U srijedu, 13. listopada 2021. godine nazočili smo povijesnom multimedijalnom predavanju „Golgota Londonskog ugovora 1915. – Hrvatsku su podijelile velike sile i njeni susjedi“, koje je u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru održao dr. sc. Tihomir Rajčić. Londonski ugovor bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja 1915. godine, kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveznih Centralnih sila, obećavajući im teritorij njihovih dojučerašnjih saveznika. Ovo vrlo zanimljivo i poučno audio-vizualno predavanje rasvjetljava sudbinu „mare nostruma“ hrvatske obale Jadrana u strateškim planovima prethodno navedenih velesila, ali i dvaju hrvatskih susjeda, osim Italije, spominje se i Srbija, i sve to u desetljeću prije Prvoga svjetskoga rata. Predavanje je dr. sc. Rajčić pripremio na osnovu povijesnih izvora i historiografske literature koji, kako kaže, uglavnom, nisu dostupni u Hrvatskoj i koji otkrivaju grubu diplomatsku pozadinu Golgote hrvatskog Jadrana 1915. godine. Nakon što smo odslušali ovo predavanje, lakše je razumjeti ugovore sklopljene nakon Londonskog ugovora, misleći pritom na Rapalski i Rimske ugovore, te Pariške konvencije iz 1947. godine, u kojima smo mi bili tek mali zalogajčić u rukama velikih sila.
Predavanje su organizirali Zavičajni muzej Biograd na Moru i Glagoljaška udruga Sidraška županija. U ime domaćina Draženko Samardžić, ravnatelj muzeja, pozdravio je sve nazočne, predstavio temu predavanje i gosta na sljedeći način:
„Autor brojnih publikacija i predavač dr. sc. Tihomir Rajčić, dolazi nam iz Splita. Iako je sam rekao da jedan određeni dio perioda njegovoga života, možda najbolji, i najviše vezan upravo za nama susjedni grad Zadar, jer je tamo studirao, tamo je diplomirao, nakon toga je magistrirao na Sveučilištu u Zagrebu, da bi nakon obrane magisterija obranio disertaciju na svom matičnom Sveučilištu u Zadru. Vjerojatno vi koji pratite tiskovine, pogotovo Slobodnu Dalmaciju, ste imali prilike vidjeti njegove brojne članke. On ne samo da se bavi političkim temama , odnosno povijesno-političkim, nego obrađuje i druge značajne teme iz Hrvatske, kako hrvatske suvremene povijesti, tako je on napisao i knjigu o glasovitom hrvatskom slikaru, Dubrovčaninu, Vlahi Bukovcu, koja je također izazvala jedan ogromni interes u hrvatskoj javnosti, i to ne samo hrvatskoj, nego svima onima koji su pretežno vezani za umjetnost i slikarstvo.“
Budući da je završio povijest i sociologiju, na samom početku svog predavanja prisjetio se gost predavač svog profesora Esada Ćimića sa zadarskog Filozofskog fakulteta gdje je studirao, i njegovih predavanja , profesora koji je u Zadru jedan od utemeljitelja studija sociologije, od 1996. godine predstojnik Odsjeka za sociologiju do umirovljenja, a po umirovljenju profesor emeritus i vanjski suradnik odjela za sociologiju.
„Ja ću danas ispričati nešto što u Hrvatskoj nije poznato, ili je manje poznato. Dokumenti, dokumenti, dokumenti…i tek nešto malo literature. Ovo su srbijanski, britanski dokumenti. Britanci su izdali jedanaest debelih knjiga dokumenata. Tako da ću ovo predavanje temeljiti na dokumentima.“, započeo je dr. sc. Rajčić uz kasnije prikazane brojne zemljovide kojima je ukazivao na temu pojedinih poglavlja koji u cjelini prikazuju okolnosti tajnog međunarodnog ugovora kojim su se u prošlosti prekrajale državne granice.
Trgovanje hrvatskim teritorijem
Svoje sažeto predavanje započeo je o prvom trgovanju hrvatskim teritorijem odnosno Dalmacijom, gdje je istaknuo da je Biograd 1915. godine trebao ostati u samostalnoj Hrvatskoj, dok je granica između samostalne Hrvatske i Srbije je trebala biti po rijeci Krki. Istaknuo je u tim podjelama važnost Splita, kada je u studenom 1912. austro-ugarski poslanik, ne misleći ozbiljno već sa željom da Srbe privole u savez, došao kod srbijanskog premijera Nikole Pašića i ponudio mu izlaz na more u Splitu ili Metkoviću, s eksteritorijalnošću za srbijanska lučka postrojenja.
Drugo trgovanje dogodilo se krajem ožujka 1915. godine kada je ruski ministar vanjskih poslova predložio Britancima i Francuzima plan podjele Dalmacije između Hrvatske i Srbije. Granica je trebala prolaziti po rijeci Krki, a Split je trebao biti srbijanska trgovačka luka. „Kako zemljopis određuje sve narode na svijetu, što bi se engleski reklo, Srbija je „land lock country“, izlaz na more je za njih vrlo važan.“, slikovito je opisao dr. sc. Rajčić navodeći i treće trgovanje vidljivo u tajnim talijansko-austrougarskim pregovorima tijekom 1914. i 1915. godine, gdje je Italija spominjala Korčulu i Split kao svoja buduća vojna uporišta.
Važno je bilo pitanje neutralnosti u ono vrijeme, o tome je dr. sc. Rajčić govorio ovako:
„Dakle, talijanska vlada je objavila neutralnost, i onda su se cjenkali sa svima. Zanimljiva su objavljena cjenkanja austro-ugarske vlade i talijanske vlade. Talijani su mrtvi-hladni tražili, obrazloženje je poznato, nema odgovarajuće luke, kažu da je neravnoteža na Jadranu. Jedino logično rješenje da Korčula i Split pripadnu Italiji, tako će se stvoriti ravnoteža i prijateljstvo između Italije i Austro-Ugarske. I javno su pregovarali. Međutim, interno, tadašnji premijer Austro-Ugarske rekao je da je to pljačka, da će Austro-Ugarska ostati bez važnog strateškog izlaza na more, što je značilo da Split i Korčula ne dolaze u obzir. Ovo je sažeto što ću pričati poslije, ovo sam isto pričao 2019. kada sam držao predavanje u povodu stvaranja Jugoslavije uz odgovornost Srbije i moj kolega Serđo Dokoza kaže tiho: „Zar smo onda bili moneta za potkusurivanje?!“ Da! Hrvatska je 1914., 1915., 1912., iako je formalno imala svoju državnost u okviru Austro-Ugarske, bila meta za potkusurivanje i ova priča otvara realan pogled na situaciju kakva je bila. Ja neću nikad kazat svoje privatno mišljenje. Prijateljima u Splitu kaže, svi znaju što ja mislim. Mogu samo reći – bilo mi je jako teško čitati sve ove dokumente. Izričito je bilo trgovanje Hrvatskom. A to mi nikad neće postati lako.“, zaključio je dr. sc. Rajčić.
Njemačka nije babaroga
Povukavši paralelu, dr. sc. Rajčić je rekao da je prvi hrvatski predsjednik znao što se devedesetih godina događa, a još u ono vrijeme Francuska, Velika Britanija, Rusija, čak i Austro-ugarska i Italija, bojali su se, smatra, prejake Njemačke i strahovali su da će Njemačka izaći na Jadransko more i imati pristup Sredozemlju. O tome je sažeto govorio:
„Njemačka je bila gospodarski div. Po prirodi stvari je sve ovo vukla za sobom. Ovo je danas stvarnost. Sve ove države su ovako ili onako vezane za Njemačku. Danas Francuska i Njemačka, ovo što dobivamo novce iz Europske unije, što su podigli trilijun eura kredita, to je izričita pogodba Angele Merkel i Emanuela Macrona. To piše u svim stranim novinama, osim u našima. Ja sam objavio dva članka, ne znam kakav je bio odjek. Svakako, svi su se u Europi bojali zamišljene velike Njemačke. Njemačka je bila jaka vojno, financijski, u svakom pogledu. Međutim, Njemačka nije bila babaroga. Kad se čitaju dokumenti svi, Njemačka ispada babaroga, agresivna, posebno njemački car. Za snagu Njemačke citirat ću jednog francuskog diplomata, koji je rekao ovako: „Njemačka ne treba uopće voditi nikakav rat. Gospodarskom snagom i političkim utjecajem zavladat će Europom bez rata“. I to se zaista dogodilo. Vidjet ćemo sad kad ode Angela Merkel tko će od ovih igrača zavladati. Međutim, svi su se bojali Njemačke. Sva jugoslavensko-hrvatska historiografija piše velika njemačka opasnost, što je pretjerivanje. Te opasnosti se boji Francuska, Velika Britanija se boji njemačke flote. Međutim, Njemačka nije tolika babaroga, iako je bila velika sila.“
Radi usporedbe, spomenuo je ponašanje velikih sila, Italije i Francuske:
„Francuska je vladala zapadnom Afrikom, Italija je 1912. osvojila Libiju. Dali su osmanskoj vladi (Libija je pripadala Osmanskom carstvu) ultimatum 24 sata ili ćete Libiju prepustiti nama ili ćemo vas mi napasti. Osmansko carstvo to nije prepustilo i onda je bio rat. Toliko o tome da je Njemačka strašno opasna. Velika Britanija je osvojila Egipat oružanom intervencijom i to je držala kao svoju koloniju, kao mogući važan put prema Indiji koju je osvojila u prethodnim ratovima. Imperijalizam. Prije Prvog svjetskog rata Francuska, Velika Britanija i dijelom Sovjetski savez, dijelom Rusija, bacili su pogled na Bliski istok. Kao, raspast će se Osmansko carstvo, pa ćemo mi to podijeliti. Winston Churchill, moj omiljeni europski političar, je onda znao, brodovi će ići na naftu. Dakle, Njemačka je babaroga, nije. Jednako imperijalisti kao i svi. To je vrlo bitno i čitava priča se temelji ,i u srbijanskoj historiografiji, na priči o tome kako je Njemačka babaroga i svi ostali se brane.“
O Italiji je govorio kada se gleda iz Hrvatske perspektive, gdje nas je najviše zanimala Dalmacija i Jadran, što je i razumljivo, no talijanske su ambicije, kako je istaknuo, bile puno opširnije:
„Austro-Ugarska i Italija su Albaniju podijelile unaprijed fifty-fifty, iako je ona bila u Osmanskom carstvu. Prešutno su je podijelile popola. Austro-Ugarska i Italija su bile saveznice, međutim i jedna i druga strana nije htjela da itko ima Valonu koja je zatvarala Otrantski kanal i izlaz na Sredozemlje. Imali su i jedno i drugo neprijateljske nakane. Zatvoriti Sredozemlje jedno, drugo rat u Libiji koji sam već spomenuo. I na kraju, kad se pregovaralo u odnosu na ugovor Italija je razmišljala ovako: kad se već dijelimo tako, namjerno karikiram, zašto Italija ne bi dobila nešto. I onda je bila primorska pokrajina Andolija. I to je pisalo kasnije u Londonskom ugovoru. Dakle, to što je Italija tražila svoj komadić istočne obale Jadrana, to je sve dio njenih ambicija. Taj dio boli nas, ali to je dio njenih ambicija. I to treba imati na umu poslije, fala Bogu nismo najvažniji na svijetu i zbog toga smo se možda izvukli ’91. E, ovo je meni, ja zadnjih godina za prvu i za drugu Jugoslaviju koristim izraz Srbija i Jugoslavija i to ne bez veze. Ovo je situacija 1912. kad su bili balkanski ratovi. Ovo je pogled sa zapada, prvenstveno iz Rusije. Dakle, Rusija je računala Srbija i Bugarska će se udružiti, potjerat će Osmanlije s Balkana, bit će ruski saveznici na Balkanu. Bugarska i Srbija nikako se nisu mogle dogovoriti oko Makedonije. Živopisna je jedna epizoda, ona ne spada u ovu priču, ali ću je spomenuti, zadnja pogodba prije izbijanja balkanskih ratova bila kada su se srbijanski i bugarski predsjednici vlade vozili sat i pol vremena u vlaku da bi mogli tajno pregovarati kako će podijeliti Makedoniju. Podijelili su je, ali su zbog nje ratovali poslije. Međutim, to nas se ne tiče previše. U toj podjeli područje kod Skoplja je trebalo pripasti Srbiji, a ruski veleposlanik i ruski ministar vanjskih poslova pogled Srbije trebao je krenuti prema zapadu. Njena južnoslavenska braća su Srbi i Hrvati. Trebalo je ostvariti Veliku Srbiju ili jugoslavenstvo.“
Rekao je da je ovako sažeto prepričao jedno 10-15 stranica dokumenata i nastavio govoreći o srbijanskoj politici oličenoj u liku Nikole Pašića, najmoćnijeg i najutjecajnijeg srbijanskog političara prve četvrtine dvadesetog stoljeća:
„Nikola Pašić u svojim razmišljanjima kad govori o Hrvatskoj kaže srpsko-hrvatski narod. Molim vas primijetite, ne postoji hrvatsko nigdje. Danas se ljutim na javne osobe i političare, ne kažu Hrvatska država, mi nismo pleme u Europskoj uniji, mi nismo Hrvati pleme, mi smo država u Europskoj uniji. Bitno, u ovoj priči se nigdje ne spominje Hrvatska, Dakle, Hrvatska je intimno gledano trebala biti plijen Srbije i to je njeno prirodno područje širenja. I Srbija i Bugarska su trebale biti saveznice. Ovo misle u Parizu, ovo misle u Londonu, ovo misle u Sankt Petersburgu. Ali ovo misli i dobar dio hrvatskih političara 1914.-e. Jedan, kad je izbio rat prvi, jedan konzul francuski je napisao otprilike ovako: „Hrvati ratuju za cara Franju Josipa, misle da se bore za Domovinu, dok njihovi političari stvaraju Jugoslaviju.“
Trgovanje Splitom
U svom predavanju ponovno se vratio na Split, koji je važan zbog izlaza na more, no Francuskoj i Velikoj Britaniji potpuno je nezanimljiv Jadran.
„Njihova računica se zasniva ovako – Italiju ćemo kupit tako što ćemo joj obećat hrvatsku obalu Jadrana odnosno istočnu, za nas je hrvatski, za njih je to istok.Balkan ili, danas se to zove Jadranska regija, Adriatic region, u okviru Europske unije spominje se taj naziv. A u toj priči trebali bi biti zadovoljeni interesi i Italije i Srbije. Svatko je trebao dobiti svoj komadić i na to cjenkanje će se svodit Londonski ugovor. Ovo ja ne govorim zato što sam ja iz Splita, nego se zaista spominje Split u svim tim dokumentima. Podijeljena Hrvatska, članak 5. Londonskog ugovora, neću ga čitati, presitna su mi slova, ali je trebalo ići otprilike ovako. Počet ću od one trunkice što je pozitivno, od kraja. U britanskoj diplomaciji u Londonu se razmatralo ako baš Hrvati budu htjeli, stvorit će se samostalna Hrvatska, koja će biti, ovo za one koji se sjećaju iz povijesti, ovo je otprilike ono što smo uspjeli sačuvati od osmanskog osvajanja, ostatci ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva. Pazite, ovo je u Londonu, Parizu Sankt Petersburgu. U tu je računicu Srbija trebala dobiti Slavoniju, jer su i katolici i pravoslavci zapravo Srbi, to je njihovo mišljenje. Bosna i Hercegovina je u startu srpska.“
Spomenuo je da je nedavno Slobodna Dalmacija objavila jednu veliku priču, izašla je na Internetu, gdje se može pronaći i pročitati, da je zbog Bosne i Hercegovine je još 1908. mogao izbiti svjetski rat. Dotaknuo se srbijanske propagande na sljedeći način:
„Srbijanska državna propaganda je uspješno prodala priču da su svi stanovnici Bosne i Hercegovine zapravo Srbi. U literaturi prije Drugog svjetskog rata Južni Slaveni – Srbi u Bosni i Hercegovini, to je bitno. Sada, kada se dođe do onoga što nas boli i što nas zanima, ruski veleposlanik je računao ovako: Srbija je naša saveznica, ona mora dobiti nešto kad je izbio rat, jer je bila vrijedna. Što je Srbiji potrebno? Nije uspjela dobiti rat u Albaniji, jedno vrijeme je osvojila čitavu Albaniju, onda je Austro-Ugarska zaprijetila povucite se, povukli su se režeći. Tajno su pravili planove o podjeli Albanije, ali se ti planovi nisu ostvarili. Što je ostalo? Ostalo je jedna je vječna Republika Hrvatska. U toj računici je trebalo biti ovako: Split je trebao biti srbijanski izlaz na more, južno od Splita je trebalo pripasti Srbiji. I gledano iz ruske perspektive, ostalo je nevažno. Solucija je da se stvori nezavisna Hrvatska, s tim da bi granica bila ovdje. Važno je da Srbija dobije izlaz na more, pa pa oni su ionako Srbi, zapravo nije važno tko su, važno je da Srbija dobije izlaz na more. Crna Gora je trebala dobiti Dubrovnik i Boku Kotorsku. Boka Kotorska je bila s nama preko 1000 godina, u Dalmaciji. Boka Kotorska i Dubrovnik su trebali pripasti Crnoj Gori. Zašto? Da Crna Gora ima izlaz na more, jer je i ona saveznica. Ja namjerno karikiram, međutim one su hladne računice. U članku koji će izać’ pobrano je, definitvno Italija je dobila skoro čitavi Jadran, dirljiva je epizoda koja u historiografiji se predstavlja svakako. U potezanjima vidjet ćete zašto su toliko davali. Nije zato što su oni mrzili Hrvate. Oni su imali svoju računicu svi. U potezanjima oko Italije ruski veleposlanik je bio, bilo je napeto, vodi se svjetski rat. Oni se potežu iza kulisa, to zna 20 ljudi u čitavoj Europi. I ruski veleposlanik je rekao, ne može Italija dobiti ovo sve. Srbija mora dobiti izlaz na more. I prije potpisivanja ugovora je presječeno. Split i južno pripada Italiji i granica je povučena između Trogira i Šibenika. Međutim, to se ovdje ne može nacrtati, trebao bi kartograf da bude precizna karta. Italija je dobila sve otoke. To je njihovo strateško. Dobili su Korčulu, Srbija je ionako zapravo nepomorska zemlja. I sad, perspektivu Beograda, maloprije sam zaboravio spomenuti, dirljivo je, ovo je citat britanskog veleposlanika u Beogradu koji je, i to piše u srbijanskoj historiografiji, a piše i u dokumentima, tip je služio u Beogradu kao veleposlanik, ali je Srbe prezirao duboko kao primitivni i zaostao narod. Dakle, nevažno što mi mislimo. Ovo je kratki odlomak iz njegovog izviješća. „Srbi. Usmjerili su svoje nade na svoju luku, misli se na Jadran, imaju viziju plavog mora po kojem plove srbijanski brodovi koji kući donose bogatsva svijeta. To točno objašnjava razmišljanje službenog Beograda. Mi bi po toj logici trebali biti jako bogati, puno bogatiji nego sad. I sad kad smo složili što se razmišlja, Pariz čitavo vrijeme šuti i slaže se s Rusijom, osim ove intervencije. E, sad, bitno je. Mi smo smrtni ljudi. Prvo, slabi smo, sigurno griješni. Ali imamo svoje račune. Razmišljanja te 1915. su sve velike sile imale velike probleme. Njemačka je bila toliko financijski i vojno jaka, iako je bila okružena s dvije strane, nisu je mogli poništiti. Njemačka je kapitulirala 1918. zato što je nestalo benzina. Inače, tko zna što bi bilo da nije nestalo benzina., da su uspjeli napraviti sintetski benzin.“
Podsjetio je da je 1915.godine na situacije na zapadnom i istočnom bojištu u odlomcima filmova Galipolje i Jozef, kroz dirljive scene juriša gdje je na desetke tisuća ljudi poginulo.
„Englezi su se iskrcali u Galipolje, pa su tamo izgubili. U Rusiji je bila strahota. Ova dva videa će predočiti zašto su velike sile razmišljale kako su razmišljale. Ovako je poginulo 200 000 ljudi. Ovo je istočno bojište, odlomak iz filma Jozef, film je ludilo i glazba je odlična. Rusija je ogromna zemlja s milijunima ljudi, ali je financijski i gospodarski zaostala, puno slabijeg naoružanja. Britansko carstvo možda je ogromno, ali je raspršeno. Kad su svaki dan u London, Pariz, Sankt Petersburg stizala izvješća o ovakvim stvarima, da bi se preokrenula ravnoteža snage Italije, ako Italija uđe u rat, Italija može preokrenuti ratove.“
Hrvatski interesi u Londonu
Vanjsku politiku Velike Britanije, smatra dr. sc. Rajčić, vodili su u ono vrijeme vrlo domoljubni, vrlo obrazovani političari, koji su znali što se događa u svijetu, koji su bili jako umjereni, koji su znali da je ravnoteža društvena vrlo važna. Pritom je istaknuo sir Edvarda Greya da je bio vrlo neobična osoba i ubacio svoju malu reminiscenciju, da bi ga približio publici te o njegovom privatnom životu govorio da su on i njegova supruga su živjeli skoro kao brat i sestra, da se Englezi rugaju kao nisu ni konzumirali brak, kako se on bavio ribičijom, ona cvijećem, ali je duboko razmišljao o sudbini Velike Britanije.
„No, oko sebe je sir Grey okupio vrlo obrazovane i sposobne ljude i zajedno su razmišljali kako osigurati sudbinu Velike Britanije, a da se ne izazove rat, jer to se ne isplati. Kad je izbio Prvi svjetski rat, prije izbijanja rata on je austro-ugarskom veleposlaniku rekao da ako izbije rat, poremetit će se tržište kapitala, to će usporiti gospodarstvo, to može značiti opće siromaštvo. Pa to zvuči poznato, rat se zapravo nikome ne isplati, osim Amerikancima.“, istaknuo je dr. sc. Rajčić, spominjući razgovor Edvarda Greya s Franom Supilom, kojeg je opisao kao vrlo sposobnog političara. Frano Supilo je bio svugdje, Frano Supilo je rekao mi znamo da su Bosna i Hercegovina hrvatska prirodna cjelina, mi ćemo se zalagati da to bude samostalna Hrvatska, ali uz jedan uvjet. Srbija je saveznik Velike Britanije, ako se slaže s s time Srbija, slažemo se i mi. Iz toga se vidi da su Britanci znali što je istina. Oni su znali da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina jedna cjelina. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su jedna cjelina bile u glavi Franje Ferdinanda. To mi je posebno impresivna epizoda. On je okupio oko sebe sposobne ljude.“
Spomenuo je privatne bilješke predstavnika velesila koje nisu izlazile u novinama i citirao razmišljanja u kojima su Dalmaciju smatrali slavenskom zemljom koja se teži ujediniti s Hrvatskom, Slavonijom, budući da je sjeverni dio Hrvatske pripadao Ugarskoj, južni Austriji, ujediniti se u cjelovitu Hrvatsku. I gdje će se ogorčeno odupirati pokušaju uklapanja u Italiju, zbog čega će imati južnoslavensko pitanje.
„Dakle, ako ne bude samostalna Hrvatska, umjesto južnoslavenskog pitanja u Austriji, isto to pitanje bt će u Italiji. On zna što je prirodno, oni imaju sve podatke, iako ih nije briga, iako im to nije u interesu. Neki su znali da je trgovina tuđim i da je to duboko nemoralno, naravno da nisu bili obješeni i naravno da ovo nije objavljeno javno, ali ukazuje na to da je London znao hrvatske interese, samo što mu ti hrvatski interesi nisu bili u interesu. Vidjeli ste, oni su imali svoje motive i za kraj. U napetoj situaciji 1915. Frano Supilo je završio samo šest razreda osnovne škole, govorio je četiri svjetska jezika, poznavao je svaku knjigu. On je u jednom privatnom razgovoru , uhvatio je ruskog ministra vanjskih poslova i uspio je od njega 1915. izvući da se trgovalo hrvatskim teritorijem. Uspio je od njega izvući sadržaj Londonskog ugovora. Sad zamislite, tko je u današnjoj Hrvatskoj prvo sposoba, drugo voljan, izvući neko šporko trgovanje u Bruxellesu, Londonu, Parizu, Berlinu. Masku s hrvatskim interesima. Ja se bojim da je odgovor – nitko. On je to iscinkao i Supilo se čitava hrvatsko-jugoslavenska historiografija temelji na tome da je on ispravni Jugoslaven, da su on i Ante Trumbić stvarali Jugoslaviju. Ja ću završiti susretom Supila i Trumbića u Veneciji, kad su znali što se događa u Europi, oni su ovo sve znali, kažu svi ili Jugoslavija ili ništa, preslabi smo, istrgovali su se s nama, pregovoranje sa Srbima je bilo jako teško i komplicirano i jasno je zašto i to je pozadina ovog Londonskog ugovora. Uopće nije jednostavno iz ove perspektive. Možda za kraj da ponesemo svi sa sobom hrvatsko-jugoslavensku historiografiju koja pjeva o stvaranju Jugoslavije, možda bi trebao čitati iz ove perspektive je ono što je napisano iz perspektive da su svi Južni Slaveni braća i da je to iskreno itd. I da ne postoje različiti interesi. Kad budemo čitali sljedeći put ovo, treba se sjetiti cjenkanja iza kulisa u kojem je Hrvatska bila to što je bila, nažalost.“, završio je dr. sc. Rajčić i na koncu predavanja odgovarao na pitanja nazočnih u publici.
Zahvaljujemo Radio BnM-u na ustupljenim fotografijama.