Javio nam se ogorčeni čitatelj koji smatra da Stožer svojim novim, kako ih naziva, „džihad mjerama“ gasi Prvi glas Stankovaca, tradicionalno natjecanje pjevača amatera u Stankovcima.
Prvi glas Stankovaca jedini je možda glazbeni festival u Hrvatskoj koji se do sada neprekidno održavao 42 puta u kontinuitetu, te su Stankovčani posebno osjetljivi na tu svoju desetljećima dugu tradiciju. A s činjenicom da festivala ove godine neće biti, teško s mire. No da ne duljimo, najbolje je ovoj temi prići na licu mjesta, gdje nam Dino Perica ima štošta o tome ispričati, tako da vam njegovu priču prenosimo u cijelosti:
„Kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Stankovci su dočekali s još nezaliječenim traumama nastalim zbog ne tako davnog gubitka vlastite općine i gospodarske propasti poljoprivredne zadruge. Upropašteni mlinovi, zarasli voćnjaci (godinama kasnije će mnogi ‘poduzetnici’ prekopati bagerima i kiperima izvesti plodnu zemlju platežno sposobnima na moru), prašnjave ceste, nesklona im vlast u Benkovcu.
Stankovcima je preostalo malo toga s čim bi mogli graditi vlastiti identitet, tek kultura i sport. Pa su tomu i prionuli. Glazbeno društvo, koje je revitalizirao Vojin Pelaić, čvrsto je preuzeo Slavko Pelaić, a nešto kasnije su drski omladinci osnovali i NK Croatia.
Počelo je i s autohtonim rock bandovima i dakako – s Prvim Gasom Stankovaca.
Nitko tad nije mislio da bi to trebalo postati obavezno, ući u tradiciju, a kamo li ući u pjesmu Arsena Dedića, no išlo se skromno, korak po korak. Jedne godine, pa druge, treće i tako dođosmo do 43-e godine Prvog Glasa.
Nismo imali iluzija o tomu da se radi o nekoj odskočnoj dasci za buduće profesionalne pjevače, kao što će to desetljećima kasnije postati recimo The Voice potpomognut HTV-om. Bila je to lokalna zabava koja bi se organizirala krajem godine, u božićno vrijeme, kad smo svi bili radosni zbog života samog, zbog spremljene ljetine i zimnice; radosni zbog nade koju nam nudi nova godina, u kojoj možemo ostvariti zacrtane planove.
Skupilo se puno godina Prvog Glasa kad dođoše zla ratna vremena. Na prvoj crti bojišnice, s izbjeglim stanovništvom, drskost, inat i entuzijazam cijele zajednice se skoncentrirala u Zdenku Sarađenu, koji je manifestaciju Prvog Glasa prenio preko ratnih vremena organiziravši jedne ratne godine Prvi Glas u Vodicama, druge u Pirovcu.
Legenda kaže kako su Zigi i Joža na binu Prvog Glasa stizali drito s položaja po Biloj Vlaci, Bobeštaku.
Evo nam opet prosinca i evo nam opet izvanrednih vremena u kojima su druženja i zabave od naše države nazvane bioterorizmom. Epidemiološke mjere ovakve i onakve, ne smije se ovo, ne smije se ono, ne smijemo se rukovati, ljubiti, piti kavu u kafiću. Landrati po stranim trgovačkim centrima se smije.
Vrijeme je za još jedan Prvi Glas Stankovaca u novoratnim, tj. novonormalnim okolnostima. U samom mjestu, osim Doma izgrađenog u onoj državi, a rekonstruiranom pod ovom vlašću, nemamo mjesta za održavanje ikakvih manifestacija. Sportska dvorana je zaostala u bespućima megalomanskih ambicija aerodrom-efendije.
No, svejedno, ova Općina je godinama sufinancirala Prvi Glas i podržavala ga, što je vidljivo i u Proračunu Općine.
Prije proglašenja posljednjih stožeraških džihad mjera protiv vlastitog stanovništva i gospodarstva, postojala je mogućnost za održavanje 43-eg izdanja Prvog Glasa, a uz poštovanje svih epidemioloških smjernica, svih zabrana.
Kako su dotad vrijedile preporuke, uredbe i ostalo, za održavanje amaterskih manifestacija u zatvorenom prostoru, bilo je potrebno osigurati minimalno 4 metra kvadratna prostora po sudioniku da bi održavanje bilo usklađeno s ‘epidemiološkim okvirom’.
U udruzi Melodija, koja posljednjih godina organizira tu manifestaciju, pronašli su dvoranu od 600 metara kvadratnih, dovoljnu za 150 ljudi. Kao u ratna vremena – izvan Stankovaca.
Međutim, prema novim osvetničkim mjerama Stožera prema svakom vidu zabave i radosti, a pod krinkom brige za naše zdravlje, niti 4 metra kvadratna po čovjeku više nisu dovoljna. Nema više nikakvih manifestacija. Ni kave. Ni ručka u restoranu. Zabranjeno!
Ne promijene li stožeraši ništa u svojim navikama naslađivanja nad mukom puka poslije 21. prosinca, Prvi Glas Stankovaca, 43-i po redu se neće održati. Još jedna tradicija bi tako otišla u bespuća povijesne zbiljnosti.“