Svake se godine (do 2020.) na Uskrsni ponedjeljak u Općini Tkon na otoku Pašmanu organiziralo tradicionalno hodočašće na brdo Ćokovac. Da nije koronavirusa i bolesti povezane s time, COVID-a 19, bili bismo, dakle, i danas na Ćokovcu.
Privilegija je bila provesti jedan dan toliko različit od naše svakidašnjice i tako postati dijelom tradicije koja se stoljećima uporno čuvala od zaborava i prenosila s koljena na koljeno. Ali u današnje vrijeme bolje da nestanu običaji, nego selo.
U vrijeme agresivne ekspanzije raznih trgovačkih centara po Hrvatskoj, govorilo se i pisalo o novim kolekcijama, ponudama, sniženjima, ali i humanitarnim akcijama i drugim manifestacijama koje su se odvijale unutar tih modernih okupljališta. Činjenica jest da su i u vrijeme aktualne pandemije trgovački centri zabilježili posjećenost, dok su sakralni objekti temeljem zabrane o javnim okupljanjima uglavnom prazni.
A stoljećima unatrag, mnogi vjernici otoka Pašmana, Kunjani, Ugrinci, Krajani, ali i obližnjih mjesta s kopna, iz Biograda, Pakoštana, Sv. Filip i Jakova i dalje, na Uskrsni ponedjeljak (u Emaus) sve do 2020. kritične godine hodočastili su na Ćokovac kako bi s benediktinskom zajednicom u euharistijskom slavlju ukrsli Kristov mir.
Nakon završetka misnog slavlja veselo bi se druženje nastavljalo pod sjenovitim ćokovskim borima. Po okolnim proplancima i brežuljcima, s kojih se pruža jedinstven pogled na Pašmanski kanal, pripremala bi se i blagovala razna mesna jela, poput janjetine s ražnja i razne delicije uz vatru i gradele, dok bi gosti benediktinaca iz Hrvatske i drugih zemalja blagovali unutar zidina samostana.
Na brdu Ćokovac, nazvanom po ptici kos (prema lokalnom dijalektu ćok), na otoku Pašmanu nalazi se jedini živući benediktinski samostan u Hrvatskoj. Benediktinska crkva Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu nalazi se tamo već stoljećima i datira iz 1125. godine.
O povijesti benediktinskog samostana na Ćokovcu govori i ovaj kratki video prilog:
Benediktinci su na Pašman došli iz Biograda, kada su Mlečani po povratku s križarskog vojnog pohoda 1125. godine u potpunosti razorili Biograd, pa tako i njihov samostan Sv. Ivana Evanđelista u Rogovu, zadužbinu hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.
Nakon razaranja Biograda, stanovništvo se raštrkalo kojekuda, a najviše u Skradin i Šibenik, jer su ova mjesta skrivena u zatvorenom zaljevu. Biogradski biskup posve je prešao u Skradin, dok su se biogradski benediktinski monasi tek na neko vrijeme bili sklonili u Šibenik, u crkvu Sv. Krševana koja danas nosi ime Sv. Antuna Opata. Zbog boravka benediktinaca u toj šibenskoj crkvi namjerimo se koji put na izraz „monasterium sancti Grisogoni de Sibenico“.
Čim su prilike dopustile, uputili su se monasi na otok Pašman, dva kilometra sjeverozapadno od današnjeg Tkona, na vrh 95 m visokog Ćokovca. Izabrali su ovo slikovito mjesto jer su ovdje već otprije posjedovali kapelu Sv. Kuzme i Damjana, koju im je darovao biogradski biskup Prestancije. Dolaskom na Pašman prenijeli su sijelo (caput) porušene opatije (Rogovsku opatiju) i podigli samostan, na mjestu na kojem je već postojao samostan u romaničkom stilu. Postojeći je sagrađen na temeljima bizantske utvrde i ranokršćanske crkve, 1059. godine sagrađene od strane biogradskog biskupa Teodorika.
Od tada je Ćokovac kroz nekoliko stoljeća bio centar glagoljaštva i rasadište narodne pismenosti i kulture. Benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana kasnije je obnovljen u vrijeme gotike (portal iz 1418.). U luneti glavnoga gotičkog portala s početka 15. st. stoji lik Bogorodice na prijestolju s Djetetom. U samostanskoj je crkvi čuveno gotičko slikano raspelo nepoznatog majstora iz 15. st. Križ je visok 195cm, a širok 164cm. Na gornjim proširenjima križa naslikana su poprsja Marije, Ivana i arkanđela.
Crkva je bila obnovljena brigom cara Franje Josipa 1876. godine. I poslije 2. svjetskog rata je obnovljena, te se stalno restaurira. Danas je to gotička crkva i spomenik nulte kategorije. U benediktinskom samostanu danas su monasi sv. Benedikta.
Kao i stoljećima unatrag, mnogi vjernici otoka Pašmana, Kunjani, Ugrinci, Krajani, ali i obližnjih mjesta s kopna, iz Biograda, Pakoštana, Sv. Filip i Jakova i dalje, na Uskrsni ponedjeljak (u Emaus) sve do 2020. godine hodočastili su na Ćokovac kako bi s benediktinskom zajednicom u euharistijskom slavlju ukrsli Kristov mir.
Nakon završetka misnog slavlja veselo bi se druženje nastavljalo pod sjenovitim ćokovskim borima. Po okolnim proplancima i brežuljcima, s kojih se pruža jedinstven pogled na Pašmanski kanal, pripremala bi se i blagovala razna mesna jela, poput janjetine s ražnja i razne delicije uz vatru i gradele, dok bi gosti benediktinaca iz Hrvatske i drugih zemalja blagovali unutar zidina samostana. Ovako je to bilo prošle godine:
