U Gradskoj knjižnici Biograd na Moru 12. listopada 2026. godine otvorena je fotografska izložba „Kartografija tišine – gusterne” Jana Zalovića, nastala u sklopu projekta Nevidljivi Pašman, a program je nastavljen projekcijom nagrađivanog dokumentarnog filma „Pusti Dobre, pusti” redateljice Vlatke Vorkapić. Dva umjetnička rada povezala je ista tema – voda, otočni način života i tragovi ljudskog rada i baštine koje suvremeni čovjek sve češće prestaje primjećivati.
Gusterne i bunari kao zemljopis sjećanja
Postoje karte koje nam pokazuju ceste, granice i naselja, ali postoje i one koje nas vode prema sjećanjima, nekadašnjim navikama i odnosima čovjeka prema prostoru u kojem živi. Upravo takvu, drukčiju kartografiju donosi fotografska izložba „Kartografija tišine – gusterne” Jana Zalovića, koja kroz zračne fotografije bunara i gusterni na otoku Pašmanu otvara pogled na važan, ali često zanemaren dio otočne baštine.
Bunari i gusterne nekada su bili neizostavan dio svakodnevice. Na otocima, gdje je dostupnost pitke vode stoljećima određivala način života, gradili su se kako bi se prikupila i sačuvala kišnica za potrebe kućanstava, stoke i poljoprivrede. Oko njih odvijao se dio svakodnevnog rada, a njihovo održavanje bilo je povezano s opstankom obitelji i čitavih zajednica.
Danas su neki od tih objekata još uvijek u uporabi, drugi su zapušteni ili obrasli raslinjem, dok su pojedini gotovo nestali iz vidokruga. Ipak, u njima je sačuvano mnogo više od tragova nekadašnjeg načina opskrbe vodom. Oni svjedoče o znanju, graditeljskom umijeću, prilagodbi prirodnim uvjetima i odnosu otočnog čovjeka prema prostoru.
Zalovićeve fotografije ne pretvaraju te objekte u uljepšane razglednice, nego ih prikazuju kao sastavni dio živoga otočnog krajolika. Svaka fotografija postaje svojevrsna koordinata koja označava određeno mjesto, ali istodobno otvara pitanja o tome što se ondje nekada događalo, što je preživjelo do danas i što smo, prolazeći svakodnevno pokraj takvih mjesta, prestali uopće primjećivati.
Kako se ističe u tekstu koji prati izložbu, „Kartografija tišine nije karta mjesta, nego karta odnosa”. Upravo je u toj misli sadržana i vrijednost cijelog projekta: ono što je postalo nevidljivo ne znači nužno da je nestalo, ali ako ga na vrijeme ne prepoznamo, dokumentiramo i sačuvamo, postoji opasnost da ćemo izgubiti dio vlastitog pamćenja.
Teatar od soli i Nevidljivi Pašman
Iza izložbe stoji udruga Teatar od soli sa sjedištem u Tkonu, čije su suosnivačice i pokretačice Draga Cukina i Ana Dalbello, uz Nadiu, članicu njihove predane ekipe. Ana Dalbello obnaša i dužnost predsjednice udruge, uz duhovitu napomenu da netko mora preuzeti i tu odgovornost.
Udruga na svoj način promiče potrebu za kazalištem i kreativnim izražavanjem, uspoređujući dnevni unos soli neophodan za život s potrebom za teatrom: ako je pet grama soli dovoljno za svakodnevnu fiziološku potrebu, onda bi petnaest minuta bavljenja teatrom dnevno moglo biti jednako važno za našu kreativnu i duhovnu ravnotežu. Takva duhovita dosjetka dobro oslikava pristup kojim Teatar od soli povezuje umjetnost, zajednicu i svakodnevni život.
Projekt Nevidljivi Pašman s vremenom je prerastao u širi programski okvir koji istražuje i dokumentira mjesta, tragove i elemente otočnog prostora kojima se ne posvećuje dovoljno pozornosti. Kako je objasnila Draga Cukina, istraživanje bunara i gusterni pokazalo je koliko je udruga usmjerena na prirodu i baštinu te koliko je važno zabilježiti ono što još postoji, prije nego što propadne ili potpuno nestane.
„Da barem dokumentiraju dok još postoji”, poručila je Draga, upozoravajući na opasnost da se vrijedni objekti uruše i zauvijek izgube. Pritom je istaknula kako ljudi, osobito oni koji svakodnevno žive na otoku, često prolaze pokraj bunara, gusterni, kamenih zidova i drugih ostataka nekadašnjeg života, a da ih više uopće ne zamjećuju jer su postali uobičajen dio krajolika.
Govoreći o razlozima zbog kojih želi da izložba putuje izvan otoka, naglasila je kako je jedan od ciljeva potaknuti i druge sredine da počnu bilježiti vlastitu baštinu i dokumentirati ono što smatraju važnim. Takav pristup ne odnosi se samo na Pašman, nego i na sve druge prostore u kojima su tragovi nekadašnjeg života još prisutni, ali polako nestaju pod utjecajem vremena, promijenjenih navika i suvremenog načina života.
Draga Cukina osvrnula se i na suradnju s udrugom Bacači sjenki te na programski okvir koji povezuje baštinu, film i glasove zajednice. Zajedničko im je istraživanje prostora i pokušaj da se poznata mjesta sagledaju iz drukčijeg kuta, kako bi se u njima otkrilo nešto što nam je dosad izmicalo. Ponekad je dovoljno promijeniti perspektivu, osvjetljenje ili put kojim prolazimo da bismo u istom prostoru primijetili nešto novo.
Takvo promatranje nije važno samo zbog očuvanja materijalne baštine. Ono nas potiče da razmišljamo o tome kako se mijenjamo mi sami, kako se mijenja naš odnos prema prostoru i koliko smo spremni čuti glasove ljudi koji u njemu žive. Pritom je istakla i svoje zadovoljstvo što je nazočan Dalibor Matijević koji je, kako je kazala, s Draženom Pribilovićm i Domagojem Ugrinićem isto veliki istraživač.
„Pusti Dobre, pusti” – film o vodi i radu koji ne vidimo
Nakon otvorenja izložbe program je nastavljen projekcijom nagrađivanog dokumentarnog filma „Pusti Dobre, pusti”, redateljice i scenaristice Vlatke Vorkapić. Film je publici predstavio Boris Vuković iz udruge Bacači sjenki, koja već godinama surađuje s Teatrom od soli na programima koji povezuju umjetnost, istraživanje prostora i uključivanje zajednice.
Vuković je objasnio kako je film povezan s temom programa i zašto je odabran upravo za ovu prigodu, a potom je prikazana videoporuka redateljice Vlatke Vorkapić, koja je govorila o nastanku dokumentarca.
Hrvatska ima 718 otoka te 467 hridi i grebena, a među otocima koji su naseljeni samo ih devet ima pitku vodu. Na mnogima opskrba vodom ovisi o posebnim brodovima, vodonoscima, čija posada obavlja zahtjevan posao kako bi voda stigla do ljudi kojima je potrebna.
Vlatka Vorkapić došla je do teme filma gotovo slučajno, tijekom snimanja drugog dokumentarca na otoku Unijama, gdje je primijetila ljude koji razvlače duge crvene cijevi. Zainteresirala se za njihov posao i tako upoznala kapetana Dobru i posadu broda vodonosca koji je dovozio vodu na otoke bez vlastitih izvora ili odgovarajuće vodovodne infrastrukture.
Upravo ju je iznenadila količina fizičkog rada i truda potrebna da bi stanovnici takvih otoka dobili ono što se drugdje često podrazumijeva samo po sebi – vodu iz slavine.
Redateljica je istaknula kako film nije posvećen samo vodi, nego i nevidljivom radu koji se krije iza svakodnevnih stvari koje koristimo, konzumiramo i uzimamo zdravo za gotovo. Iza jednostavnog otvaranja slavine stoje ljudi, radni uvjeti, fizički napor i čitav niz poslova o kojima rijetko razmišljamo dok god imamo ono što nam je potrebno.
Zbog toga je film, kako je pojasnila Vorkapić, na neki način i oda radu te ljudima čiji trud često ostaje izvan našeg vidokruga. Njihov posao postaje vidljiv tek kada zastanemo i pokušamo razumjeti koliko je napora potrebno da bi se zadovoljile potrebe koje smatramo sasvim uobičajenima.
Od otočnih gusterni do Vranskog jezera i rimskog akvedukta
Nakon projekcije razvila se rasprava o nekadašnjim načinima prikupljanja i čuvanja vode, skupljanju kišnice u bazenima, otočnim izvorima i jarugama te o tome kako se voda nekada štedjela i koristila više puta. Sudionici su uspoređivali nekadašnje navike sa suvremenim načinom života, u kojem se voda često troši bez razmišljanja o njezinoj stvarnoj vrijednosti i uvjetima potrebnima da bi nam bila dostupna.
Razgovor se dotaknuo i sve raširenijeg pomodarstva gradnje bazena, ali i povijesnih sustava vodoopskrbe na širem zadarskom području. Među temama se posebno izdvojio rimski akvedukt Biba – Iader, kojim se voda iz Vrane dovodila prema Zadru, što je još jedan podsjetnik na dugotrajnu povezanost ovog prostora s pitanjem vode i njezine dostupnosti.
Upravo su takve teme pokazale koliko se naizgled udaljeni dijelovi baštine mogu povezati. Otočne gusterne, brodovi vodonosci, bunari, izvori i antički vodovodi svjedoče o različitim razdobljima, ali i o istoj ljudskoj potrebi da pronađe, sačuva i dopremi vodu ondje gdje je život bez nje nemoguć.
Susret u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru tako je povezao fotografiju, film, povijest i iskustva ljudi koji pamte nekadašnji način života, podsjećajući da baština nije samo ono što čuvamo u muzejima ili obilježavamo na turističkim kartama. Ona se nalazi i u kamenim gusternama uz put, u starim bunarima, u tragovima nekadašnjih vodnih sustava i u radu ljudi bez kojih svakodnevni život ne bi bio moguć.
Dokumentirati takva mjesta i iskustva znači sačuvati dio kolektivnog pamćenja, ali i otvoriti prostor za promišljanje o tome kako se danas odnosimo prema prirodi, vodi i vlastitom okruženju. Jer ono što nam je postalo nevidljivo nije izgubilo svoju vrijednost, ono samo čeka da ponovno zastanemo i pogledamo ga iz drugog kuta.