spomenika 15 metara od jarbola di se danas diže talijanska zastava ispred restorana s druge strane žice badalice.

Manjak je i imena žrtava savezničkog bombardiranja Biograda jer fali Ana Tomas sa svojih dvoje i još dvoje djece od susjeda ubijenih kada joj je avionska bomba pala na kuću… njenim još uvijek živim posinovima su kasnije vlasti sugerirale da o tome šute pa bi i u ovom slučaju valjalo provjeriti da li su i njih stavili na popis žrtava Jasenovca kao 26 Kaštelana poginulih kada je jedna takva bomba pala na njihovu crkvu za vrijeme mise.

Zapravo Biogradu fali jedna knjiga o tom razdoblju ali ne kao nedavno o gradskom trošku tiskane “Popis Biogradskih laureata” koja počinje 1943. i bodulom Ivanom Bobićem što je vodstvo pokreta otpora kotara Biograd preuzeo tek nakon pogibije Danila Štampalije bez da se Biogradac Danilo spomenio u iti jednoj riječi a završava sa četiri HDZ-ovca iz Zadra i tko zna odakle nego stručno štivo za što valja angažirati akademika poput Marjana Diklića iz Zadra koji je već u svojim knjigama Vrsi pod talijanskom okupacijom 1941.-1943. i Vrsi pod njemačkom okupacijom 1943.-1945. navodio zbivanja u Biogradu (npr. strijeljanje šest ljudi iz Zemunika od strane Talijana 1942. a mi po spomeniku u Primorju znamo samo za šest Sikovljana koji su strijeljani 1943.), zatim imena, način djelovanja i način stradanja ljudi iz Biograda i okolice (Danilo Štamparija, Vice Colić, Vjeko Mikas, Bare Burčul itd )… da nam Knez opet ne uvali nekog mačka u vreći.“, piše Ivan Colić.

Osim reagiranja Ivan Colić nam je poslao dvije fotografije. Na jednoj je Danilo Štampalija (desno), po kome je Tvornica mreža nekada nosila naziv, a na drugoj Vice Colić (lijevo), obojica se spominju u prethodno navedenom reagiranju.