U utorak, 26. listopada 2021. godine, povodom Mjeseca hrvatske knjige Gradska knjižnica Biograd na Moru u utorak ugostila je Radicu-Radu Vrančić, biogradsko-kunsku pjesnikinju podrijetlom iz Tkona na otoku Pašmanu, koja je ovom prigodom promovirala svoju knjigu „Tkon – škatula besid u škafetinu“ i predstavila svoj neumoran rad u očuvanju kulturne baštine.
Nazočne i gošću pozdravila je Tihana Jurišić, ravnateljica biogradske knjižnice, koja je rekla:
„Okupili smo se ovdje večeras kako bismo odali počast našoj dragoj sugrađanki. Znam da je ona skromna, ne želi apsolutno ništa da je hvalimo, da imamo neke velike riječi o njoj, o našoj Radici, ali njezino djelo to apsolutno zaslužuje. Inače, evo traje Mjesec hrvatske knjige, kojeg je upravo tema hrvatski autori, tako da nam je Radica došla kao šećer u ovom mjesecu.“
Tihana je prepustila gošći riječ. Radica-Rada Vrančić je za početak izrazila pozdrave dobrodošlice iz jedne od svojih zbirki poezije pročitala pjesmu o svojem Tkonu:
„Svima lipi pozdrav i žao mi je ovog momenta što nas korona ometa, ali mi smo isto u ovom broju sudionici, kao i oni što su željeli a nisu mogli dojti. Najprije, pored svega, ja vas pozdravljam, zahvaljujem i samo kao uvod, pročitat ću jednu lipu pismicu o mome Kunu, „Moje misto malo.“
„Koliko god naša Radica bila protiv, ja moram reći nekoliko riječi o Vama, dakle Radica-Rada Vrančić, naša sumještanka, inače rođena u Tkonu, ali već dugi niz godina živi i radi u Biogradu, svojim radom i trudom zauvijek je zadužila stanovnike svojega škoja i grada, neovisno o broju izdanih knjiga. Njezina požrtvovnost, nove ideje, altruizam i želja da mlađim generacijama ostavi u nasljeđe povijest ovoga kraja od neizmjernog je značenja kao dio kulturološke i književne povijesti.“ rekla je Tihana, te iz svih knjiga iz Radine bibliografije istakla pogovor koji je napisao Davor Bogdanić u knjizi „Sa škoja i kraja, priča nas spaja“. I premda autor konkretno u pogovoru govori o konkretnoj knjizi, doslovno ga je citirala smatrajući da je isti primjenjiv na cjelokupno autoričino stvaralaštvo i može ga se tako okarakterizirati:
„Riječ je zapravo o svojevrsnoj enciklopediji nekadašnjeg življenja, sve ćemo tu naći: i privređivanje, i stanovanje, prehranu i higijenu, ženidbe i udaje i odgoj djece, rodbinske odnose i prijateljevanje. Sve dakle što čini taj život, koje se doima geografski i povijesno oskudnim, kao da se ništa nije promijenilo od vremena Hektorovićevog „Ribanja i ribarskog prigovaranja“. Uostalom, i u ovoj knjizi imamo jedno takvo hektorovićevsko putovanje na otok Žut u Kornate, plovi se na idra, lovi se riba, lijepo se druži i blaguje. Naravno, svi zapisi ne sugeriraju dojam idile, ali svi su prožeti osjećajem topline i razumijevanja ljudskog ponašanja u danim okvirima. U jednoj priči djed ispraća unuka koji ide navigati u daleki svijet i poklanja mu svoju busolu, nek’ mu bude na pomoći, ne mareći na babinu primjedbu da na brodu već ima modernijih uređaja. „Jer ako je njemu pomagala na moru, poslužit ćće i unuku. I ova je knjiga jedna takva busola, dar potomcima da se lakše snađu u traženju smjerokaza u svojim životnim navigacijama. Autoričina busola je spomen na jedno vrijeme i njegove vrijednosti, epohu lijepog življenja u neimaštini, ali svakodnevnoj borbi za život radom, poštenjem, međusobnim poštivanjem, uvažavanjem jedan drugoga i veseljem.“
O autoru pogovora naša Rada je potom otkrila tek da je riječ o profesoru koji je u gimnaziji predavao mnogima. Nakon 17 tiskanih knjiga, također je otkrila da je u pripremi i 18-a, koja obuhvaća jednu opširnu temu, kako se izrazila, biogradskog življenja do ’70.-ih godina prošlog stoljeća.
„Nisu to povijesne crtice, samo je uvod povijest, a svaka obitelj je obrađena u sjećanju mojih Kunjana i Biogradaca koji su tada živjeli, a naša polja su bila gori i Biograd i Kun bili smo jedno. Nisu se dilili „ovo je biograjsko, ovo je kunsko“, nego smo bili uvijek zajedno, svaka vrata u Biogradu su bila otvorena Kunjaninu, a Kunjanin je u svako doba mogao doći na biograjska vrata.“, opisivala je Rada temu svog novog pothvata, knjigu koja će imati preko 350 stranica sa slikama i s oko 70-ak priča što obiteljskih, što običajnih, ali istinitih, upravo onakvih koje opisuju kako je tada sve bilo.
I premda sve, uz nužnu logistiku, manje-više sama radi oko svojih knjiga, sudjeluje u radu KUD-ova, na svakoj manifestaciji lokalnog karaktera stigne nazočiti i sudjelovati, kao i svoje masline brati, krumpire, fažole i boba posaditi i okopavati. Aktivna je preko cijeloga dana i ništa njoj nije teško. Sve je to upotpunjuje, a najviše djeca koju oko sebe okuplja kada ih poučava o kulturnoj baštini, sve bi dala za njih kada joj se obrate s nekom zamolbom, oni joj, kaže, napune baterije. Piše sat, dva, dnevno u Wordu, fejs nema, Internet ne koristi, i kroz tih nekoliko sati pregledava što je napisala, tu i tamo korigira tekst. Za svoj kunski riječnik objedinjen u knjizi „Tkon – škatula besid u škafetinu“ riječi je skupljala dugi niz godina, još od osnovne škole, marljivo ih je zapisivala. Upijala je te iste riječi od svoje babe, pa na trajektu, pa u razgovorima preko suseljana i današnjih starijih žena. Na nagovor jednog profesora na godišnjici matre odlučila je sve te riječi zapisane u raznim bilježnicama ukoričiti, ali više sa skepsom „kako ću ja to? Ja to ne znam, ja nisam jezikoslovac. Mogu ja to, ali tu nema neke stručnosti.“ Na što joj je taj isti profesor odgovorio kako tu ne treba ništa stručno, ohrabrivši je da više može napraviti jedan seljanin koji je u toj sredini živio, nego bilo koji jezikoslovac sa strane da taj isti jezik analizira. Osim profesora, kao poticatelja u naumu pokazala je Rada i Gorana Mušćeta, bivšeg načelnika Općine Tkon, koji je osim na početku kao potpora bio osobno nazočan i ovome događaju u biogradskoj knjižnici. Također je od svojih pomagača navela Draženka Samardžića, ravnatelja Zavičajnog muzeja Biograd na Moru, koji joj je pomagao oko služenja Internetom, kada bi joj zatrebala neka slika ili radi provjere napisanog sadržaja. .
„I sad eto svitu moj, vi ‘cijenite, vi odlučite jel’ vridi ili ne vridi, ali ja sam sritna da će ova dica moći nadograditi to. Ja da imam vrimena, od svake riči mogu izvedenicu još pet put izvesti, ali nemam vrimena. Ako mi Bog da zdravlja, možda i to budem napravila.“, skromno je rekla Rada o svome djelu, ustvrdivši pritom da riječi nisu akcentrirane iz razloga što joj je njen profesor savjetovao da to ne čini, budući da njeni Kunjani govore posebno, onako kako tko izgovori, a bitno je značenje. K tome još, uz svaku riječ veže se neka priča koja ju dokumentira. Nakupilo se tu tridesetak istinitih priča, anegdota, iz lokalnih običaja.
Kako je autorica govorila o akcentima, publici je Tihana predstavila Toninu i Saru, dvije prekrasne djevojčice odjevene na tradicionalan način u dječju narodnu nošnju.
Njihovu mentoricu Danicu Dominis, psihologicu iz Osnovne škole Biograd na Moru, autorica je zamolila da prezentiraju njene posljednje tri knjige. Tonina i Sara su zapjevale:
„Svak me pita odakle si mala (3x), prvo selo ispod Biograda,
Moj me dragi pozna među svima (3x), bilu ružu među crvenima,
Sveti Ante koj si na konalu(3x), podaj sriću svakome mornaru.“
Nakon pjesme iz prekrasnih glasova dviju djevojčica koja je razgalila sve nazočne, ustala je Danica Dominis i započela predstavljanje:
„Prva je bila knjiga „Sa škoja i kraja priča nas spaja“. Znamo onu Oliverovu pjesmu u kojoj pjeva „trebam te kao pjesnik svoju bol“. Naša gospođa Rada nije pjesnik boli, ona je pjesnik života. Ona svoje crpi iz života kao takvog, svoju inspiraciju, dakle ima u tim knjigama i boli, ima svega, ali bol nije ono što njoj daje inspiraciju, nego škafetin sjećanja. Dakle, ona je već objasnila kako to kod nje ide, ona tu priča priče, oživljava događaje, priča anegdote, daje recepte za određena jela koja su se nekoć spremala. Znači, oživljava molitve, beštimije, blagoslove, sve ono što čini život. Nema možda teme koju u svakodnevnom životu živimo, a da ona nije u jednoj od njenih knjiga obrađena. Ono sve što čini život životom, a protagonisti su ljudi koji tu žive, koji umiru, rađaju se, plaču, odlaze, dolaze. I ona tako lagano priča te svoje priče kao uz zimsku vatru kad se plete lagano čarapa, ali nježno, toplo, ima tu i boli, ali puno radosti. Radost je sastavni dio života. Evo, za ilustraciju naša Tonina i Sara, ali ovaj put Kate i Mare…“
Potom su dvije djevojčice odigrale kratki skeč i zapjevale opet o selu Kunu, ovaj put kao selu na četiri vode, u kojem su svi momci ka’ jagode, a divojke kano bile vile.
Drugu knjigu „Snovi mog života“ Danica Dominis je opisala sljedećim rečenicama:
„Snovi naše gospođe Rade pjesnikinje stvarno su šaroliki. Lete oni od stina, škoja i kamena, ali dođu oni i do Vrlike, vrličkog krša, dođu oni do Bukovice, do bukovičkog krša, dođu oni do Domovinskog rata, do heroja, do stradanja Škabrnje, Polače, Biograda, ali taj krug životni opet se vraća kamenu, opet se vraća stini, opet se vraća galebu.“
Iz ove zbirke su djevojčice Tonina i Sara potom izrecitirale pjesmu o galebu, izvorno napisanu na njima bliskom dijalektu, nakon čega je na red došla i treća knjiga koja je zapravo i bila povod ovog okupljanja – „Tkon – škatula besid u škafetinu“, za koju je Danica Dominis ustvrdila:
„Već je objasnila gospođa Rada koji je bio proces nastanka ovog rječnika, da to je bio jedan proces koji je trajao i trajao. Meni je čudesan taj rječnik tih kunskih besidi, jer je to izraz istinske nepatvorene ljubavi prema svome kraju, prema Domovini i jednostavno želje da se sve to jezično blago očuva. Ja nju smatram čuvaricom baštine. Ona je izvadila svoj škafetin sjećanja, nešto je čula, nešto je zapamtila, a nešto je zapisala, ali bez velikih pretenzija, kako je i sama rekla, da to bude neko cjelovito i završeno djelo, jer to ono nije. Ona je to ostavila i predala mlađima kao jedan poticaj da nastave s tim u želji da se, naravno, sve to blago i raznolikost tog zavičajnog govora sačuva. Ona je, na primjer, u ovome rječniku u jednom dijelu zapisala 140 riječi koje se odnose samo na jednu gajetu, a svi znamo što jedan drveni brodić ili kaić, gajeta, znači za stanovništvo, za stanovnike otoka. I stoga ne čudi ta posvećenost i želja da se toliko obogati taj rječnik za jedan relativno neugledan brodić, ali je vrlo, vrlo značajan za ljude koji žive na otoku.“
Također je Danica Dominis istakla kako djevojčice Sara i Tonina svakodnevno koriste zavičajni govor, osim u školi gdje se govori hrvatskim književnim jezikom, i da bi ih se u tome trebalo poticati, gdje Radin kunski rječnik im može pomoći u tome, kao i svim mladim ljudima koji su zapravo nasljednici svih onih težaka i ribara o kojima je Rada pisala.
„Znači, to nije knjiga koju ćete sad uzeti i pročitati, nego je to knjiga koju ćete neprestano vaditi, koristiti i tražiti iz škafetina, da biste saznali značenje neke riječi ili da bi tu riječ sveli u neki kontekst koji ona isto opisuje za tu određenu riječ.“, zaključila je Dominis, te najavila kviz. Djevojčice Tonina i Sara odabrale su 15-ak riječi iz Radinog rječnika i izložile publiku ispitivanju: škafetin, reoplan, agačo, šmedljiv, saluc, konča, furešti, kogula, mudante, dažd, ponestra, kunjka, matrak…
Za riječi koje se inače koriste u Dalmaciji, kad se izgovore na kunski način, izgledaju drugačije, no publika je dobila prolaznu ocjenu za točnost opisa u odnosu na njihovo značenje.
Tihana je zahvalila Danici, Tonini i Sari, time zaključila ovaj književni aspekt večeri koji se bavio autoričinim radom, te najavila Draženka Samardžića, koji je govorio više o povijesti Tkona, mjesta iz kojeg autorica potječe, i cijelog Pašmana, jer, kako je ustvrdio, govoriti o gospođi Radi, a ne spomenuti mjesto njezine mikrolokacije odakle potječe i gdje je zapravo živjela jedan najkraći dio svoga života, drugu dužu etapu provela je u Biogradu na Moru, jednostavno ne ide.
“Ona se nikada nije odrekla svoga Tkona nego svakodnevno, kad god može koristiti trenutak otići do trajekta, trajektom stići i obići, kao što je i sama rekla, da bi se vratila u svoju izvornu postojbinu, obrađivala polje, krumpire sadila, masline brala i sve ostalo što je vezano za otok.“, započeo je Draženko i nastavio govoriti nekoliko poznatih i nešto manje poznatih povijesnih činjenica o otoku Pašmanu s naglaskom na mjesto Tkon:
„Svi smo čuli za Konstantina Porfirogeneta, on je bio bizantijski car, koji kada je došao u nekakve zelene godine imao je, kažu, jednoga sina i tome sinu koji je po nekakvoj vokaciji njega trebao zamijeniti napisao je jedno opsežno djelo „O upravljanju carstvom“. Htio je poručiti da je bio dobar car i koliko je to moguće u očima drugih ljudi procijeniti – i pravedan, pa evo dragi sine, ja ti ostavljam u nasljedstvo, u baštinu, tu svoju pisanu građu kako bi i ti dalje nastavio na dobro upravljati tim narodima. Tako kaže da je Konstantin Porfirogenet zabilježio gdje se, mi ćemo to danas reći suvremenim rječnikom, mjesto Tkon nalazi, on ga spominje kao Katan. Tako su ga povjesničari i prepoznali, kako bi taj Katan dolazio od ilirske riječi Katun, a označava pastirsko mjesto ili pasište, što i mi sami možemo pretpostaviti budući da znamo nama tu dva naša susjedna otoka Sveta Katarina i Planac. A pogotovo Planac, kažu da je u povijesti bio mjesto gdje su redovnici benediktinci imali mjesto gdje su pasli svoje blago, kako bi na jedan način doprinijeli njihovoj ekonomiji, njihovom blagostanju. U 14. stoljeću po prvi put nalazimo u povijesnim izvorima naziv Kun, a kasnije kroz mnoga stoljeća susrećemo razne nazive: Tukun, Tkon, Kun, Thon. Šematizam Zadarske nadbiskupije iz 18. stoljeća bilježi mjesto kao Tkon, a domaći mještani zovu ga jednostavno Kun, a sebe Kunjani i Kunjke, kao što je to napisao povjesničar koji se bavio istraživanjem tkonske prošlosti, Kažimir Pribilović.“
Zatim je nastavio o stanovništvu koje je nekoć živjelo u pećinama, jamama i gradinama, koje su vrlo brojne na otoku, da bi se s vremenom ti ljudi se spuštali, osnivali nova naselja u nizinama, uz obalu, dok utvrda Ćokovac, kao dominantno mjesto, kao najviša točka u tom dijelu iznad samoga mjesta Tkona i dalje zadržava mjesto utvrde s tim što dobiva novi sadržaj kada se na njega doseljavaju benediktinci u 12. stoljeću, nakon što su Mlečani 1 125. godine porušili, opljačkali i zapalili Biograd.
„Naselja Tkon i Ugrinić u prošlosti bila su tipična otočna ribarska mjesta. Osim ribarstvom ljudi su se bavili stočarstvom, zemljoradnjom, maslinarstvom i vinogradarstvom. U tu svrhu razvilo se pletenje sprta i kofa, kao izrada tradicijskih brodova, gajeta, guci, batana i ostalih koji su tipični za ovaj pašmanski akvatorij. Od utvrđenih mjesta može se istaknuti utvrda Pustograd, koja datira iz 6. stoljeća. Nalazi se na brdu iznad uvale Zaklopica, a služila je kao utvrda i kontrolna točka u Pašmanskom kanalu. Na južnoj strani otoka sagrađena je u 16. stoljeću veliki Tor ili dvorac Ugrinić, u šumi crnike. Radi se zapravo o kamenoj utvrdi koja je ostavište Ugrinića iz plemena Šubića, a koristila se za smještaj vojne posade i obitelji predaka nekadašnjih stanovnika Ugrinića. Na području Tkona najpoznatiji su Brzica i Calovi tori. Nekada je središte mjesta bilo koledište, ili kako su ga mještani zvali kolišće, s bunarom i velikim prostorom za cisternu, gdje se skupljala kišnica. Nedjeljom i blagdanima, a osobito u božićno i uskrsno vrijeme, tu bi se igralo kolo i pjevale pjesme.“, govorio je Draženko te nastavio:
„Govoriti o Tkonu, a ne spomenuti glagoljaštvo, to bi bilo kao skuhati neki dobar ručak, a taj ručak jednostavno ne posoliti. Samo mjesto od svoga pamtivjeka bilo je usko povezano s crkvom, preko bogoslužja i kršćanskih običaja, gdje je stanovništvo, kao jedna zatvorena otočna sredina, bilo usmjereno jedno na druge, a crkva je prenosila duhovne, moralne i kulturne vrednote kroz bogoslužje, običaje i nauk. Stoga ne čudi činjenica kako je domaća zajednica uspjela sačuvati stoljetnu baštinu, koja se oslikava u sakralnim prostorima, crkvenim udruženjima, osobito bratovštinama te brojnim crkvenim običajima tijekom kalendarske godine, a sve to uz pomoć monaške zajednice koja je stoljećima dijelila dobro i zlo na otoku. Ovdje se s ponosom ističe glagoljaško pučko crkveno pjevanje u samome mjestu Tkonu, koji njeguju benediktinci iz samostana Ćokovac, čiji naziv dolazi od riječi ćok, što je prema lokalnom dijalektu naziv za pticu kos. Nakon rušenja Biograda 1 125. godine, oni pored postojeće crkve posvećene svetim Kuzmi i Damjanu grade samostan. Samostan je građen, dograđivan i rušen, a za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji početkom 19. stoljeća samostan je zatvoren, a cijeli kompleks država je konfiscirala. Posljednji benediktinac otac Petar Pletikosić uspio je od austrijske vlasti otkupiti crkvu, samostan s najužom okolicom te krenuo u obnovu da bi oporučno sva samostanska crkvena dobra ostavio župi Tkon. Sredinom 20. stoljeća samostan se nastanjuje, nastanjuje ga benediktinac koji se zvao otac Martin Kirigin s još dvojicom benediktinaca, te tako započinje novo razdoblje samostanskog života. I danas u njemu živi i djeluje redovnička zajednica kao jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj. Pašmanski monasi u liturgiji su upotrebljavali slavenski jezik, te su se iz toga zvali ilirskim monasima, a njihovu kuću glagoljaškom opatijom. Od najstarijih glagoljskih rukopisa sačuvana su djela Časoslova iz 13. stoljeća, dijelovi Misala, oslikani Brevijar, te hrvatski prijevod regule sv. Benedikta iz 14. stoljeća, kao i tkonski zbornik iz 16. stoljeća, te veći broj natpisa urezanih u kamen hrvatskom glagoljicom. Gipsani odljevi čuvaju se u našem Zavičajnom muzeju Biograd na Moru. U Tkonu se nalazi više crkava. Župna crkva posvećena svetom Tomi Apostolu spada među najstarije, spominje se već u 11. stoljeću. Na brdu Kalvarija iznad samoga mjesta sagrađena je crkva koja je posvećena Gospi od Sedam žalosti. U centru mjesta nalazi se crkva svetog Ante Pustinjaka iz 17. stoljeća. A novija arheološka istraživanja potvrdila su ostatke crkve za koju se pretpostavlja da je bila posvećena svetom Aleksandru. U župi dolaze do izražaja bratovštine, skule, svetog Tome, svetog Ante, Gospe od Sedam žalosti, no u raznim izvještajima spominju se još i druge bratovštine, kao ona svetog Sakramenta, bratovština Duša pragatorija, bratovština svete Marije. Cilj i zadaća bratovština bilo je njegovanje pobožnosti, dobrotvornosti i socijalne zaštite članova bratima. Apostolski vizitatori, koji su dolazili vršiti nadzor po otočnim župama, u svojim izvješćima pišu kako su sve župe na otoku Pašmanu bile glagoljaške i imale su glagoljske knjige, misale, obrednike i brevijare. Osim toga, sve knjige matice krštenih, rođenih, vjenčanih, krizmanih i umrlih, pisane su na glagoljici. Do dana današnjeg očuvali su domaći glagoljaški napjev, a u Tkonu se već godinama održava susret pučkih crkvenih pjevača na kojima sudjeluju i pjevači iz drugih mjesta, koji njeguju izvorno tradicijsko pučko glagoljaško pjevanje.“
Samardžić je završio svoj povijesni pregled do danas, pa je rekao da je Tkon prepoznatljivo turističko mjesto, destinacija brojnih turista, i kao sredina koja se nastoji nametnuti kao mjesto samoodrživosti, temeljući to na prirodnim resursima te ruralnim i kulturnim elementima turizma kroz poznate proizvode poput Škrapinga i Sajma otočnih proizvoda. Uspostavom Republike Hrvatske cijeli otok Pašman pripao je Zadarskoj županiji. Općina Tkon osnovana je 1997. godine i obuhvaća naselja Tkon i Ugrinić, te 13 otočića.
Svoj kratki pregled bogate povijesti mjesta na otoku Pašmanu dovršio je Samardžić zahvalama ravnateljici biogradske knjižnice i autorici spomenutih 17 tiskanih knjiga i 18.-oj u pripremi, te dodao još nekoliko rečenica o bogatstvu jezika na hrvatskom povijesnom prostoru, gdje su u uporabi talijanizmi, venecijanizmi, mađarizmi, germanizmi, turcizmi. Spomenuo je Samardžić migraciju ljudi i činjenicu da je Hrvatsku napustilo u zadnjih desetak godina preko 300 000 ljudi, koji su našli novi jezik, novu sredinu, kulturu i običaje, ali zaboraviti svoje neće.
„Na nama je, koji smo još nekoliko generacija koje znamo i koja te riječi upotrebljava njegovati ih, a kad sutra ne bude nas, ostaje ono što je zapisano. Izgovorena riječ odleti, a zapisano ostaje. Ja mogu samo na kraju zahvaliti gospođi Radici Radi Vrančić i svima koji se bave proučavanjem kulturne baštine, koji to neumorno štite i čuvaju. A nama koji smo nekakvi profesionalci i vodimo kulturne ustanove u gradu, nama je čast, dužnost i služba te ljude podupirati i pomagati.“, zaključio je Samardžić.
A naša vrijedna Radica-Rada Vrančić završila je ovu večer pjesmom posvećenom svim vrijednim ženama i majkama.
S tog događaja priredili smo i kratki video sa slikama i uz glazbenu podlogu kunskih pivača: