Erik Colić (1973. – 1993.) hrvatski vitez iz Svetog Petra poginuo je na današnji dan u Kašiću

Erik Colić, junak Svetog Petra i Domovinskog rata bio je časnički namjesnik, „lovac na tenkove“, maloljetni dragovoljac, istinski domoljub. Ovaj mladić na pragu života svoj mladi život na Oltar Domovine položio na današnji dan, 29. siječnja 1993. u oslobodilačkoj akciji „Maslenica“ u Kašiću. A imao je svega 20 godina i 20 dana života.

Erik Colić, rođen 9. siječnja 1973. godine u Francuskoj, tijekom Domovinskog rata bio je pripadnikom 134. brigade HV, 53. domobranske bojne Biograd. Nije čekao poziv na kućnu adresu, već je u obrambeni Domovinski rat pristupio dragovoljno sa svojih svega 17 godina, iako su ga u Biogradu odvraćali od toga i govorili mu da je premlad za vojsku. No on je bio nepokolebljiv – branit će svoju zemlju makar krišom morao na bojište. Na mnogim ratištima u zemlji proveo je 3 godine, strastveno braneći ono u što je istinski vjerovao – slobodnu Hrvatsku. Isticao se hrabrošću i požrtvovnošću u mnogim vojnim akcijama u kojima je sudjelovao. Bio je oličenje hrabrosti, tako je i poginuo na prvoj crti iako je prethodno bio ranjen i mogao je ostati u kući na poštedi, na bolovanju. Da je tako učinio, da je tada ostao na bolovanju, možda bi preživio. Danas bi imao svojih 52 godine, obitelj, djecu, možda unučad… Iza njega su ostali roditelji Jasna i Mladen i dvije sestre, koji su u kolovozu 1991. godine ostali i bez sina i brata Đina koji je preminuo na brodu. Nakon njegove pogibije, nakon što je ostao i bez drugog sina, i njegov otac Mladen dragovoljno je pristupio u Hrvatsku vojsku, 53. domobransku bojnu Biograd, te 3 godine i on je proveo na ratištu.

„Tih prvih dana operacije Maslenica nakon uspješno izvršenog napada i izvršenje ključnih ciljeva oslobađanja Novskog ždrila i odmicanja neprijatelja od Zadra uz oslobađanje Zrakoplovne baze, neprijatelj se konsolidirao i dovukao svježe zloglasne snage iz Bosne i Hercegovine i Srbije i krenuli su protunapadi. Dobili smo od zapovjednika ZZP Split generala Ante Gotovine zapovijed da uputimo protuoklopne grupe na pravac Kašića. Išli smo prvo da vidimo bi li netko išao dragovoljno ili da napišemo zapovijed. Odlučili smo se za ovo prvo i odmah su nam se javili Robe Robert Krpeta i Erik Colić. Popričali smo s njima i dali do znanja u koju opasnu misiju idu, ali nisu se previše obazirali. Dali smo im Volkswagen kombi tzv. Kanarinac narančasti u kojeg su stavili svu raspoloživu opremu i protuoklopni sustav „Milan“. Upućeni su na pravac Kašića 27. siječnja 1993. godine da se jave pod operativno zapovijedanje 4.gardijske brigade. To su oni i napravili i imamo štura saznanja daljnjih detalja njihovih aktivnosti. Znamo da su sudjelovali u protuoklopnim borbama i da 29. siječnja Erik Colić gine od granate u blizini njihove baze. Ozljede su bile smrtonosne. Kombi vozilo je uništeno. Nakon događaja vraća nam se Robe Robert Krpeta, preminuo je u ranim 30-im godinama 9. siječnja 1997. godine, koji nam daje neke informacije.“, svjedoči o okolnostima pogibije Erika Colića Denis Brzić i o njemu danas govori ovako:

„Uključio se još kao maloljetan u 134. brigadu, imao je veliku volju da pristupi u Hrvatsku vojsku, iako nije imao uvjete za to, ali želja je bila veća i to je uspio. Posebno ga je zanimalo ono najteže, a to je protuoklopna borba, što je zasigurno jedna od najopasnijih djelatnosti. Trebali ste se približit oklopnoj grdosiji i ovisno o naoružanju koje ste imali približit’ mu se od 100 – 200 metara pa naviše, ovisno jesu to bila sredstva za blisku protiv oklopnu borbu od RB, RPG, ZOLJA, OSA , BST ili neka modernija sredstva kao što su „Milan“ i „Fagot“. A bio je obučen i za rukovanje s ruskim sustavom POLK 9K11 Maljutka koja je mogla s navođenjem djelovati i do 3000 metara. Kobnoga dana nose skupi protiv oklopni sustav “Milan” Njemačko – Francuske proizvodnje. koji je bio učinkovit od 400 do 2000 metara.“

Erikova majka Jasna svojedobno je u medijima ispričala ono što je doznala od Erikovih suboraca, a to je da su oni tri dana prije pogibije bili ostavljeni sami, zaboravljeni.

„Bili su bez hrane, gotovo bez vode i bez zapovjednika. Neprijatelj je bio na brdu, a oni su bili dolje, u toj jednoj kući. Moj je Erik tog kobnog dana u 11 sati izašao na vrata, otišao do obližnje murve, sakrio se i gledao dvogledom gdje je neprijatelj. No oni su ga vidjeli i odmah ispalili granatu, koja je pogodila kuću. Geleri su se odbili i ubili ga, a drugoga ranili. Nitko nije mogao do njega jer su bili opkoljeni. Ležao je tamo do navečer… Strašno. Ostali su potpuno sami.“, prepričala je Jasna drugi najtužniji dan u njezinu životu.

U spomen na ovog istinskog junaka u centru Svetog Petra kod istoimene crkve podignuto je spomen obilježje. Godine 2021., nakon što je njegova žrtva dugo godina bila zanemarena, u sklopu obilježavanja VRO „Maslenica“ kod Zelenog hrasta u Islamu Latinskom, kod spomen obilježja 4. gardijske brigade Pume “Poklonimo se domovini”, najzad mu je otkrivena spomen ploča. Nedavno smo i mi ondje položili cvijeće i svijeće, u sklopu molitvene hodnje „Koracima nade u istinu“ povodom 32. obljetnice VRO „Maslenica“.

Počivao u miru Božjem ratniče i laka Ti hrvatska gruda za koju si život svoj dao.