O Biogradu tijekom Domovinskog rata malo je toga uopće napisano, izvori su vrlo šturi. Stoga mi je pravo otkriće knjiga „Svjedočanstva žena otoka i priobalja iz Domovinskog rata“ u kojoj je, između ostalih, zabilježeno autentično svjedočanstvo Mire Medić, djelatnice Ortopedske bolnice u ratnim uvjetima, iz Neviđana na otoku Pašmanu. Ona u kratkim crtama opisuje sam početak rata, kada su ljudi tada bili šokirani padanjem prvih granata po Biogradu, kako se u to vrijeme doslovno preživljavalo, putovalo s posla na posao, s Pašmana u Biograd, kako su djelovale bolnica i škola, kako se tada (pre)živjelo u gotovo nemogućim uvjetima, ali i pogibiju jednog nedužnog civila na ulicama Biograda i dr. Ovo uistinu potresno autentično svjedočanstvo Mire Medić zabilježeno je i objavljeno na stranicama navedene knjige pod naslovom „Svetinje“ i prenosim ga ovdje u cjelosti:
Osjećao se miris rata na svakom koraku. Strah i nemir u svakom čovjeku. Jednog radnog dana, padoše prve granate na Biograd i okolicu. Kud sada, pitamo se prestrašeni?! Kako kući? Ne sluteći moguće opasnosti, nađosmo se na rivi. „Trajekt ne vozi“, čuje se među izbezumljenim putnicima. U Tkonu je, vidimo ga. Stisnuti u ulazu Šangulinove kuće, iščekujemo rješenje. Netko dovikne: „Ide kaić! Trčimo!“
Ne okrećući se, nađosmo se kod kuće.
Uto se ukazala potreba za trajektnim prijevozom prognanika i hrvatske vojske na relaciji Novigrad – Kruševo, u zadarskom zaleđu. U tu svrhu mobiliziran je naš trajekt Klimno, s posadom. Taj lokalitet bio je često napadan s kopna i iz zraka…Isti trajekt biva pogođen i potopljen, a posada se često skrivala u okolnom kamenjaru. Liniju Tkon – Biograd na Moru preuzima trajekt Supetar, koji je poslije također granatiran i potopljen kod pontonskog mosta.
Sljedeći dan činilo nam se najnormalnije ostati kod kuće. Međutim, takav način putovanja postaje uobičajen za vrijeme svih uzbuna, tijekom cijelog rata. Za vrijeme uzbuna trajekt je bio prava meta pa nije isplovljavao. U tim situacijama, radnici s Pašmana čekali su da netko od Kunjana krene brodićem u Biograd, nevažno hoće li pristati u marini, na rivi ili na bolničkom mulu. Za takve usluge nitko nikada nije tražio ni uzeo naknadu. Bilo je sasvim normalno povesti ljude, bili oni poznati ili nepoznati. Često nas je iz Biograda prevozio Lero iz Kraja. Tada bismo pješice išli u Tkon, gdje smo imali parkirane aute, pa onda kući u Pašman, Neviđane i druga mjesta. Nikada nismo znali kada ćemo stići na posao, a još manje kada ćemo se vratiti kući.
Biograd i okolica bili su, poput cijele Dalmacije, prometno izolirani. Komunikacija sa svijetom odvijala se preko Paga, Senja i dalje. Kako je tek bilo jednom otočaninu doći do Zagreba i koliko sati je to trajalo, danas djeluje nevjerojatno. Trebalo je promijeniti tri trajekta (Pašman – Biograd, kopno – otok Pag, ispod Paškog mosta te Prizna – Žigljen). Često se putovalo cijeli dan…Doduše, putovalo se samo u nuždi, kao što je odlazak liječniku ili sudjelovanje u važnim obiteljskim događanjima.
U Ortopedskoj bolnici Biograd na Moru sav medicinski rad odvijao se u podrumu. Bolnička zgrada bila je povezana pothodnikom sa zgradom Fizikalne terapije. Cijelom dužinom postavljeni su kreveti u nizu, jedan do drugoga. Na samom kraju pothodnika djelovala je jedinica intenzivne njege i operacijska sala. Prostorija stare Fizikalne terapije, bolnička kapela (nedugo nakon otvorenja), kao i sav ostali podrumski prostor, bili su u funkciji rada i zbrinjavanja ljudi…Za vrijeme uzbuna tu su dolazili i drugi djelatnici (službenici, kuhari, pralje), kao i obitelji koje su živjele u blizini bolnice. Naročita panika vladala je nakon pada Škabrnje. „Zar ćemo postati drugi Vukovar?“, čulo se često među ljudima.
Posebno je dirljivo bilo gledati djecu koja danima borave u tom prostoru, gdje su vladali minimalni higijenski uvjeti. S vanjske strane, podrumski prozori bili su zaštićeni vrećama napunjenim pijeskom. Nema struje ni vode. Pranje ruku odvija se tako da se plastična boca drži ispod pazuha i lagano polijeva, čuvajući svaku kap. U dvorištu bruji agregat i često se kvari. Na svim punktovima pripremljene su voštane svijeće i baterije i često se koriste. Svakodnevno se prepričava što je sve stradalo, tko je poginuo, ne samo u Biogradu nego i okolnim mjestima.
Naročito su potresne priče iz Polače, Tinja i drugih mjesta s one strane crte razgraničenja, koja je bila udaljena od nas svega tri kilometra.
Na liječenje se primalo samo hitne slučajeve jer je dolazilo sve više ranjenika. Liječnici i medicinske sestre nisu imali radno vrijeme. Radilo se po potrebi, od situacije do situacije.
Ipak, nije se tu samo očajavalo. Ponekad je bilo i smijeha i pjesme. Sve se je dijelilo (hrana, slatkiši, kava, odjeća i slično).
Posebno dirljivi bili su susreti s braniteljima. Sa strepnjom se iščekivala svaka informacija sa terena. Uvijek su bili počašćeni napitkom ili kakvim slatkišima. Iznad svega, među djelatnicima vladalo je zajedništvo, domoljublje i požrtvovnost. Svi su imali isti cilj, a to je sloboda.
Uvjeti života na Pašmanu ne razlikuju se od onih na kopnu. Tri mjeseca u kontinuitetu nema struje. Voda se grabi iz gusterne limenim sićem, kao u davna vremena. U hladnim danima kupanje se odvija u kuhinji uz štednjak na drva na kojemu se grijala voda.
Prvih dana nestanaka struje posuđivani su agregati. Tako bi svaka obitelj zadržavala agregat po nekoliko sati. Ipak, to nije bilo dostatno, pa smo bili prisiljeni isprazniti i baciti sve zaleđene namirnice, najčešće lignje, sipe, meso. Kuha se samo što se nađe taj dan. Ako bi netko ulovio više ribe, odvojio bi za vlastitu obitelj, a ostatak podijelio susjedima.
Glačala na vatru mogu se samo ponegdje vidjeti kao ukras; sada su imala i svoju pravu namjenu: bila su u uporabi. Električno glačalo grijalo se na plinu kako bi izglačali barem kragne košulja za poneku prigodu i odlazak na misu.
I ovdje ljudi razmišljaju o odlasku, jer se s radio postaje Knin čuje kako je „Pašman srpsko ostrvo“.
Za kratkotrajnih dobivanja električne struje, na televiziji nismo mogli gledati program Hrvatske radiotelevizije. Imali smo samo signal TV Banja Luke. To nas je dodatno psihički uništavalo.
Granata pada na groblje u Neviđanima, više komada na samostan Ćokovac i okolice. Nekoliko dijelova granate izloženo je u dvorištu ovog samostana kako bi ih posjetitelji mogli vidjeti. To je posebno ranilo srce ovih ljudi, jer je Ćokovac biser kulturnog i vjerskog života otoka i cijele okolice. Ovaj jedini aktivni muški benediktinski samostan u Hrvatskoj datira iz 13. stoljeća.
Premda je bio stotinu pedeset godina napušten i urušen, u njemu su nađeni brojni glagoljaški kameni natpisi. Ponovno je nastanjen 1961. i upravo uoči Domovinskog rata završeno je njegovo renoviranje. Ovo prekrasno zdanje, smješteno na stotinjak metara nadmorske visine, iznad Tkona, pruža posjetiteljima nezaboravan ugođaj i panoramski pogled na Pašmanski kanal, Biograd na Moru i cijelo zaleđe. Posebnim ga čine njegovi redovnici koji, iako žive izdvojeno od puka, uvijek toplom riječju i živom molitvom pomažu svakoj osobi koja im se obrati. Upravo je to najvrjednije čime se možemo pohvaliti.
Ovdje je posebno živo na Uskrsni ponedjeljak, kada se cijeli brežuljak napuni hodočasnicima i to većinom mladima. Često dođu grupe s gitarom, pa se poslije sv. mise razliježu pjesme i šire mirisi hrane koja se tu, u borovoj šumi priprema.
A sljedeći dan vrijedni redovnici obiđu cijeli taj prostor, pokupe sve ostatke koje su opušteni gosti ostavili. Opet zavlada savršeni mir i urednost.
Samo ne za vrijeme nametnutog rata.
Čovjek se nigdje ne osjeća sigurno.
Detonacije se na otoku snažno osjećaju i čuju. Prozorska stakla se tresu, ponekad i pucaju. Nastojali smo ih zaštititi lijepljenjem širokom ljepljivom trakom.
Naročito potresno bilo je gledati kolone automobila kako se u noći spuštaju niz brijeg iz Raštana prema Sv. Petru.
Ipak, ljudi s kopna masovno dolaze na otok.
Otak postaje prava oaza i utočište prognanicima.
Osnovna škola iz Biograda organizirala je rad u Neviđanima. Djeca i školsko osoblje smješteni su u obiteljskim kućama, a nastava se odvija u školskoj zgradi te u župnoj kući. Hrana za Biograđane pripremala se u restoranu u Tkonu i dostavljala u školu u Neviđanima. Nastava se odvijala u dvije smjene, jedna smjena bila je za otočane, a druga za Biograđane. Rađaju se brojna prijateljstva među djecom kao i među roditeljima. Mnoga su se održala i traju još uvijek.
Domaći su vrijedni, sade još više povrća, beru se masline…Višak proizvoda uvijek dobro dođe prijateljima i rodbini. Dolazi rodbina iz Zadra i Biograda. Naročito se nastoji smjestiti djecu i majke. Lokalne crkve prepune su vjernika. U njima se organiziraju božićne priredbe s djecom. Domoljubne se pjesme čuju na svakom koraku. U nekim se mjestima organiziraju folklorne grupe, izrađuju zaboravljene narodne nošnje, uvježbavaju narodna kola. U Neviđanima je, nakon pedeset godina, obnovljen običaj izvođenja božićnih koleda i spremanja „Malih“ i „velike večere“. To je pučko veselje koje se održava u središtu sela, na koledišću, a počima na Badnjak. Koledišće bude prepuno ljudi, mještana i gostiju iz drugih mjesta. Uz vatru se najprije pjeva koleda, zatim se igra kolo i pjevaju božićne i druge pjesme. Jedu se frite, kroštule i suhe smokve. Pije se rakija od smokava, loza i vino. Manifestacija završava „velikom večerom“. Za tu prigodu, unaprijed imenovana obitelj kuha bakalar i druge delicije za sve koledare i prijatelje.
Nas zaposlenice uvijek muči problem prijevoza. Radujemo se kada dođemo kući, ujutro mučno napuštamo usnulu djecu, sa zebnjom kako će današnji dan proći.
Biograd je ponovno satima granatiran. Svi smo u podrumu. Kolegice predlažu da trčimo pod uzbunama prema trajektu, u strahu da poslije nećemo imati prijevoz. Mene je strah. Nagovaram ih da ostanu dok se situacija smiri. One ipak odlaze. I dalje se puca, sve se ruši…U kratkom vremenu neprekidno svira sirena i dovoze pogođenog mladog čovjeka. „Mrtav je“, širi se vijest iz Hitne. Ljudi ga poznaju. Bio je to Branimir Dujić, sin naše umirovljene medicinske sestre Smilje Dujić. Stiže rodbina, jauci i krikovi razliježu se bolnicom. Stalno mislim na kolegice: kako su one prošle?
Kasno poslije podne prestaje granatiranje i ja se uputim prema trajektu. Ulice su pune grana i lišća od rascijepljenih stabala. Nikoga nema na ulicama. Srećom, dočekala sam trajekt i sretno došla kući.
Sljedeći dan pričaju mi kolegice kako je upravo ta granata, koja je usmrtila gospodina Dujića, preletjela preko njih dok su trčale s posla na putu prema pristaništu. U tom trenu bacile su se na asfalt, a nakon eksplozije, nastavljajući trčati, naišle su na pogođena muškarca.
Ni taj, kao i mnogo drugih žalosnih događaja, nije nas omeo da i dalje ispunjavamo radnu obvezu, sve do konca rata. – ovim recima završava svjedočanstvo Mire Medić iz Neviđana na otoku Pašmanu.
No kada se govori o Domovinskom ratu općenito, i krivcima za stradavanja ljudi, ratna razaranja gradova i sela, civilnih ciljeva i kulturnih spomenika, rijetko se kad imenuje neprijatelj, pa je tako i u ovom slučaju. Kao mali dodatak poslije čitanja potrebno je spomenuti i imenovati glavnog krivca za sve ovo što se tada događalo, koji je danas najčešće bez krivnje i suda, a vrlo dobro znamo da je riječ o tehnički nadmoćnijoj JNA odnosno vojsci Srbije i Crne Gore potpomognute dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj i njihovom vodstvu.
(Izvor: Svjedočanstva žena otoka i priobalja iz Domovinskog rata: koracima nade u istinu. Zadar: Udruga Žene u Domovinskom ratu – Zadar, 2013.)