Pokladni utorak u Biograd na Moru nekad je imao posebnu težinu. Nije to bio samo datum u kalendaru nego dan kad je cijeli grad disao drugačije. Desetak, petnaest maškaranih skupina spuštalo se niz glavnu ulicu od motela prema rivi. Šarenilo kostima, improvizirane dosjetke, lokalne šale koje su svi razumjeli. Ljudi su stajali ispred svojih kuća, netko bi se pridružio povorci, netko dobacio komentar, a sve bi završilo predstavljanjem na trgu ispred zgrade gradske uprave i spaljivanjem Tome Krnjevala, „krivca“ za sve nedaće. Prije same presude čitao se duhovito napisan teštament, pun lokalnih aluzija i britkih primjedbi, nakon čega bi uslijedila svečana osuda i spaljivanje Krnje. Građani su s posebnim uzbuđenjem iščekivali tko će te godine „odgovarati“ za sve, tko će biti Krnje, simbol svih naših problema, frustracija i smijeha u isto vrijeme.
To nije bio “program”. To je bio grad.
Danas je slika drugačija. Program postoji, trud organizatora je vidljiv, ali i publike i sudionika je osjetno manje. Bile su mažoretkinje, gradska glazba, organizatori i par gostiju. Ista se tišina osjeti i na adventu. Lampice svijetle, glazba svira, ali nedostaje onaj osjećaj da je cijeli grad izašao van.
Što se dogodilo?
Promijenio se način života. Nekada su maškare bile jedan od rijetkih oblika zabave. Danas se natječu s ekranima, putovanjima, vikend-planovima i umorom koji se nakupi kroz godinu. Ljudi rade više, tempo je brži, a zima je postala vrijeme povlačenja u privatnost. Lakše je ostati doma nego se spustiti do rive, do parka.
Ali nije stvar samo u tempu života. Promijenila se i struktura grada. Zimi je manje ljudi nego nekad, dio stanovništva je sezonski, dio mladih je otišao. Manje je i spontanog druženja po kućama, ispred kuća, manje onog “vidimo se na vani”. A bez tog spontanog sloja, manifestacija postaje događaj koji netko organizira za nekoga drugoga.
Karneval, ako želi preživjeti, mora biti više od protokola. On mora biti duhovit, pomalo drzak, mora dirnuti u ono što živimo. U lokalnu politiku i političare, u turizam, u komunalne probleme, u lokalne navike, u male gradske apsurde. Kad nestane lokalne satire i prepoznatljivih tema, nestaje i uzbuđenje. Ljudi dolaze ondje gdje se prepoznaju.
A možda je problem i dublji.
Možda nam maškare više nisu potrebne na isti način kao nekad. Nekada smo imali jedan dan u godini kada smo kroz Krnju i njegov teštament simbolično spaljivali sve ono što nas je tištilo. Jedan ventil, jedan trenutak kolektivne katarze. Danas, budimo iskreni, često se čini kao da karneval traje cijelu godinu. Grad je pun bizarnih situacija, nelogičnih odluka, malih apsurda i velikih paradoksa. Ponekad izgleda kao da živimo teštament uživo, bez potrebe da ga itko piše.
U takvoj stvarnosti teško je nadmašiti samu svakodnevicu. Kako napraviti satiru jaču od realnosti? Kako spaliti simbol krivnje kad se krivci izmjenjuju brže nego godišnja doba?
Isto vrijedi i za advent. U vremenu kad svako mjesto ima kućice i lampice, preživljavaju oni koji uspiju plasirati bolju ponudu. Ako događaj može biti bilo gdje, onda više nije naš.
Možda je ključno pitanje osjećaja pripadnosti. Kad je fešta nešto što “grad organizira”, ljudi su publika. Kad je fešta nešto u čijem su nastajanju sudjelovali ili žele sudjelovati pojedinci bez interesa, bez fige u džepu, onda je to njihova večer. Razlika je velika.
Zato bi možda rješenje trebalo tražiti u vraćanju zajednice u samo srce događanja. Kad bi se po kvartovima ponovno počelo razgovarati o tome kakva će maska biti ove godine, kad bi udruge, sportski klubovi, susjedi… mjesecima unaprijed osmišljavali svoje nastupe, sama priprema stvorila bi energiju. U takvom scenariju dolazak na trg ne bi bio obveza, nego prirodan završetak zajedničkog rada. A dodatni poticaj mogla bi biti primamljiva nagrada za najbolju masku, skupnu, pojedinačnu…, koja bi svakome dala razlog da uloži maštu, humor i zajednički trud.
Posebnu snagu imaju djeca. Kada su ona aktivni dio povorke, cijele obitelji izlaze van. Kad razredi i vrtićke skupine postanu ravnopravni sudionici, grad dobije onu živost koja se ne može režirati. Jedno dijete povuče za sobom roditelje, bake, djedove, prijatelje… I trg se ispuni bez posebnih poziva i najava.
Naravno, ni vrijeme se ne može ignorirati. Ako se o nečemu ne govori i ne vidi na društvenim mrežama, kao da se nije ni dogodilo. Ljudi danas žele osjetiti da se nešto sprema, da postoji razlog da si rezerviraju jedno poslijepodne. Uz malo kreativnosti, i promocija može postati dio igre, a ne samo obavijest o terminu.
Maškare nisu samo kostimi i glazba. One su ventil, humor, kritika i slavlje u isto vrijeme. Upravo zato su nam možda potrebnije nego ikad. Jer razlika između kaosa i karnevala je u tome što je karneval svjestan samoga sebe. On je organizirani nered, kontrolirani smijeh, zajednički komentar stvarnosti.
Ako već ponekad imamo osjećaj da živimo u vremenu koje izgleda kao loše režirana predstava, onda nam barem jednom godišnje treba dobra režija, dobra šala i zajednički smijeh.
Pitanje zato nije samo zašto je manje ljudi na rivi. Pitanje je osjećamo li i dalje da je to naša fešta. Maškare nisu bile samo povorka ili kostimi, one su bile hrabrost, trenutak kada smo smjeli javno izgovoriti ono što inače komentiramo šaptom, iza zatvorenih vrata, znajući da bi nas u svakodnevici netko mogao krivo pogledati ili, ne daj Bože, kazniti kakvim zakašnjelim dugom ili ovrhom.
Ako smo tu hrabrost izgubili, problem nije u povorci, nego u nama.
Ali ako je još nosimo u srcu, maškare nisu nestale. One samo čekaju da ih ponovno napravimo takvima kakve oduvijek jesu, britke, duhovite i bez pardona. Maškare su naš glas, naš smijeh i naša sloboda. I kad to ponovno osjetimo, riva će se napuniti sam od sebe.
