Još donedavno njegov bijeli VW Caddy bio bi parkiran u ulici Ruđera Boškovića u neposrednoj blizini ulaza na tribine HNK-a Primorca, gdje bi uvijek pratio utakmice, ali i treninge, bilo prve postave kluba, bilo onih najmlađih nogometaša kluba. Bio je odličan u svemu čega bi se dohvatio: odličan pitur, vrhunski grill majstor, ali i vrsni nogometaš.
Ivan (Ive) Zorica, suprug, otac, brat, djed, pradjed, stric, ujac, tetac, svekar i legenda HNK-a Primorca preminuo je u svojoj 75. godini života u petak, 23. prosinca 2022. godine. Pogreb ovom tihom ali sposobnom, radišnom i dragom čovjeku obavljen je u subotu, na Badnjak, 24. prosinca 2022. godine. Dok smo većina slavili i iščekivali radost Božića, njegova obitelj je tugovala. Ovom prigodom izražavamo sućut njegovoj supruzi Marici, sinu Krešimiru, kćeri Nikolini, bratu Andri i njegovoj obitelji, sestrama Đenki i Anici i njihovim obiteljima, nevjesti Mari, zetu Vedranu, unucima Juri, Marku, Dinu, ostaloj tugujućoj rodbini, prijateljima i znancima. Sućut izražavamo i HNK- a Primorcu čija je legenda zauvijek sklopila svoje oči.
Od Ive Zorice oprostio se i Restoran „Guste“ koji je uz njegovu fotografiju za grillom na društvenim mrežama objavio sljedeću rečenicu: „Počivaj u miru legendo!!!“
Ivan (Ive) Zorica rođen je 13. rujna 1948. godine, i jedan je od mnogih koji su veliki dio svoje mladosti, ali i potonjeg životnoga vremena, nesebično posvetili „Primorcu“., navodi se u knjizi koja je povodom 100-godišnjice ovog kluba izašla iz tiska.
„U klubu sam i ja tamo negdje od 1964./’65. Dobro znam da su me među seniore uvrstili 1967. kad se klub već preselio na novo igralište. Tada sam, valjda, bio najsretniji čovjek na svijetu“, započeo je Ive Zorica.
U ono doba, spomenuo je Ive Zorica, treniralo se najviše dvaput tjedno.
„Koliko smo god svi nogomet voljeli, način života i poimanja sporta, te druge okolnosti, uvjetovale su da bismo se našli dvaput u tjednu, a treće je okupljanje bilo kad smo imali utakmicu.“
Njegovo je mjesto u prvoj postavi bilo na desnom braniču ili na desnom „halfu“, kako se tad govorilo.
„Igrali smo s nizom klubova iz bliže ili nešto dalje okolice. Među tim klubovima bili su benkovački „Velebit“ kao najčešći i najžešći suparnik, „Jadral“ iz Obrovca, „Omladinac“ iz Vranjica, „Mosor“ iz Žrnovnice…“
Jedno je vrijeme „Primorac“ igrao u Šibenskoj ligi, ali se brzo vratio u Zadarsku.
„Naši navijači su nas redovito pratili. jednom smo u Drnišu imali puna dva autobusa navijača. Nije strast prema nogometu držala samo nas u „Primorcu“, nego je tako bilo u cijelom Biogradu, a cijeli je Biograd itekako držao do svakog igrača.“
Ive je rado spomenuo kako je „Primorac“ težio jednostavnosti.
„Mi smo se voljeli nadigravati. Imali smo dobro organiziran klub, određenu hijerarhiju u momčadi, svoj način igre, konstantu…
Bez vrhunskoga ozračja teško bi to išlo.
„To je ono kad kažemo da smo bili i klapa. Ništa nije bilo problem, pa ni kad bismo brodom putovali u Vela Luku na Korčuli. Tad bismo na brodu kuhali, spavali…“, ispričao je Ive Zorica.
Ive Zorica je na kraju istaknuo ovo:
„Odavno ne igram, ali klub iz mene nikad nije izišao!
Još ove godine, 5. svibnja 2022. godine u prostorijama Poduzetničkog inkubatora u Biogradu na Moru nazočio je Ive Zorica izbornoj sjednici Skupštine HNK-a Primorca:
Počivajte u miru Božjem Ive.
Izvor: knjiga „100 godina HNK Primorac Biograd na Moru, Grad Biograd na Moru, 2019.