Najprije je to bio jedan sasvim obični zimski dan. Tmuran, hladan. Iza njega slijedila mračna i duga noć. Najduža. Život se činio sićušan, malen, čovjek u odnosu prema prirodi još manji. Zima s oštrim zubima odnosila toplinu, obuzimala sve pred sobom i smrzavala. U prirodi ničega za čim bi mogao posegnuti rukom, ubrati. Ni lišća bilo nije.
A onda, odjednom su dani počeli postajati duži, noć se počela povlačiti pred danjim svjetlom. Priroda se okrenula, pogledala na svijet u samoj sebi i osmjehnula.
Zemlja ima svoj ritam, svoje otkucaje. Bog ju takvom stvorio. I sve na njoj. S vremenom čovjek na to zaboravio, počeo misliti kako je on gospodar svoje sudbine, gospodar života. Da je njegovo pravo tlačiti slabijeg i njegova zasluga za to što je mlad, u snazi i jači od drugih. Da je njegovo određivati i što je pravo, što je pravda.
Zemlja je i dalje plesala u svojim ritmovima. Sa svojim zakonima. Neki bi sasvim slučajno uletjeli u njen ritam i uspijevali, misleći pritom kako su za uspjehe zaslužni oni sami i njihova pamet.
Drugog puta, i dalje čineći po svom i svojoj sili, bi udarili glavom u zid. Uspostavili svoje bogove, odredili koji su dobri, koji nisu, silenost ljudska odlučila vladati silama stvaranja, onima koje drže svijet na okupu i čine ga vječno mladim.
Obični ljudi, oni kojima nije bilo do sile, do nametanja svojih prava iznad prava drugih, već do stvaranja, do toga da ih se pusti na miru, da mirno odgajaju djecu, svejedno nisu mogli pobjeći od silenosti moćnih, niti od sila prirode. Shvatili da pokorni, s pognutom glavom dok gospodar prolazi i otima plodove njihovog rada, mogu nekako u svom strahu preživjeti. Klanjali se bogovima koje je ustoličio gospodar, kralj, car, knez.
U takvom svijetu, ostavljenom na milost i nemilost moćnima, jedne zime s najdužom noćim rodilo se dijete. Kasnije će to dijete reći “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim. Zaista kažem vam, dok stoji nebo i zemlja, neće nestati nijedne jote ili točke iz Zakona, dok se sve ne ispuni.”
Rodio se Isus, došao u svijet u kojem nema mjesta za njega, osim u štali, tamo gdje su životinje kojima nikad na pamet nije palo prosvjedovati protiv Božjih zakona. Ljudima jest. Neki su čak mislili da te zakone mogu podrediti sebi.
Prirodni ritmovi više nisu bili samo hir izmišljenih bogova. Više se ljudi nisu morali klanjati ni bogovima, ni gospodarima. Nisu se morali bojati. Sve ono što su u svojoj dobroti znali, sad im je jedan čovjek rekao: kad su ga pitali koja je najveća zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je prva i najveća zapovijed. Druga, jednako važna, glasi: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe! Sve druge zapovijedi i svi zahtjevi proroka proizlaze iz tih dviju zapovijedi.”
Prolazile su godine, desetljeća i stoljeća. Nije ta vijest putovala brzo. Došla je i do našeg naroda. A naš narod je odlučio obilježavati ono što je nekad bila tek sila prirode, s prodorom vijesti u srca ljudi je postao Božić. Dan Isusovog rođenja. Dan potvrde naše pripadnosti i pokornosti samo jednoj sili – ljubavi Božjoj. Odlučili budni čekati rođenje onog koji nas je doslovno spasio od srljanja u propast.
Odlučili bdjeti.
Badnjak, Badnji dan nastao. Najprije u svijesti, potom u riječi. Od ‘bdjeti’ je Badnjak.
Izgradio je naš narod crkve, ustoličio običaje i predanja kako bismo ostali djeca Božja.
Kako na nebu, tako i na Zemlji. Da. Ali kako na Zemlji, tako će i nebo odgovoriti. Bog odgovara na molitve. Molimo se. Bog nagrađuje sve oni koji čine dobro. Činimo dobro. Ne klanjajmo se nikom, osim njemu. Sve što zatražimo, dat će nam se. Ako smo u ljubavi. Ako poštujemo najveću zapovijed. „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“
Ako je cijela obitelj sabrana u njegovo ime, koja li je to snaga?
Ako je selo, župa sabrana u njegovo ime, koja li je to tek snaga?
Ne bojmo se, bit će oko nas svega, ljutih zima i oluja, mrazeva i škrguta zubi. Ništa nam neće moći, ni sad i ovdje, kamo li tamo gdje duša odlazi Bogu na ispovijed.