„Penjačevi zapisi – Put do najviših vrhova svijeta“, nova knjiga najuspješnijeg hrvatskog alpinista Stipe Božića, svojevrsna autobiografija od rodnih Zavojana do osvajanja najviših vrhova, predstavljena je u utorak, 6. veljače 2024. godine i u Biogradu na Moru. Čovjeka s bezbroj talenata i jedna od rijetkih osoba za koju znaju svi u zemlji dočekala je u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru prepuna dvorana publike, a ravnateljica Tihana Jurišić, nakon prethodnog gosta Krešimira Mišaka još jednom iznenađena brojem nazočnih, pozdravila je svih i gosta s kojim se uspjela dogovoriti nakon niza peripetija, obznanila je.
„Ovo predavanje trebalo je biti održano još u sklopu Mjeseca hrvatske knjige, ali onda je Stipe zapeo u Nepalu.“, rekla je Tihana, ali je svojom upornošću ipak uspjela dogovoriti ovo gostovanje. Stipu je predstavila kao živuću instituciju, najpoznatijeg i najuspješnijeg hrvatskog i svjetskog alpinistu koji se u životu popeo na vrhove svih svjetskih kontinenata, a osim alpinizmom bavio se i ronjenjem, speleologijom, skijanjem, fotografijom, snimanjem, a bio je i novinar i svima znani član je HGSS-a. Osim najnovije, zbog koje smo se okupili, kao putopisac autor je mnogobrojnih knjiga, no „Penjačevi zapisi“ smatraju se prvom hrvatskom penjačkom autobiografijom, prepuna je anegdota i crtica na samo iz Stipinog penjačkog dijela života, već i iz privatnoga, otkrila je Tihana i preporučila nam da je pročitamo i, prije nego li je prepustila riječ Stipi, pročitala je ulomak iz knjige „Sedam vrhova“ koji je Tonko Marojević posvetio našemu Stipi.
Uz pomoć ilustracija, fotografija i video zapisa Stipe predstavljao je svoju knjigu, u sljedećim redcima pokušat ćemo s odmakom od 10-ak dana ukratko rezimirati o čemu je govorio s napomenom da to nikada neće moguće biti onoliko zanimljivo koliko je to bilo u biogradskoj knjižnici toga utorka početkom veljače. Svoju priču o zapisima koje je, kako je rekao, nekako možda izostavio u ranijim knjigama o onome što se malo manje zna, o tome kako su svojedobno počinjali, kako su bili gledani i tretirani od društva, započeo je na početku naglašavajući da je knjigu ilustrirala njegova mlađa kćer Iva. Iva se također bavi alpinizmom i trenutno se negdje penje u Grčkoj, a inače je završila dva fakulteta, od kojih je jedan likovna akademija, istaknuo je Stipe, te naglasio da je na početku svakog poglavlja knjige njena ilustracija. Prva od svih Ivinih ilustracija u knjizi prikazuje vrhove planina Sv. Mihovil, Matterhorn i Ama Dablan. Pokazujući je u svojoj prezentaciji, Stipe je odgovorio na pitanje „zašto“. To su vrhovi koji su njemu posebno u srcu.
„Sv. Mihovil je planina ispod koje sam se rodio, zatim Matterhorn je vrlo poznata, najpoznatija i najljepša planina, kako kažu u Europi, i Ana Dablan, najljepša planina u svijetu, što ja mogu potvrditi kad je gledaš izdaleka i kad si na njoj.“, rekao je Stipe i započeo o kraju njegovog djetinjstva, biokovskom kraju koji je bio pasivan, kuda prolazi Napoleonova cesta građena na strmini Biokova, gdje su ljudi živjeli od onoga što je škrta zemlja pružala i od stočarstva, a nikome nije padalo napamet penjati se po planinama. Smatra da je tako bilo unatrag 200 godina i u svijetu. Objasniti tu težnju objasnio je jednim video klipom od 2-je minute što je to biti alpinist, ali u onom ekstremnom obliku, koji je davao odgovor zašto to oni rade, zašto se upućuju tako daleko, visoko, u vis, u šir, niz dol, a da nemaju nikakve koristi od toga. Posebno ističe kako se pogotovo to nikako nije moglo shvatiti prije 60 godina i sve donedavno, jer ni danas se to ne shvaća u dovoljnoj mjeri.
Pripovijest je nastavio spomenuvši povijest svoga kraja, razna previranja, turska vremena, ratove i primirja između Turaka i Venecije u vrijeme njegovog pradjeda Karla, koji se na neprihvatljiv način razveo od žene s kojom nije mogao imati djece i vratio je u njen rodni kraj oko Neretve. Djeda Karla radi toga su 10 godina hvatali žandari, a kad su ga napokon uhvatili i priveli pred lice pravde, sudac je smatrao da je on svoje već odrobijao krijući se po vrletima cijelo desetljeće, jer ne bi ga ni on više osudio. Imao je Karlo još djece nakon te epizode, i Stipin otac Jozo je njegova treća generacija. Kada se Jozo oženio s njegovom majkom Nedom, živjeli su u tom kraju kao što se živjelo tisuće godina unatrag, od žita, povrća, stoke, sve što im je trebalo bila je sol i petrolej za svijeću. Onda su došle ’60-e, otac Jozo zaposlio se u Splitu kao vozač a Stipe je krenuo u srednju školu. Na selu su ostali njegovi majka i mlađa sestra. Ispričao nam je Stipe jednu epizodu iz rodnog sela, kada ga je majka poslala u susjedno selo Bokšiće po krumpire kojima je natovario mazgu i vratio je s teretom, što pamti kao ispit zrelosti koji je prošao s nepunih 10-k godina.
„A sad preslikajte vi to na današnje vrijeme, da neko dijete pošaljete iz Biograda do kamenoloma, pa vas bi stavilo u ludnicu, otelo bi vam dijete!“, rekao je Stipe, napominjući da je u njegovom djetinjstvu bilo još sličnih ispita zrelosti, ali je u njegovom slučaju i u njegovom djetinjstvu to bila neka vrst čeličenja. A dolaska u Split posebno se sjeća po okrutnom pristupu, kojeg uspoređuje s aparthejdom, jer „biti Vlaj u Splitu u ono vrijeme jest isto kao biti crnac u Južnoj Africi“ smatra. S vremenom se povezao s nekolicinom srednjoškolskih prijatelja s kojima je odlazio u izviđače, konačno se mogao opustiti, živjeti u skladu s prirodom. S izviđačima je odlazio na razne izlete po čitavoj bivšoj državi, pa je s improviziranom opremom s vremenom stao na prve skije i u dogledno vrijeme naučio i skijati, a za njega najvažnije što je na tim skijaškim izletima upoznao alpiniste među kojima Tonka Marojevića i njegovog brata Vinka, koji su ga nagovorili da se priključi Planinarskom društvu Mosor. Bila je to godina 1968., a „Mosor“ je u to vrijeme imao alpinističku školu kojoj se i Stipe priključio te su se počeli penjati s improviziranom opremom koja je bila vrlo slaba, primjerice rudarska kaciga, alat iz brodogradilišta… I to je ponukalo Stipu da po završetku srednje škole ode na brod s jedinim motivom da zaradi dovoljno novaca da si može priuštiti kvalitetnu opremu. Na talijanskom brodu „Verga“ je bio dovoljno dugo, 6-7 mjeseci, da si može priuštiti specijalnu alpinističku opremu. I taman kad je tako opremljen počeo uživati, čekala ga je vojska. Pričao nam je Stipe svoje anegdote i avanture iz vojske, gdje je bio član brdsko-planinske brigade na području Slovenije, u Škofja Loki, neslavnog prevrtanja konja za vrijeme uzbune i prvog pijanstva s komandirom Teofilovićem, kada su u mećavi ti mladi vojnici izgubili svu opremu, što je izazivalo salve smijeha u publici. Tu su se rađala i prva prijateljstva, Viki Groše jedan je od njih, pa je nakon Škofje Loke naš Stipe sreo prijatelja i tu počeli snovi o planinskim vrhuncima. Bilo je to vrijeme kada je u bivšoj državi sve bilo zatvoreno i mnogi stariji članovi „Mosora“ nisu mogli izvan zemlje i smatrali su da su mlađi naraštaji dužni ostvariti njihove snove. Govorio je Stipe o idejama i kako su dolazili do novca za prve pothvate, gdje je Vinko Marojević, Tonkov brat, naročito bio domišljat. Sa skromnim sredstvima planirali su 1975. godine otputovati do Afganistana, na tamošnji najveći vrh Noshaq, 7492 m visok. Splitska ekspedicija u Hindukuš pod vodstvom Vinka Marojevića uspinje se na Noshaq (7490 m), što je tada bio hrvatski visinski rekord. Na tom putovanju dugom više od 7 500 km, koji je trajao više od mjesec dana, shvatio je Stipe da je putovanje jednako važno kao i sam cilj te smatra da je u ono vrijeme bilo puno lakše putovati nego danas. Opisujući to putovanje istaknuo je da on sam ne bi bio dobar alpinist da nije postao vozač i pri tom se sa sjetom sjetio svog prvog automobila, malog diva kako mu je tepao, a riječ je o Renaultu 4, nejakom za sadašnje doba, s 26 konja, 3, brzine, automobilu kojeg je gotovo svaki alpinist u ono vrijeme imao. S tim automobilom, godišta 1968. mogao je Stipe otići bilo gdje. Znajući za tu njegovu prvu ljubav, nedavno povodom njegovog rođendana, skupili se njegovi prijatelji na čelu s Vedranom Mlikotom, te mu poklonili isti takav. S godinom 1979. dobio je Stipe ponudu da se priključi ekspediciji na Mount Everest.
„U to vrijeme bila su svega 3 smjera na vrh Everesta, prvi su se popeli 1953. Edmund Hillary i Šerpa Tenzing Norgay, sa sjevernom stranom grebena su se također penjali, jedini što je ostao problem je Zapadni greben i danas jedan od najtežih uspona na Everest. Slovenci su već imali veliko iskustvo s prijašnjim himalajskim vrhovima, organizirali su kao neki veliki pohod, od skupljanja novca, opreme. Ali što je najvažnije, mi članovi ekspedicije nismo se samo pripremali fizički da bi se popeli, fizičku kondiciju stekli, nego smo morali raditi i na onomu što je doprinosilo da uopće krenemo tamo, da skupimo novac, a onda kad nije bilo opreme morali smo raditi i na tome da razvijamo opremu i sve se to događalo u Sloveniji, u zgradi gdje je bila smještena Planinska zveza Slovenije ili njihov planinarski savez.“, pričao je Stipe napominjući da je ondje moramo iz Splita putovati dvaput mjesečno, gdje je vođa ekspedicije bio je iskusni Tone Škarja koji je već odrađivao neke manje vrhove. Hvali ga Stipe Božić da je on taj uspon shvatio kao neki vojnički pothvat gdje ništa nije smjelo nedostajati. Prvi Hrvat na vrhu Mount Everesta govorio je o tome kako su tekle pripreme, kako je to bilo jedno fantastično iskustvo koje nikada ne može zaboraviti, toliko uloženu energiju, prijateljstvo, druženje. U vrijeme kada nije bilo komunikacije kao danas, večernjim autobusom putovao je Stipe dvaput mjesečno u Sloveniju, pa i na sam dan odlaska, premda se kretalo avionom iz Ljubljane do Splita, pa iz Splita do Rima. Birale su se cipele, dijelovi odjeće, šatori, on sam bio je zadužen za izradu visećih ljestvi koji će se koristiti na nekim strminama, okomitim dijelovima stijena planine, a u tome su mu pomagali prijatelji u „Končara“ u Splitu. Ukupno 17 tona opreme je putovala brodom do Indije, pa kamionima do Nepala. Konačno su u svibnju stigli u Kathmandu, glavni grad Nepala.
„Kad sam ja tamo stigao prvi dan, ja sam mislio da sam došao u skroz drugi svijet, u povijest, da ne bih rekao u bajku nego u nešto skroz drukčije, sve je bilo drukčije – i boje, i mirisi i zvukovi, nevjerojatna promjena i šok, ali mene je to poticalo kasnije da što više učim o tom kraju, o tom narodu, o toj kulturi, religijama i zaista, nakon 30-ak puta što sam bio tamo, mnogo znam o njihovoj povijesti, o njihovim običajima, postali smo dobri prijatelji. Evo, sad vidimo da ima dosta Nepalaca tu, ali bez toga ja imam prijatelje u dolinama ispod Mont Everesta s kojima se gotovo svaki dan čujem, kojima pomažemo.“, rekao je Stipe i vratio se na 1979. godinu, godinu najvećeg sportskog uspjeha bivše države svih vremena. Pristiglu opremu nosilo je 20 dana 750 nosača na leđima, svaki po 30-ak kilograma, do baznog logora ispod Mont Everesta. Spominjao je Stipe nezgodne situacije, muku oko nabave filmova, kamere, jer ga je od prvih dana, još od izviđača, zanimalo snimanje, pa je nabavio prvi fotoaparat i kasnije profesionalniju kameru koju je za ovu prigodu posudio. Nikada ne može zaboraviti, kazao je, gestu svog prijatelja Slovenca koji mu je poslao filmove za snimanje.
„Bez tih filmova ja ne bih snimao gore samu planinu, ne bih snimao niti vrh planine i sve bi bilo drukčije. Osim toga, to je vrijedno stoga što je zabilježeno vrijeme koje se skroz promijenilo. Danas ovim putevima prema najvišoj planini svijeta ide na tisuće ljudi dnevno. Imate tisuće hotela i restorana usput, a onda kada smo mi išli 1979. godine nije bilo niti jednog, nitko nije išao osim nas i, naravno, naših nosača.“, govorio je Stipe ističući da su kasnije neke nosače zamijenili s jakovima iz nizina, jer su se nosači razboljeli, boljela ih je glava od visina. Bilo je to vrijeme kada su ti nosači hodali bosi, čak i po snijegu, ni cipele nisu imali, spomenuo je Stipe svoj put dug 20-ak dana s tim ljudima, druženja s njima i aklimatizacije, do baznog logora na 5 350 m visine.
„I sada odatle moramo graditi naš put, do tu se moglo takoreći s rukama u džepovima. Glavnu ulogu u mom uspjehu kasnije imao je Stane Belak – Rauf koji je nažalost kasnije poginuo i moram kazati da je 50 % mojih prijatelja alpinista izgubilo živote u planinama.“, prisjetio je Stipe svojih poginulih kolega. Još uvijek se čudi zašto je baš njega Stane Belak – Rauf izabrao, jer bio je on jedini bio Dalmatinac među njima, što se moglo smatrati da je među Slovencima i najmanje iskusan, ali kad ga je već izabrao za partnera čovjek koji je slovio za favorita i on sam, smatra, bio je u povlaštenom položaju i imao je šanse popeti se na vrh.
„I sve smo radili da bude što sigurnije, znači te najstrmije dijelove u početku smo opremili s golemom količinom užadi, ljestava, izabrali smo najstrmiji put po okomitoj stijeni, ali samo zato da nam ne bi padalo na glavu, jer oni koji su manje strmi tamo u ledu, uvijek ima nešto iznad glave i moramo se paziti. I sad, kad smo došli do tih 7 500 metara, ugledali smo vršnu piramidu koja je bila ključ uspjeha. Gdje se tu provući? Gdje naći put u ovih zadnjih 1 500 metara? Skoro nekoliko grupa, kako mi kažemo naveza, probalo je i nije uspjelo. I na kraju je prijateljima dvojcu Nejc Zaplotniku i Andrej Štremfelju ipak uspjelo stupiti na vrh i mi smo bili vrlo sretni. I onda iza njih smo išli Anq Phu, naš prijatelj šerpa koji je također bio izvrstan penjač, i Stane Belak – Rauf. I nije nam bilo uopće lako popeti se po tim zasniježenim i zaleđenim padinama na 8 600 metara gdje su mnoge zamke, ali već na zadnjih 200 -300 metara, ja kažem, sad ne smijemo omaniti, treba paziti, uprijeti, doći na vrh sad ili nikad, ali opet paziš da se, ne daj Bože, ne bi nešto dogodilo.“, opisivao je Stipe pokazujući što riječju, što videom, svoj put na granici ljudskih mogućnosti za sve svoje prijatelje koji su to nekada sanjali i zamke koje su ih na tom putu pratili te nastavio:
„Uvijek kažem kako je vrh planine ključni trenutak koji naš sport odvaja od drugih sportova. Uzmimo atletiku, nogomet ili neki dr. sport u kojem kad sudac odsvira kraj utakmice ili završi 2. poluvrijeme, svi idu u svlačionicu, utakmica je gotova, bude neki rezultat. A za nas tek 1. poluvrijeme je gotovo, ono 2. poluvrijeme je mnogo važnije, treba sačuvati živote, što nije lako poslijepodne, kvari se vrijeme, umorni smo. I zato ja često kažem da na vrhu svijeta nema vremena za slavlje, nemaš vremena niti da bi se malo opustio, jer trebaš stalno misliti na to kako ćeš se spustiti, kako ćeš prema dolje što sigurnije i svaki korak vagati, pogotovo u silazu, čovjek nekako anatomski nije za to građen, jer ne znaš u što dolje gaziš, a još su tu bili problemi time što nas je noć uhvatila, ne možeš na 8 300 metara bivakirati, što je opet drama nad dramama i o tome sam pisao još i u prijašnjim knjigama, ali uglavnom, kada smo prevladali te teškoće i spustili se na malo lakši teren, slučajno se okliznuo naš prijatelj Phu i pao nekih 2 000 metara niže niz strašnu strminu i poginuo. To je bio baš šok nad šokovima, ja sam mislio da se više nikada neću vratiti u Himalaju, da sav ovaj uspjeh koji smo postigli ne vrijedi ništa, nekako baš je bilo pretužno svima nama.“
I nakon te tragedije došao je kući, ekspediciju su dočekali i u Ljubljani, pa u Splitu je na Hajdukovom stadionu pred 25 000 navijača na početku utakmice s centra udario balun i svi su mu zapljeskali. Tada se dogodio preokret u njemu. Nije mogao vjerovati, do jučer izopćenik, a sada slavljenik. Ni njegova majka nije mogla u to vjerovati, pa je opisao jednu anegdotu kako ga je u početku odvraćala od alpinizma, a poslije posjeta liječnici koja ju je pitala za sina i kad je shvatila da je ta pacijentica zapravo Stipina majka, rekla joj da ne uopće više ne čeka red, a dolaskom kući pitala ga je ona „A sinko moj, šta si ti to napravija?!“. Pa su došle Mediteranske igre gdje je Stipi na otvaranju pripala čast da s plivačicom Đurđicom Bjedov i gimnastičarom Miroslavom Cerarom podigne zastavu, što mu je ostalo u srcu da je i potvrdu da je i alpinizam stekao pravo građanstva u sportu. Uslijedile su godine nevolja s inflacijom, nestašicama, pa je skupljanje novca za ekspedicije bilo otežano. U to vrijeme radili su na visokim objektima, npr. „Dalmacija cementa“, silosima, dimnjacima, električnim stupovima, visokim građevinama i drugde i zarađeni novac mijenjali na pazaru za marke. I tako su ’80-ih godina prošlog stoljeća prikupili najskromnija sredstva za sljedeći pothvat do 8 154 m visokog vrha Manaslua, što je bio nedosanjani san onima kojih više nema. Ispenjao je sa svojim prijateljima u alpskom stilu južnu stijenu Manaslua (8163 m), ali i sjeverne stijene Eigera, Grandes Jorassesa i Matterhorna u Alpama i granitni monolit El Capitan u Kaliforniji. Među svojim alpinističkim dosezima izdvojio je dvostruko osvajanje Mount Everesta, uspon na tri najviša vrha na svijetu, uspone na najviše vrhove svih sedam kontinenata: Mount Everest (Azija) 1979. i 1989.; Akonkagva (J. Amerika) 1996.; Denali (Sj. Amerika) 1996.; Kilimandžaro (Afrika) 1996.; Mount Vinson (Antarktika) 1997.; Mont Blanc (Europa) 1974.; Mount Kosciuszko (Australija) 1996.; Elbrus (Europa) 2000. S jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama je iz Sibira stigao i na Sjeverni pol. Na svojim putovanjima snimio je mnoštvo fotografija. Uz alpinizam i penjanje ostvario je istaknutu karijeru snimatelja i redatelja dokumentarnih filmova i pisca knjiga. Snimio je 120 dokumentarnih filmova i nagrađivan je na međunarodnim filmskim festivalima. Osvrnuo se na ekspediciju „Vlaji na Himalaji“ za koju je „kriv“ glumac Vedran Mlikota, ujedno organizator kulturne manifestacije „Glumci u Zagvozdu“. Iz tog pothvata Hrvoje Rupčić kasnije napisao je „Himalajski dnevnik“ za kojeg Stipe smatra da je vrhunski dnevnik, vrhunska priča svima pitka i koja promiče ljudski duh. Ispričao je i neke negativne pojave u koje svrstava popularnog Britanca Gryllsa i njegove emisije u kojima smatra, sve je namješteno, jer iza njega stoje producenti, snimatelji, sve je unaprijed inscenirano i nema ni trunke istine u tomu. Lakrdijom smatra plakat kada neki s relativno dobrim pričama objavi reklamni plakat s natpisom „mala moja sidni mi na jaja, pa ćeš vidjet šta je Himalaja“. Općenito, smatra, da se u našem medijskom prostoru taj sramotni rječnik uvriježio, da je malo pristojnosti u svemu skupa ostalo. Žalosti ga i kako su mediji pisali o Kornatima, jer on je jedan od onih koji je bio ondje kada su stradali vatrogasci, a svi znaju bolje od njega što se ondje dogodilo.
Napisao je šest knjiga: „Put na vrh svijeta“ (1990); „Sedam vrhova“ (2003); „Svete planine svijeta“ (2005); „K2 – Trijumf i tragedija“ (2014); „San o Everestu“ (2019) te posljednju „Penjačevi zapisi – Put do najviših vrhova svijeta“ (2023). Kronološkim redoslijedom, kako je posljednja knjiga i napisana, uz niz anegdota obuhvatio je u Biogradu na Moru gotovo cijeli svoj život. Oslikavajući najvažnije alpinističke pohode prisjetio se svojih prijatelja penjača i alpinista, od kojih su neki tragično stradali tijekom uspona i njih nije zaboravio spomenuti. Prisjetio se i uspomene na svog poginulog sina Joška s kojim je, rekao je, bio najbolji prijatelj, s kojim je penjao zaista najljepše stijene i smjerove. Završio je s aktivnim djelovanjem u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja (HGSS-u), čiji je članom bio i njegov sin Joško. Spašavamo sve i svugdje i ponosni smo na to, rekao je, a kako je naveo, upravo kritike koje HGSS-u upućuju pojedinci da ne bi trebali spašavati nemarne i loše opremljene pojedince, motiviraju da nastave sa svojom djelatnošću. Osvrnuo se i
„Ništa iza nas neće ostati jednom kada nas više ne bude, osim priče o nama“, zaključio je Stipe Božić.
Knjigu punu penjačkih avantura, gdje je Stipe Božić ispisujući svoj odnos prema planinama od djetinjstva do danas i prateći sve stepenice na tom putu ispisao i svoju autobiografiju, mnogi su na kraju kupili i odnijeli s autorovim potpisom i fotografijom za uspomenu na ovo gostovanje.
A kako je sve to bilo i izgledalo, pogledajte u našem videu: