Postoje pjesme koje ne stare. One koje ne pripadaju samo vremenu u kojem su nastale, nego ljudima koji ih nose u sebi. Jedna takva pjesma je i ona o Biogradu na Moru, nježna, topla i iskrena, baš poput srca koje ju je napisalo.
Teško je čuti „Soline moje divne“, a ne pomisliti na Biograd kakav nosimo u srcu. Upravo tim stihovima Hranislava Portada zauvijek je povezala svoj život s gradom koji je voljela. Tiha, skromna, jednostavna, a opet trajno prisutna u svakom stihu pjesme koju i danas pamti cijeli Biograd.
„Soline moje divne“
O Biograde na Moru, moj mili zavičaj,
na plavome Jadranu ti si pravi raj.
Soline, Soline, Soline moje divne,
prekrasna plaža tvoja krasi nam naš Biograd.
I miris šumice tvoje,
i mlada srca dva u ljubavi što nas spaja, opaja.
Soline, Soline, Soline moje divne,
prekrasna plaža tvoja krasi nam naš Biograd.
Dok čitamo ove stihove, teško je ne čuti melodiju koja ih prati, onu toplu, poznatu, koja budi uspomene i vraća nas kući. To nije samo pjesma, to je osjećaj pripadnosti, miris mora, šum borova i ljubav prema Biogradu utkana u svaku riječ.
Pjesma se pjevala nekad, i pjeva se ponekad i danas na svečanostima, u društvu prijatelja, uz glasove ženske klape „Bijograjke“ i članova KUD-a „Kralj Tomislav“, koji su čuvali duh grada kroz pjesmu. Pjesma živi, diše i prenosi se s generacije na generaciju. Postala je simbol Biograda, njegova himna, najstarija i najpoznatija pjesma posvećena ovome gradu.
Stihove je napisala Hranislava Portada, žena koja nije tražila priznanja, ali ih je svojim djelom zaslužila. Glazbu je skladao Florijan Prvulov, a aranžman potpisuje Pavao Mašić. I samo tako oni su zajedno stvorili nešto što je nadživjelo vrijeme.
Hranislava je gotovo cijeli svoj radni vijek provela radeći administrativne poslove u biogradskoj Tvornici mreža. Živjela je mirno i nenametljivo, nikada se nije udavala. U starosti, dane je ispunjavala šetnjama biogradskom rivom, kao da u tišini promatra svoj grad koji je toliko voljela, isti onaj koji je ovjekovječila u pjesmi.
Preminula je 22. ožujka 2016. godine, u 96. godini života, gotovo simbolično, samo dan nakon Svjetskog dana poezije, kao da je i tim tihim odlaskom ostala vjerna stihu.
Na posljednji počinak ispratili su je rodbina, prijatelji i svi oni koji su znali koliko je ljubavi utkano u njezine riječi.
I danas, kad se zapjeva „Soline moje divne“, Hranislava je tu, oživi u svakom glasu, u svakom sjećanju, u svakom pogledu prema moru. Njezini stihovi i dalje žive u pjesmi koja se pjeva, u sjećanjima koja se prenose, u svakom zalasku sunca nad Solinama.
Njezini stihovi ostaju baš poput šuma mora uz Soline, tiho, ali vječno, u srcu Biograda i svih nas, njegovih ljudi.
Ljudi ne nestaju dok god žive u onome što su darovali. A ona nam je darovala pjesmu. I zato će trajati u svakom glasu koji zapjeva, u sjećanju koje zatreperi, u svakom zalasku nad njezinim morem u uvali Soline.
Počivala u miru Božjem.
Neka joj je laka zemlja njezina voljenog, opjevanog Biograda.
