Kaže priča – ako se ujutro probudiš u Africi i gazela si, moraš biti brži od najsporijeg lava, misliš li preživjeti. Ako si lav, moraš biti brži od najsporije gazele, misliš li preživjeti. Tko god bio – ako se jutrom probudiš u Africi, misliš li preživjeti – trči!
No, kako nismo u Africi, nismo nomadi (uglavnom – puno toga nismo i vrlo malo toga jesmo), živimo sjedilačkim načinom života (otud naša nacionalna opijenost foteljom što je sinonim za jako dobro plaćeno sjedenje), ne prijeti nam opasnost ni od čega izvana (iznutra je prijetnja ipak stvarnija, ali do tog nutarnjeg su nam prepriječeni puti pa je besmisleno o tom) pa nemamo razloga trčati.
Naš najpoznatiji Forrest Gump koji je svako jutro od 6 h trčao i pritom zaradio infarkt, a nakon toga i pritvor, skoro i zatvor, naš Bandić Milan je primjer po zdravlje opasnog trčanja. Što je čovjek teži (da ne kažem pretili koji doslovno jede za troje i najveća je štetočina na planetu te razlog nejednakosti i još neiskorijenjene gladi u svijetu), to su opasnosti po njegovo tijelo veće. Stradavaju koljena, ligamenti, trbušine se uzgibaju.
Oni mršavi, da išta vrijede, bili bi debeli (ovaj je davao na veresiju, govori nam plakat u dućanu), ali kako već po vanjskom izgledu znamo da ne vrijede, to njima ne vrijedi ni trčanje.
Da bi mogli prevenirati bolesti srca, najprije srce treba imati. Uzimamo zdravo za gotovo da srce svatko ima. A nema. Većina nas je kukavica sa zakržljalim srcem. Oni hrabriji opet umjesto srca prečesto imaju kamen, niti što osjećaju za sebe, niti za druge.
Trčim, kao i svatko – kad moram. I onda se uspušem (iako sam mršav, objašnjenje vidi pod jednom od prethodnih tvrdnji), kao da sam radio ne znam što (da ne kažem ono). Mora se, naravno – kad se bježi i kad pada pljusak. Svejedno pokisneš, ali bar si trčao. Pa se prehladio. Nisi trebao trčati. U stvari nisi trebao ni izlaziti na kišu. Zar ne vidiš da pada, jesi li glup?
Umjesto zaključka: Ne trčati (pogotovu ne za ženama, čekati ih kao lovci lovinu na čeki, doći će one i same, samo valja biti strpljiv). Sjediti. Razmišljati. Biti lijen. I smisliti kako od lijenosti napraviti svoju prednost. Da ne bijaše lijenih koji su smislili sva ova pomagala, još bismo se ujutro budili i trčali da bismo preživjeli.
Eh da, čizma glavu čuva (ova izreka je garant nastala u Slavoniji ili Bosni, tamo je uvijek blato pa moraju navlačiti čizme, da je kod nas nastala, onda bi rekli da šlapa glavu čuva,a u šlapama ne možeš trčati). Nitko nije spominjao tenisice. Naročito ne one Nike koje proizvode za dolar, a prodaju za sto i tjeraju nas da podržavamo izrabljivanje već izrabljenih i siromašnih (siromašnijih od nas, ima i takvih). Za ekološki osviještene, pripadnike feminističkih skupina, onih za ravnopravnost spolova te polova (sjevernog i južnog), umjesto Nike, Adidas i bratoubilačke Pumu, postoje zamjenske na paletama u Lidlu. Dobrobit nošenja takve obuće se otkriva već nakon prvog izuvanja, oznojene noge i njihov miris caruju prostorom (zar ti ne osjetiš kako ti smrde noge, ona će. Bolje da mi noge smrde, nego da sam glup. Pa kako je to povezano? Nikako. Ali mi je svejedno drago da nisam glup. Tko ti je to utuvio u glavu? Bit će mater ti. Je, ona. Imaš nešto protiv? Ne, nemam ništa protiv tvoje matere. Nemam ni ja protiv tvoje, dok je na daleko) – dokaz da znojne žlijezde rade. Tijelo se rješava toksina, raznih nepotrebnih soli.
Sve to možeš bez trčanja.
Prema jednom mojem internom istraživanju, rizik od kućnih svađa se smanjuje sa svakih sto eura (koje daš ženi) za 10% (iljadarka je garant za mili-dragi-ljubavi i kolače nedjeljom na stolu). Najbolja prevencija protiv bolesti srca. Euri.
https://www.youtube.com/watch?v=FPz7Bwg_ZPI&fbclid=IwAR1NGACkroEaSV5oi2V18ZLCbG4sxmOYSsgWL5cOG6Lt_2d6fdS2HNDznQg
Autor: Son of Alerik, hvala mu na prilogu 🙂
Fotografija/ilustracija: Slovenski vikend, Biograd Run