Po završetku akcije Maslenica koncem siječnja 1993. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i JNA, potpomognuti svježim snagama iz Srbije i Bosne i Hercegovine, s okupiranog hrvatskog prostora, tzv. Krajine, uzaludno su pokušavali povratiti izgubljene položaje. Jedan od tih važnih položaja bila je Ražovljeva glavica iznad Škabrnje preko koje su htjeli ponovno ovladati Škabrnjom. Grčevito su danima pokušavali, ali svaki novi pokušaj završio bi ljudskim gubicima. Bilo je na tom mjestu žrtava i s hrvatske strane. U ovome prilogu, uz nesebičnu pomoć hrvatskih branitelja i očevidaca, pokušat ćemo rekonstruirati kobni 11. ožujak 1993. godine, kada su u samo jednome danu poginula dva hrvatska branitelja, a jedan teško ranjen.
Prostor koji je početkom 1993. godine branila 134. brigada protezao se od stankovačkog ratišta na istoku i s druge strane, zapadno, do Gorice. Unutar prostora u zoni odgovornosti navedene postrojbe bili su Vrana, Biograd na Moru, Sv. Filip i Jakov, Sikovo, dio Tinja (zaseok Jurjevići), Gornje Raštane i Veterinci. Tijekom akcije Maslenica 134. brigada bila je reorganizirana, a navedeni prostor preuzela je 53. samostalna bojna Biograd, ili ukratko Biogradska bojna, kojoj je pripalo pješaštvo s minobacačkim bitnicama do 82 mm, topništvo iznad 82 mm ušlo je tada u sastav 4. gardijske brigade i dijelom u mješoviti topnički garnizon. No međutim, svi navedeni djelovi jedne te iste postrojbe operativno su, zapravo, djelovali u sklopu Biogradske bojne, buduće okosnice 134. domobranske pukovnije.
Tijekom navedenog razdoblja pobunjeni Srbi i JNA nisu uspijevali pomaknuti novouspostavljenu liniju obrane u svoju korist, jer je novouspostavljenu liniju obrane branilo pješaštvo Biogradske bojne od 1800 domaćih ljudi i 60-ak branitelja iz raznih dijelova Hrvatske, pojačano topništvom, te također držalo položaje zauzete još u ljeto 1991. godine.
Zbog krajnje nemoći i frustracije zbog izgubljenih položaja neprijateljske postrojbe pobunjenih Srba i JNA dana 11. ožujka 1993. godine u ranim jutarnjim satima započinju snažni napad. Svojim pješačkim napadom toga dana djeluju na obranu prostora pod odgovornosti Biogradske bojne te udaraju na brdo Debeljak iznad Vrane. Ovom prigodom oni nakratko i zauzimaju navedeni strateški važan položaj.
U tome krajnje mučkom napadu smrtno je stradao hrvatski vitez Mile Knez. Toga kobnoga dana, 11. ožujka, Mile Knez je iza sebe ostavio dvije uplakane djevojčice, suprugu, stare majku i oca, a bio je jedini hranitelj obitelji. Svi ostali preživjeli hrvatski branitelji u ovom neprijateljskom napadu bili su tada prisiljeni napustiti položaj i povući se u selo Vranu.
Zbog ovog iznenadnog napada i osvajanja našeg položaja užurbano se u zaleđu Biograda radilo na premještanju pokretnog topništva. Tenkovska postrojba morala je izvršiti premještaj s dotadašnjih pozicija Raštane – Sikovo na novu poziciju u Svetom Filip i Jakovu. – Biograd, što bliže neprijateljskim položajima na lokaciji Trojan i Stabanj te istovremeno pokrivati dotadašnje pozicije na lokaciji Kakma i brdo Gubavica iznad Tinja. Intenzivno se razmišljalo o mogućim neprijateljskim udarima na položaje koje je hrvatska strana držala u Tinju i Veterincima, nakon što se u zapovjedništvu Biogradske bojne razrađivao plan povratka izgubljenog položaja na Debeljaku.
Dok se razmještalo topništvo, izviđačka grupa predvođena zapovjednikom voda koji je držao položaj na jankolovačkoj jarugi dobila je zadatak da izvidi stanje terena ispred neprijateljskih položaja na brdu Trojan i zaseoku Stabanj. Prilikom izviđanja smrtno je stradao zapovjednik voda Goran Batur, a njegov suborac, Marko Čirjak, se s prostrelnim ranama prsnog koša nekako uspio dovući do jankolovačkog mosta, gdje su bili hrvatski položaji. Goran Batur mučki je ubijen u sačekuši prilikom izviđanja na dijelu linije koji su pokušavali zauzeti hrvatske snage. Pogođen je neprijateljskim rafalom u glavu s udaljenosti od niti 50 metara.
O okolnosti pogibije Gorana Batura svjedoči njegov suborac Gojmir Milat:
„Goran, legenda Jankolovačke jaruge, dečko kojeg poznam od kad je napravio prve dječje korake, momak kojem sam napravio prvu praćku, kojeg sam gledao kako raste od djeteta do stasitog momka. Momka s kojim je sredinom ljeta 1991. godine započela i moja ratna priča u kojoj smo tijekom 1991. i 1992. godine dijelili dobro i zlo, plakali nad sudbinom koja nas je snašla, kopali isti rov, u isto vrijeme se smrzavali, kisnuli u kaljuži do koljena, u stacionaru dijelili hranu i pokrov. Još i danas me peku riječi njegove majke Đenke kada bih po njega dolazio u kuću, a dijelilo nas niti 100 metara razdaljine. Govorila bi Đenka tada: „Pazi mi ga, on je mlad, svojeglav, a ti si puno stariji. Budite pametni.“
Toga nesretnog 11. ožujka 1993. godine sreli smo se u prolazu negdje oko 7 sati ujutro, po starom dobrom običaju promrmljali pozdrav, kratko se pogledali u oči. Za neku veću priču nije se taj dan imalo vremena. Njegove tamne krupne oči su oči koje ni danas, nakon više od dva desetljeća, ne zaboravljam. Te oči bile su tada pune odlučnosti i prkosa, oči u kojima se nije nazirao strah od onoga što slijedi.
Kao što rekoh, rastali smo se tada uz kratki pozdrav, nešto duže smo zadržali taj pogled kojim smo si rekli „Sretno do novog viđenja“. U čovjeku postoji neki instikt koji ga upozori na nesreću koja će ga zadesiti. Ovim rastankom u meni je proradilo to nešto iznutra, neki poseban nemir koji je upozoravao na zlo koje će se dogoditi i koje se dogodilo. No trebalo je sve to potisnuti duboko u sebi, nije se imalo vremena tugovati, trebalo je vratiti ono što se izgubilo. Trebalo je do večeri vratiti Debeljak, jer je u protivnom cijelo selo Vrana u opasnosti, ali i šire. Kad smo se oporavili od šoka, zauzeli su se pravci djelovanja i udara, akcija je otpočela negdje poslijepodne između dva i tri sata.. Oko pet sati poslijepodne Debeljak je opet bio pod našom kontrolom.“
Samo na jednome mjestu, na brdu Debeljak kod Vrane u obrani domovine tijekom Domovinskog rata poginuli su hrvatski vitezovi: Mile Knez, Miro Kukin, Nikica Tomasov, Ivan Vuljak, Šime Zelantov, Darko Dubravica, Nikola Mikulić, Berislav Ivanišević, Elio Banov, Dragan Maksan, Franjo Vlašić. Oni su nas zadužili i ne smiju biti zaboravljeni. Laka im hrvatska gruda, počivali u miru Božjem.
