Bračni par Čulina iz Pridrage u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru imao svečanost otvorenja nove izložbe

Prošlo je više od tjedna da je Zavičajnom muzeju Biograd na Moru otvorena zajednička izložba bračnog para Karoline Kulier Čulina i Zvonka Čuline. Bilo je to u subotu, 17. lipnja 2023. godine . O autorima i njihovim likovnim i poetičkim ostvarenjima prigodno su govorili Draženko Samardžić, ravnatelj biogradskog muzeja, Ervin Dubrović, nekadašnji dugogodišnji ravnatelj Muzeja grada Rijeke, općeg kulturno-povijesnog gradskog muzeja u Rijeci sa sjedištem u Palači šećerane. U najkraćim crtama svoj osvrt na ovu izložbu dao je i dr. sc. Tonći Jeličić, voditelj Gradske galerije Biograd. Nakratko su se publici obratili i autori slika, od kojih je Zvonko ovom prigodom pročitao i svoje dvije pjesme. Izložba će za sve posjetitelje na ovome mjestu biti otvorena do 10. srpnja 2023. godine.

Ukratko bi ovo bio rezime svečanosti otvorenja nove izložbe bračnog para Čulina iz Pridrage u biogradskom muzeju s, nažalost, nevelikim brojem sudionika. Jedan od posjetitelja bio je i Vladimir Pilinger, „najdraži ujak, ljubav, inspiracija i uzor“ poznate pjevačice i voditeljice Sanje Doležal,  koji je za ovu prigodu, premda u poznim godinama, doputovao iz Ždrelca na otoku Pašmanu. Netko nadomak muzeju nije uopće svratio da bi vidio i komentirao na licu mjesta što se ondje zbivalo, zato prozivke koje nam upućuju po društvenim mrežama netom nakon objavljenog našeg video slide showa sa svečanosti otvorenja nisu na nivou ovog događaja.

Citirat ćemo jednu ovdje:

„Šteta što mi sad nisu nadohvat ruke sve one splačine koje je izložio prije nekih 15-ak godina; lascivnih naziva tipa „krevetne vježbe“ i ostalo… Šteta što nitko od vas nema petlje reći da je car gol, ali eto, ovo je takvo misto.“

Nažalost, prije 15-ak godina nismo bili nazočni na tome događaju da bismo ga mogli komentirati, niti su ga organizirali isti ljudi, a da je nešto bilo loše prigodom ovog novog događaja, mi bismo prvi progovorili. Po tome smo poznati. Ali nije. Trudimo se objektivno prenijeti svaki događaj, pa ćemo tako i ovaj. Dali smo i vama priliku da se izjasnite zašto niste došli – niste bili zadovoljni prethodno viđenim, što ne znači da odobravamo i vašu retoriku. I tu završavamo s time. Idemo dalje…

Nazočne je pozdravio Draženko Samardžić i zahvalio se u ime Zavičajnog muzeja Biograd na Moru na našem odvojenom vremenu što smo došli. Spomenuo je na početku svog obraćanja i prethodnu izložbu koja je otputovala prema svome Splitu a bila je postavljena tijekom svibnja. A radilo se o bračnom paru Jelača, Tonki i Marinku,  iz Splita. I netko se od sudionika u organizaciji sjetio to povezati – jedan bračni par odlazi a drugi nam dolazi. Predstavio nam je i autore:

„To su naša Karolina i Zvonko obiteljski, bračni par koji su ne samo životni partneri i životni suputnici, nego naravno i životno stvaraju i oni nam se večeras predstavljaju iako mi, koji dolazimo redovito na ova kulturna događanja, smo svjesni i znamo vrlo dobro da ovo njima nije prvi put. Njih i te kako poznaje biogradska publika, ne samo biogradska publika nego i brojni turisti koji će sigurno u ovom mjesecu lipnju i do 10. srpnja dokle će biti izložba otvorena, prokrstariti ovim našim muzejskim prostorijama.“

O Karolini i Zvonku govorio je da ih je upoznao davno i da se poznaju godinama, a za ovaj susret potrudio se ravnatelj staviti na papir za njihovo predstavljanje sljedeće činjenice.

Uljepšavaju ne samo privlačku kulturnu scenu, gdje su itekako prisutni, nego možemo reći na ovom području Zadarske županije Novigradskog, Karinskog i ovog našeg mora. Zvonko je dugo godina živio u Njemačkoj i član je brojnih njemačkih udruženja likovnih umjetnika, član je također udruženja likovnih umjetnika u Zadru. Osnovao je internacionalni projekt „Hard total“ koji okuplja preko 80 umjetnika sa svih 6 kontinenata. Osnovao je također i jedinstvenu obiteljsku umjetničku grupu „Family Art Group“ gdje su uključene i njegove dvije kćeri. Ondje, dakle, ima jedna zgodna priča, govorio je Samardžić:

„Mi danas živimo u jednom bremenitom vremenu kada, nažalost, dosta mladih obitelji odlazi iz Hrvatske, a ovdje imamo jedan apsurd, da se jedna obitelj 2007. godine odlučila vratiti iz Njemačke i, kako kaže Zvonko, svi su se čudili i mnogi zajedljivo nabacivali: „Mnogi odlaze, a vi što sad tu dolazite.“ Skoro pa su nas žalili. Sjećam se, snijeg je padao kroz Liku, led, ralica ispred nas, mi polako za njom. Idem tamo izvoru kojeg sam čitav život najčešće kao mnogi iseljenici bolno nosio, opjevao s nadom da ću ostatak, ako Bog da, proživjeti u miru. Osnovao je i vodio pridraški umjetnički krug te pri župi Pridraga dječju likovno-umjetničku radionicu za djecu i mladež „Likru“, kao i one u Novigradu, Obrovcu, Biogradu na Moru, Diklu, Kožinu, jedan projekt u Benkovcu. Ovdje u Pridragi, dakle u njegovoj rodnoj kući odnosno obiteljskoj kući uredio je atelje, pa kad osjeti potrebu stvaranja spusti se ondje i u miru radi. Bavi se karikaturama i aforizmima da bi ublažio stvarnost, okreće se i baca sve na veselje, ono crno humanizira.“

Citirao je Samardžić neke Zvonkove aforizme koji su tu večer, onako, ad hoc, nastali ispred muzeja, rekao je. „Toliko je apstraktno mislio, da ni sam sebe razumio nije.“ ili „Od svih karikatura najuspjeliji su mu autoportreti.“  Ovdje nema nijednog osim njega ovdje prisutnog.“, našalio se Samardžić. Pročitao je još jedan za koji nismo sigurni je li autor Zvonko, a taj glasi: „Tri prijatelja imati je nemoguće, dva teško, jednog srećem.“ Prije nego li je riječ prepustio profesoru Ervinu Dubroviću, svoje obraćanje završio je sa Zvonkovom univerzalnom porukom:

„Ako me i čitav svijet voli, a dragi Bog me ostavi, ja sam jadan čovjek. Ali ako me svi napuste, a Bog je uz mene, nitko nije sretniji od mene.“

Profesor Ervin Dubrović je, kako je govorio, Zvonkov dugogodišnji prijatelj, čije prijateljstvo traje dugih 45 godina i kolega, budući da su se upoznali na studiju u Zagrebu i u studentskim danima bili cimeri.

„On je prije završio pedagošku akademiju, onda smo se upoznali na Filozofskom fakultetu na prvoj godini povijesti umjetnosti i eto, ne samo da smo studirali već smo bili i cimeri i dijelili smo sobu, dakle zaista jedno blisko prijateljstvo se od tada razvilo.“, započeo je profesor Dubrović i nastavio:

„A onda se godinama nismo vidjeli, on je otišao dalje, u Njemačku, ja na drugu stranu, a kad sam postao dalmatinski zet, onda sam više počeo navraćati u ove krajeve i boraviti češće ovdje. I nakon dosta godina počeo sam tražiti prijatelja, tako da smo se opet sreli i to je opet jedna lijepa priča koja ima svoj nastavak.“

Zatim je profesor Dubrović nastavio govoriti o izloženim slikama i ono što je smatrao bitnim za razumijevanje slika, uvaživši i sve ono što je prethodno ravnatelj biogradskog muzeja izrekao.

„Slike nisu samo umjetnost, nije samo ono što vidimo na zidu, nego je to i cijeli proces i sve ono što iz čega proizilazi. I njemačko iskustvo nekakvog šireg internacionalnog umjetničkog kruga i dugogodišnje članstvo u širem zadarskom i regionalnom umjetničkom udruženju, sve je to umjetnicima nužno kao podloga od čega kreću, a opet ja na ovo gledam i same slike. Ne zaboravljamo ipak što na kraju ostaje. Nakon svega ovoga učenja i fermentiranja umjetničkog napora ostaje trajno ono što se stavi na zid. Danas mnogi misle da to više nije važno, ali slikarstvo, ulja na platnu, traje preko 500 godina. Neke druge stvari, danas smo malo prije razgovarali o tome, slike podsjećaju na neke stare civilizacije, što je bilo prije“, govorio je profesor Dubrović, osvrnuo se na povijest umjetnosti, poznate svjetske slikare, ljudsku potrebu za stilizacijom i dekoracijom, reproduciranjem ljudskog lika i realističnog viđenja prirode. A za umjetnost Karoline i Zvonka Čuline je govorio:

„Karolina i Zvonko su umjetnici koji ne teže ni na koji način realizmu, nego teže kreaciji, stvaralaštvu.“

Zvonka je nazvao poetom u slikarstvu i slikarom u poeziji za koju smatra da mu je u posljednje vrijeme bliža, impulzivnija i redovitije reagira riječima i pjesmama, nego slikama. Spomenuo je njegovu unutarnju potrebu za  prikazivanjem mora i njegove poeme o moru. „Premda ima potrebu pisati o moru, u njegovom slikarstvu nema mora. U slikama ima i nekih viceva“, smatra profesor Dubrović. Osvrnuo se i na njegov razvoj u slikarstvu, gdje je opazio ritam i harmoniju, glazbene pojmove koje je pripisao njegovom slikarstvu.

„I kod Zvonka i kod Karoline u prvom planu nije priča, već cjelina i vizualno nekakvo kreativno ostvarenje koje teži da u gledateljstvu pobudi neki interes. Ako tražimo prepoznatljivost, onda je to uravnoteženost. Zvonko radi namjerno određene puzzle, recimo to tako, kao segmente nekog tkanja, zapravo više konstrukcije. On svoje slike naziva lirski konstruktivizam. Dakle, on teži nekom slaganju priče, a opet su te njegove slike tako nekako rahle i nekako opuštajuće. Karolina gušće radi, ima podloge u bojama koje su jako koloristički izražajne a u njima gradi crteže, kao neki apstraktni ili neki nadrealni strojevi s jedne strane, nešto malo sliči na mehaniku, a s druge strane opet neki rajski vrtovi, neki listovi koji se tako lijepo slažu u zaista jednu harmoniju.“

Nakon što je vrlo slikovito opisivao slike bračnog para Čulina, zaključio je da su one gledljive, da su to slike koje se ne moraju previše objašnjavati, jer ono što se puno objašnjava pretpostavlja se da nije dovoljno jasno i razumljivo. Zatim se prisjetio jednog profesora sa studija koji je s lijepim glasom i dikcijom uvijek govorio jednu bujicu riječi kojoj nije bilo kraja, što je bila tako jedna tečna bujica lirska i uvjerljiva, ali mu je uvijek zaključak bio – pustimo neka slike govore same. I s time je završio.

Karolina Kulier Čulina zahvalila nam je što smo izdvojili svoje slobodno vrijeme da s njima podijelimo ove lijepe trenutke, a Zvonko je zahvalio, kako je rekao, onim što najradije čini i onim što najbolje zna, a to su njegove dvije pjesme. Prva je bila „Mi samo trčimo kroz vrijeme“, a druga koju je recitirao objavljena je i u katalogu izložbe i nosi naziv „U korak s ljepotom“.

Dr. sc. Tonći Jeličić nije bio uobičajeno dobro raspoložen zbog zdravstvenog stanja, no uspio je svečanost otvorenja ove izložbe s nekoliko prigodnih rečenica privesti kraju.Zahvalio je umjetnicima što su nas počastili slikama za koje je rekao da nisu nastali preko noći, i time nas odveli prema vrhuncu turističke sezone. Izrazio je nadu da će biti posjetitelja koji će doći pogledati izložbu koju smatra ugodnim iznenađenjem.

Na jednom izlošku smještenom u središnjem dijelu prostorije ravnatelj muzeja je pročitao Zvonkov citat: „Vrti se u krug da se smanji dug“ i predložio:

„Napravimo krug, obiđimo izložbu i završimo u našem muzejskom dvorištu na jednom skromnom domjenku. Hvala vam lijepa i uživajte.“

Uživajte i u našem videu koji smo priredili netom nakon svečanosti otvorenja izložbe: